Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Vijestiiiiii

Erdogan pred pobjedom koja mu daje potpunu političku moć

183pregledi

Mladić koji je navodno prodavao limunadu i peciva sa sezamom po ulicama istanbulske četvrti Kasimpasa na korak je ostvarenja svog sna – da postane najmoćniji turski političar od Mustafe Kemal-paše Atatürka . Naime, sadašnji turski premijer Recep Tayyip Erdogan, koji je u junu ove godine osvojio i treći uzastopni mandat, konačno je, čini se, stekao vlast i nad vojskom. Naime, u petak su ostavke dali vodeći ljudi turske vojske da bi Erdogan ekspresno imenovao novog čelnika.

Ustav iz 1980.

Erdogan sada može direktno utjecati na imenovanje vojnih čelnika. I čeka ga samo još jedan veliki izazov, treba osigurati podršku opozicije za izradu novog ustava (sadašnji je donesen 1980. godine, a pisali su ga vojnici nakon udara) kojim bi zemlja iz parlamentarnog prešla u polupredsjednički sustav. Ukoliko mu to uspije, izbori za novog predsjednika bi se održali vjerovatno već iduće godine, a kandidat vladajuće stranke Pravda i razvoj (AKP) bio bi, jasno, čelnik te stranke, Erdogan. Tada bi stvarno bio moćan kao Atatürk – bio bi zapovjednik vojske i donosio bi sve ključne odluke, a i dalje bi imao parlament u kojem AKP drži premoćnu većinu.

Erdogan je odgojen u vjerskom duhu i tim je putem krenuo i u politici, a usporedo je gradio i relativno uspješnu nogometnu karijeru u lokalnom, poluprofesionalnom klubu. U prve je redove turske politike izbio 1994. godine kada pobjeđuje na lokalnim izborima i postaje gradonačelnikom Istanbula.

Uspjeh u Istanbulu

Odmah se uhvatio u koštac s tri najveća problema koji su doslovce gušili taj grad na dva kontinenta: manjak vode, višak smeća i zagađenja te prometni haos. Kod prva je dva polučio velike uspjehe, no ovaj treći je, uprkos tome što je uložio puno energije i novca u infrastrukturu, i dalje ostao teškom boljkom velikog grada.

No, 1997. godine je završio u zatvoru jer je na političkom skupu citirao pjesmu koja glorificira islamizaciju te zaradio 10-mjesečnu zatvorsku kaznu (odslužio je samo četiri). Već 2001. godine formira AKP, koji korijene ima u islamu, ali se definira kao sekularna stranka, da bi samo godinu dana kasnije premoćno pobijedio na izborima.

I tada počinije Erdoganova era. Prvi je mandat posvetio ekonomskom oporavku zemlje – mjere su bile oštre, ali su postigle cilj: Turska je danas ekonomska sila, a još je važnije da je u devet godina utrostručen BDP po glavi stanovnika. Drugi mandat osvaja 2007. i nakon toga će parlament izabrati njegovog saradnika Adbulaha Güla za predsjednika (čemu se vojska opirala). Sada se mijenja i vanjska politika: još 2003. godine je na čuđenje američke administracije parlament odbio mogućnost da se preko Turske krene u napad na Irak. Poboljšanje odnosa s Iranom uz pogoršanje odnosa s Izraelom zabrinulo je Zapad, ali Erdogan ponavlja da je Turska vjerna članica NATO-a, ali politiku gradi na temelju vlastitih interesa.

Pravi karakter

Kritičari tvrde kako sada i Zapad vidi pravi Erdoganov karakter – tvrd, nesklon kompromisu, lako plane. Sve je to pokazao 2009. kad se na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu otvoreno posvađao s izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom.

Onima koji mu prigovaraju da islamizira zemlju jer je dozvolio nošenje marame na univerzitetu, odgovara kako on ukida zabranu i daje pravo izbora. Onima pak koji ga kritiziraju da postupno zabranjuje alkohol, odgovara kako samo uvodi evropske standarde. A onima koji bi da vojska sačuva svoj utjecaj, odgovara kako u demokratiji vojska mora biti podređena civilnoj vlasti. I tako ih ušutka.

(Jutarnji.hr)