Aktuelno

Gelipteri demoNkratije

367views
Piše: Fatmir Alispahić
Onaj ko je u stanju da ljudsku tragediju koristi u svrhu političkog marketinga i borbe za vlast, taj je u stanju i da proizvodi ljudsku tragediju. Američki zločin nad Amerikancima od 11. septembra svjedoči tome. Na lancu te globalne monstruoznosti u Sarajevu su odgojeni fašisti policijske države, koji se sakrivaju iza demokratske i legalističke šminke, na isti način kako se manijakalni zločinac Džordž Buš predstavljao kao zaštitnik civilizacije. Godinama već okupatorski, velikosrpski&velikohrvatski mediji po Sarajevu, dakle, FTV, ”Sl. Bosna”, ”Dani”, ”Oslobođenje” i dr., sole pamet o demokratiji i legalitetu, dok se njihovo djelovanje ukazuje kao primjer fašističkog novinarstva, koje ne preza ni od predizborne zloupotrebe ljudske tragedije, kakva je ubistvo mladića Denisa Mrnjavca u tramvaju 5. februara 2008. godine.

Titovim bogazama

Ubistvo konobara Amara Mistrića 13. avgusta 2009. i demonstracije na kojima su građani tražili hapšenje počinilaca, te panoi na kojima su bila ispisana imena Denisa i Amara, podsjetila su nas na događaj od prije godinu i po, a time i na razlike između jednih i drugih demonstracija. Dok su demonstracije u povodu Mistrićevog ubistva bila dostojanstvene i nepolitizirane, one iz februara i marta 2008. bile su zločin nad zločinom, jer na njima više niko nije govorio o žrtvi, Denisu Mrnjavcu, već su se bez ikakve racionalne osnove tražile ostavke gradonačelnice Semihe Borovac i kantonalnog premijera Samira Silajdžića. ”Saff” je putem ove kolumne i naslova ”Drugo ubistvo Denisa Mrnjavca” (15. 2. ’08.) upozorio oglušenu javnost na namjeru da se jedna ljudska tragedija stranački i ideološki instrumentalizira. Pored nas reagirao je još akademik Esad Duraković, koji se ogradio od podrške PEN centra, razotkrivši ”rušilačke pohode u Sarajevu kao tuđe instrumente u razbijanju naše napaćene domovine”. Akademik Duraković je od S. Pećanina izvrijeđan kao paranoični glasnogovornik gradskih vlasti, a mene je B. Hadžiomerović u jednom tekstu počastio svim i svačim. Zašto se dakle u slučaju Mrnjavca postupilo na jedan, a u slučaju Mistrića na drugi način? Zato što je funkciju gradonačelnika Sarajeva na lokalnim izborima 2008. preuzeo Lagumdžijin SDP, kao marionetska stranka u projektu dejtonskog, velikosrpskog i velikohrvatskog, ovladavanja Bošnjacima. (Mada i Tihićeva SDA grabi Titovim bogazama disolucije!) Danas ne bi bilo domaćinski da tzv. nevladine organizacije koje preko srpsko-hrvatskog SDP-a finansiraju polubraća iz Karađorđeva, zajme tražiti odgovornost gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena zbog onih desetak ubistava koja su se od početka 2009. do danas dogodila u Sarajevu. Ipak su oni jedna familija. A te tzv. NVO, kakve su ”Dosta” i ”Revolt”, bile su organizatori protesta u februaru 2008. koji su realizirani kao predizborni mitinzi SDP-a. Okupatorski mediji u Sarajevu, predvođeni FTV-om, dali su podršku obmanjivanju građana i ”događanju naroda”, baš kao da ih je krojio Slobodan Milošević.
Da vidimo kako isti kazan zvuči danas, a kako prije godinu i po. U saopćenju za javnost pokret ”Dosta” osuđuje ubistvo Amara Mistrića (1986) iz Sarajeva i zahtijeva od nadležnih da konačno riješe akutni problem rastućeg nasilja u gradu i Kantonu Sarajevo. Ako je pokret ”Dosta” jučer znao ko su nadležni, prozivao ih, i huškao na njihove ostavke, kako to da ih danas ne imenuje?! Zato što je danas gradonačelnik Alija Behmen.
Služba za odnose s javnošću, analitiku i marketing Grada Sarajeva izdala je saopćenje u kome se prenose riječi gradonačelnika Behmena koji je mudro otkrio da ”krivična odgovornost za njegovu smrt (Mistrićevu) leži na ubicama” (a na kome bi?), te obrazložio kako je ”napadnut osjećaj sigurnosti građana Sarajeva”. Iako je SDP onomad podržavao zahtjeve za ostavku gradonačelnice Borovac, SDP-ov gradonačelnik ne misli da bi sad on trebao iz istih razloga podnijeti ostavku.
Jedan od okupatorskih medija iz Sarajeva izvještava kako se ubistvo Amara Mistrića – ”spremno pokušalo iskoristiti za jeftinu politizaciju tragične smrti nesretnog mladića i obračun s policijom – sarajevskom i federalnom”, jer je ”federalni premijer Mustafa Mujezinović, obraćajući se ogorčenim Mistrićevim prijateljima, koji su blokirali jednu od glavnih sarajevskih prometnica, otvoreno savjetovao da idu protestirati ispred zgrade MUP-a Kantona Sarajevo?!” Naravno da protesti imaju svoju adresu, ali ta adresa nisu ni gradonačelnik Sarajeva, ni kantonalni premijer, već organi bezbjednosti i pravosuđa koji su reformirani u vrijeme SDP-Alijanse, po mjeri i vjeri velikosrpskih i velikohrvatskih gospodara dejtonske BiH. Ovi mediji ne bi smjeli nikoga optužiti za politizaciju, jer su brutalnim iskorištavanjem tragedije Denisa Mrnjavca dosegli krajnju tačku nedopustive ideologizacije i politizacije. Evo kako je to izgledalo…

Ubice, reis i bošnjački kerovi

 
Bezmalo dva mjeseca trajalo je intenzivno huškanje i obmanjivanje javnosti. Magazin ”Dani” posvetio je, u broju 557 od 15. 2. ’08., cijelom slučaju 50-ak strana, a u narednoj broju tek desetak manje. Senad Pećanin u uvodniku optužuje reisa Cerića i odriče mu pravo da suosjeća: ”Otkuda šokiranost brutalnošću Denisovih ubica?” – pita se Pećanin. Reisul-ulema ne smije biti šokiran, jer je jednako brutalan, kao i te ubice, zar ne? A glavno je pitanje: otkud reisul-ulema u tekstu o ubistvu Denisa Mrnjavca?… Veze s vezom. Onomad su ga iz Kruga 99 optužili da je suodgovoran za zločin Muamera Topalovića u Kostajnici. Trebao bi se reis naštampati u milion primjeraka pa da bude i revizor u tramvaju, i izbacivač na igrankama, i supermen koji sprečava svako kršenje zakona. I bez toga je fenomen, samim tim što je kriv za svašta. To povezivanje reisa Cerića sa raznim ubistvima samo ukazuje do kojih je mentalnih i moralnih ponora spremno ići okupatorsko novinarstvo u Sarajevu, debelo svjesno svog osnovnog zadatka – blaćenja i proganjanja islama.
Na istom fonu pisao je i Mile Stojić u svojoj kolumni, optuživši za zločin u tramvaju ”stupove nacije”, bezbeli bošnjačke: ”Kako osuđivati pomahnitale delikvente kad se oni ugledaju na samozvane stupove nacije…”, (…) ”koji uvode vjeronauku u obrazovne institucije”. Po ovome ispada da direktorica JU ”Djeca Sarajeva” Arzija Mahmutović upada u tramvaje i čakijama bode ljude, a onda se pomahnitali delikventi ugledaju na nju pa čine isto. Mile Stojić preporučuje moralne mudrosti Lovrenovića, Kazaza, Vlaisavljevića, koje naziva ”krhkim biljkama u oluji”, iako se radi o portparolima dejtonskog režima koji su svakom loncu poklopac. Njihovom režimskom moralu Stojić suprotstavlja ”lavež medijskih nacionalnih kerbera”, čime se zločin u tramvaju nastoji svaliti na bošnjačke kerove, pardon, bošnjačku inteligenciju. A koju? Pa valjda ovu preostalu što se svela na dva-tri bošnjačka lista, naspram dejtonskih medijskih tenkova u kojima sjede Senadi, Stojići, Kazazi i ostali baobabi.
Nakon što smo saznali za umiješanost reisa Cerića u ubistvo u tramvaju, a evo i za odgovornost ”bošnjačkih kerova”, slijedi novo iznenađenje: pohvala demonstrantima koji su u srijedu 13. 2. 2008. na ”mirnim protestima protiv nasilja i nesigurnosti na ulicama grada” počinili dva neprihvatljiva zlodjela: prvo, demolirali su zgradu Kantona Sarajevo, drugo, zahtijevali su da ”premijer Kantona i gradonačelnica Sarajeva ODMAH podnesu ostavke”. Tekst koji je ilustriran fotosima demolirane zgrade, opravdava divljanje u organizaciji SDP-ovih satelitskih organizacija ”Dosta” i ”Grozd”, kao i portala Sarajevo-x, riječima: ”Bijes građana svakako je razumljiv, jer fasade i stakla raznoraznih upravnih institucija mogu se brzo opraviti…” Još direktniji bio je besprizorni Damir Mahmutćehajić iz organizacije ”Dosta”, koji je tih dana gostovao u raznim emisijama državnih televizijskih kanala: ”Bacanje jaja i kamenica je jedini način ispoljavanja nagomilanog bijesa i ne treba zbog toga građane proglašavati huliganima i vandalima.” Na kraju teksta slijedi čuđenje što uprkos kamenicama Silajdžić i Borovac nisu dali ostavke. Dva-tri milimetra dalje je tekst u kome se otkriva da novinari ”Dana” znaju sljedeće: ”…to što Grad nema nadležnosti za borbu protiv maloljetničkog kriminala…” Pa ako ”nema nadležnosti”, zašto se istrajava na potenciranju odgovornosti Semihe Borovac, i zašto se zazivaju nove demonstracije?!

Dejtonizacija Bošnjaka

 
I kroz druge tekstove i priloge u okupatorskim medijima nije bilo kritičkog otklona zbog pogrešne mete koja je isturena pred izmanipulirane građane. Vrlim demonkratama i horalistima nije smetalo što se uz parole ”Oprosti nam, Denise”, pojavljuju i parole ”Semiha, je li frizura najbitnija?”, niti što se uz Denisove slike nose i karikature gradonačelnice Sarajeva, koja je nacrtana sa tijelom kokoške, a ispod kojih piše ”IŠ, kvočko Sarajeva!”,  i što se tom manifestacijom primitivizma pravi cirkus od tragedije. Autori se utrkuju da daju podršku divljaštvu, pa u toplom historičkom tonu pišu: ”Sasvim spontano, do tada tihi demonstranti počinju skandirati ‘Ubice, ubice…!’, ‘Vješaj kriminalce!’, uz bacanje jaja, upaljača i kamenica po zgradi i obezbjeđenju”. Ako bi se i prihvatila nebuloza da su vlasti Sarajeva ubice, kakve veze s time ima zahtjev za vješanjem kriminalaca?! Ima, jer je u jesen predstojala predizborna kampanja. A Denisova tragedija je gelipterima demonkratije taman došla na vrijeme, da prije ljetnog zatišja posiju sjeme dejtonizacije Bošnjaka.
Tih sedmica su se mnogi političari i intelektualci utrkivali da pokažu mudrosti i suze. Mustafa Spahić MuYUki je još jednom dobio intervju u ”Danima”, ali pod kaparom da reisa Cerića poveže sa ”domaćim Arkanom”, te je u zanosu medijske slave komentirao i ubistvo u tramvaju: ”Zaista je ubijen univerzalan čovjek, jer je Denis Mrnjavac po ocu Bošnjak, po majci Hrvat”. MuYUki kao da je učio od Svetlane Broz, koja djecu iz monoetničkih brakova smatra manje vrijednom, tj. antiuniverzalnom.
Ubistvo Amara Mistrića vratilo nas je godinu i po u prošlost, u arhivu u kojoj obiman materijal o iskorištavanju tragedije Denisa Mrnjavca svjedoči o nakaznosti dejtonskog režima, režimskih medija i intelektualaca. Pozicija režimske sile omogućava intelektualcima iz okupatorskih medija da svoj antibosanski fašizam predstavljaju kao bosanstvo i demokratiju. Kroz ovu blic analizu mogli smo vidjeti o kakvim se hohštaplerima radi. Nadati se da će bosanska sloboda sazreti do mjere koja je potrebna da se na katedrama za novinarstvo i politologiju slučaj zloupotrebe tragične smrti Denisa Mrnjavca obradi sa istraživačkog i naučnog aspekta. Tada će nam postati jasna i šutnja koja je u zaborav ispratila ubistvo Magdija Dizdarevića.

Saff br. 250