Ahlak

Etika učenja (traženja znanja)

593pregledi
Piše: Selvedin Haskić

Islam obavezuje muslimana da uči, proučava i studira, i da njegov ummet bude ummet nauke i svetionik upute cijelom čovječanstvu u svakom segmentu života. Metodologija Kur’ana kod poziva u vjeru u Allaha Uzvišenog, u Njegova lijepa i savršena svojstva, te Njegovu jednoću jeste prirodna metoda proučavanja i istraživanja, sve dok čovjek ne postane ubijeðen u postojanje Stvoritelja, koji upravlja ovim kosmosom, i koji je Jedini zaslužan da se Njemu, i samo Nejmu, robuje i ibadet čini.

«A vaš Bog – jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, laða koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji izmeðu neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.» (El-Bekare, 163-164)
Musliman je dužan da spozna temelje svoga vjerovanja, ibadeta i meðusobnih odnosa, halala i harama, čime će sačuvati svoju vjeru i ispravno vjerovati.
Islam nalaže islamskom ummetu da upozna sredstva i načine koji će mu olakšati život, te da dokuči uzroke jačanja kako bi obavio svoju zadaću, sačuvao svoj integritet i ponos i zaštitio se od neprijatelja. U jednom hadisu stoji: «Učenje je obaveza svakog muslimna»  Kaže Uzvišeni: «Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha bojali.»
Gazali u svom djelu ”Ihjau’-l-‘ilm” pojašnjava koje nauke su individualna obaveza svakog muslimana, a koje su kolektvina obaveza, pa kaže: «Znaj da tu obavezu jedino možemo pojasniti ako spomenemo koje su vrste nauka. Nauka, uz ono o čemu mi sada govorimo, može se podijeliti na vjersku i svjetovnu. Kada kažem vjersku, isključivo mislim na ono što crpimo od vjerovjesnika, salavatullahi alejhim edžmein, a koju ne možemo dokučiti raciom (kao što možemo matematiku), ili empirijskom metodom (kao što možemo medicinu), niti majorizacijom (što je slučaj sa jezikom). Svejtovne nauke, takoðer, možemo podijeliti na one koje su korisne i one koje su štetne, te one koje niti su od posebne koristi ni štete (mubah). Primjer pozitivnih, odnosno, korisnih nauka su one nauke od kojih imamo koristi u našem svakodnevnom životu, poput medicine i matematike. Takve (pozitivne) nauke se dalje mogu razvrstati na one čije je izučavanje dužnost (fard kifaje) i one koje je pohvalno studirati, ali nije stroga obaveza. U one nauke koje je obaveza izučavati spada svaka nauka koja je nužna da bi se život na Zemlji normalno odvijao, kao što je slučaj sa medicinom. Ona je nužna da bi se održalo tjelesno zdravlje. U tu vrstu spada i matematika koja je nužna u meðuljudskim odnosima, računskim operacijama, u nasljednom pravu i sl. Ako bi koja zemlja oskudijevala ovim kadrom život u takvoj zemlji bi postao vrlo tegoban. Meðitim, u slučaju da neko savlada te nauke, obaveza izučavanja tih nauka bi prestala važiti za druge stanovnike te države. Tako da nije začuðujuće kada kažem da je izučavanje medicine i matematike obaveza (fard kifaje).
Što se tiče nauka koje je pohvalno izučavati, to je specijalizacija u pojedim granama matematike ili medicine koje nisu nužne za nesmetan tok života. Dok u nauke koje su negativne i pokuðene spada izučavanje magije, sihra, proročanstva i sl.
Nauke koje je pohvalno izučavati su npr. poezija, koja u sebi ne sadrži elemente nemorala, historija i sl.»
Takoðer, Ibn Tejmijje u djelu ”El-hisbe fi-l-islam ve vezifetu-l-hukume islamije” spominje svjetovne nauke koje su potrebne ljudima te da je njihovo izučavanje obaveza onima koji su u mogućnosti, ako već nema kadra u toj oblasti.
Tako su naši velikani u prošlosti govorili o tome i odreðivali nauke koje je bilo nužno upozanti, zbog potrebe na koju su nailazili u svom društvu. Takoðer, imajući u vidu pravilo koje kaže: ”Ono što je nužno da bi se izvšila neka obaveza postaje obavezno”, postaje nam jasna slika našeg položaja u ovom vremenu u kojem živimo, te da je obaveza ovog ummeta da ima specijaliste i svoj kadar u svim oblastima koje su nužne da bismo postigli opći prosperitet, počevši od pekara, pa do doktora atomske energije, i drugih nauka, naravno, uz očuvanje načela vjere.
Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme,  je u dosta hadisa podstrekivao na učenje i studiranje. Jedan od njih je i hadis u kojem stoji: ”Ko se uputi putem učenja, Allah će mu olakšati put do Dženneta.”
Nastojanja Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme,  su bila usmjerena ka edukaciji naraštaja, i prenošenju stečenog znanja drugima. U hadisu stoji: ”Onaj kome Allah želi dobro poduči ga vjeri”. , a u drugom se kaže: ”Onaj ko upućuje na dobro imaće nagradu kao i onaj ko po tome bude radio.”  ”Allah se smilovao onome ko čuje moje riječi pa ih prenese onako kako ih je i čuo, jer možda onaj kome je preneseno bolje shvati od onoga ko je čuo.” Ibn Mes’ud je govorio: ”Uputi se da učiš ili da podučavaš. Radi nečeg drugog nemoj putovati, jer ćeš naći ili neznanje ili neznalicu. Uistinu, meleki prostiru svoja krila onome ko je krenuo da uči, iz zadovoljstva time što čini.”

 
Bitnost bilježenja informacija:

Sigurno je da  zapisivanje informacija i znanja pomaže da se precizno nauči ono što se čulo, kao što pomaže prilikom učenja napamet, a i omogućava pristup i drugima da pročitaju te informacije. ‘Amr ibn Šu’ajb prenosi od svog oca a ovaj opet od svog da je rekao: ”O Allahov Poslaniče, ja sve što čujem od tebe to i zapišem? Rekao je: ”Uredu.” Upitao sam: ”I gad si raspoložen, a i kad si srdit?” Odgovorio je: ”Da, jer u svakom od tih stanja ja govorim samo istinu.”
Halil ibn Ahmed je govorio: ”Nisam ništa čuo a da to nisam i zapisao, a nisam ništa zapisao a da to nisam napamet naučio, a nisam ništa naučio napamet, a da mi nije bilo od koristi.”

Savjetovanje sa drugima:

Ma koliko učenik bio brz i precizan u bilježenju onoga što čuje zasigurno je da će biti informacija koje će ga proći, neće ih uspjeti zapisati ili će ih možda pogrešno zapisati. Stoga je savjetovanje sa kolegama i uporeðivanje informacija sa onim što su oni čuli i zapisali neophodno. Od Hišama ibn ‘Urveta se prenosi da je ga je jednom otac zovnuo: ”Sinko moj!”, ”Da, oče”, odgovorio sam. ”Da li si uporedio (svoje bilježnice sa drugima), upitao me. Odgovorio sam: ”Ne”. Rekao mi je: ”Pa zašto onda pišeš.” Abdurezak prenosi od M’amera da je govorio: ”Kada bi se bilješke uporedile i stotinu putu vjerovatno bi se opet potkrao koji propust ili greška.”

Važnost pitanja:

Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme,  je uobičavao da druge pita ono što on nije znao. U jednom hadisu se kaže: ”Lijek neznanja je pitanje.” A Aiša,  radijallahu anha, rekla je: ”Allah se smilovao Ensarijkama, stid ih nije spriječio da pitaju o svojoj vjeri.”, Dok je Ummu Sulejm upitala: ”O Allahov Poslaniče, Allah se ne stidi istine, da li žena treba da se kupa (kada u noći doživi poluciju)?”
Alija,  radijallahu anhu,  se postidio da upita Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme,  o meziju (da li se mora kupati po pojavi mezija), jer je Poslanikova kćerka bila udata za njim, pa je poslao Mikdada ibnu-l-Esveda da on upita Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme,  o tome.

Prvi put objavljeno: utorak, 01 Svibanj 2007 06:46

X