Kur'an

Emocionalni aspekti Fatihe

432pregledi

Piše: mr. Rusmir Čoković

Uzvišeni Allah izabrao je Fatihu da njome otpočne Kur’an. Ona se nalazi na početku Kur’ana, a na početku mora stajati nešto što je posebno. Fatiha predstavlja najavu i sažetak onoga što će se spomenuti poslije nje. Ova sura vjernika podučava, podstiče, prosvjetljuje i liječi. Vjernik joj je stalni drug, a ona je njegova stalna pratilja. Kako i ne bi bila kad nema namaza koji vjernik klanja a da učenje Kur’ana (na kijamu) ne otpočne ovom surom!?

            Po prirodi stvari, onoga sa kime se više družimo, više i bolje poznajemo. Naš odnos prema Fatihi i prema Kur’anu uopćeno ne bi trebao biti daleko od toga. Iako je teško u potpunosti izdvojiti neki aspekt ove sure bez spominjanja drugih, ipak se može ukazati na jedan poseban aspekt, a to je emocionalni koji prožima ostala značenja ove sure.

U prvom ajetu Fatihe, Allah nam kaže: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.”

Hvala (ar. el-hamd) znači da sve pohvale pripadaju Allahu i On ih je jedini dostojan.

Riječ Gospodar (ar. Rabb) ima četiri osnovna značenja:

1) On je Stvoritelj,
2) Onaj koji svime upravlja,
3) On je Onaj koji je ljudima dao blagodati,
4) On je Onaj koji ih čuva.

 

A pod “svjetovima” se podrazumijeva sve ono što postoji mimo Allaha.

Kada čitamo da On o Sebi kaže da sve pohvale pripadaju Njemu, znamo da sve pohvale mogu pripadati samo onome koji je svake pohvale dostojan, a svake pohvale ne može biti dostojan osim Onaj koji nema nikakvog nedostatka i manjkavosti i Onaj koji je savršen sa svakog aspekta. Upravo to izaziva osjećaj divljenja Allahom, dželle šanuhu.

Kada čitamo ovaj ajet, onda shvatamo da smo mi dio svega što je Allah stvorio, odnosno da je On svakog od nas stvorio, dao nam sve blagodati, da nas čuva i svime upravlja. To saznanje neminovno u nama rađa osjećaj koji je kruna značenja ovog ajeta, a to je osjećaj ljubavi prema našem Gospodaru.

Kada bi nam neko iznenada i sasvim neočekivano dao izuzetno skupocjen poklon, to bi u nama izazvalo osjećaj zahvalnosti i osjećaj dugovanja da se na poklon uzvrati poklonom. Ako takve osjećaje svi imamo prema ljudima, kakvi bi tek ti osjećaji trebali biti prema Uzvišenom Allahu!? Zar da ne volimo Onoga koji nam daje nešto što Mu nismo tražili, Onoga koji nam je dao najveći dar, Onoga koji nam je dao da postojimo!?

Zatim, nakon toga, Allah kaže da je On “Milostivi, Samilosni”. Kada pročitamo da je Allah Gospodar, Upravitelj i Stvoritelj svjetova, shvatamo da je On izrazito silan i moćan, a kada odmah nakon toga pročitamo da je milostiv, to sasvim sigurno budi našu nadu u Njegovu milost i želju da budemo njome obuhvaćeni. Primjera radi, oni ljudi koji su silni i jaki uglavnom nisu ni milostivi niti samilosni, već grubi i osorni.

Ono što, isto tako, odmah uočavamo jeste da u ovom ajetu nema veznika između “Milostivom” i “Samilosnom” i to nas navodi na zaključak da se radi o dva različita svojstva. “Milostivi” (ar. Er-Rahman) je onaj čija milost obuhvata sva stvorenja, ali šta je onda “Samilosni”? Drugim riječima, prema kome je samilostan?! Učenjaci kur’anskih nauka kažu nam da se odgovor nalazi u samom Kur’anu: “On će prema vjernicima biti samilostan (tj. na Sudnjem danu).” (El-Ahzab, 43)

U ajetu: “Vladar Dana sudnjeg”, pod sintagmom “Dana sudnjeg” (ar. jevmid-din) podrazumijeva se Dan nagrade i polaganja računa. Čitajući ovaj ajet, kod čovjeka se javlja strah, jer je u ljudskim dušama usađen osjećaj da je Sudnji dan nešto strašno i veliko. Ali, činjenica da je to Dan nagrade ili kazne, nakon polaganja računa, svakog navodi na razmišljanje o svojim djelima. Kad vjernik vjeruje i zna da je On vladar tog Dana, normalno je da poželi da ga On toga Dana sačuva posljedica svojih loših djela i da želi da ima dobrih djela sa kojima će Uzvišeni Allah biti zadovoljan.

Ova tri osjećaja: ljubav prema Allahu, strah od Njega i nada u Njegovu milost, a koja su spomenuta u prva tri ajeta Fatihe, jesu tri temelja ibadeta – obožavanja Allaha.

Poslije ovog ajeta kao da se samo po sebi nameće pitanje: “A kako zadobiti naklonost i samilost Vladara toga Dana?” I onda dolazi odgovor: “Samo Tebe obožavamo”, tj. način i put stjecanja Njegove milosti i Njegovog zadovoljstva jeste obožavanje – ibadet. Učenjaci kažu da se pod ibadetom podrazumijeva “sve što Allah voli od djela i riječi, tajnih i javnih”, odnosno da je to “sve što je Allah naredio”. To, dakle, može biti ono što je vezano za naš odnos prema Allahu, ali i naš odnos prema ljudima i drugim stvorenjima.

I Samo od Tebe pomoć tražimo”, tj. ne tražimo pomoć ni od koga osim od Tebe. Ovaj ajet ukazuje na čovjekovu samospoznaju i na činjenicu da čovjek ne može Allaha obožavati bez Njegove pomoći ma koliko sebe smatrao jakim i postojanim.

Čitajući prvi dio ovog ajeta (“Samo Tebe obožavamo”), čovjek će od sebe odagnati oholost, jer njegovim čitanjem, vjerovanjem i izgovaranjem prihvata da je potčinjen, a potčinjeni ne može biti ohol i uzdizati se nad ljudima. Slično tome, sa drugim dijelom ajeta (“I samo od Tebe pomoć tražimo”), musliman će od sebe otklanjati samodopadljivost i uobraženost, jer onaj kojem je neophodno da stalno traži pomoć, takav je manjkav i za takvo nešto nema pravog razloga.

Uputi nas”, tj. ukaži nam i učvrsti nas, “na put”, tj. na način i djelo, “pravi”, tj. onaj koji nije iskrivljen, a to je put islama, put Kur’ana, put življenja tog Kur’ana na najbolji način, onako kako ga je živio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Ovdje kao da se postavlja pitanje da li uopće postoje oni koji su na Pravom putu i da li su postojali? A onda čitamo: “Na put onih kojima si blagodaran bio”, a to su oni koji su spomenuti u (69.) ajetu sure En-Nisa: “Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao.

Nakon što je spomenuo da je On Rabb – Gospodar svjetova, a što podrazumijeva da je On Onaj koji daje sve blagodati, spomenuo je da je Pravi put zapravo put onih kojima je On blagodaran bio. Činjenica izdvajanja i isticanja blagodati Pravog puta ukazuje na to da je Pravi put, spoznaja Pravog puta i kretanje njime najveća Allahova blagodat. Ako je čovjek zahvalan na blagodati što ga je Allah stvorio, onda je osjećaj zahvalnosti za blagodat vjere neuporedivo veća, a samim tim je i osjećaj ljubavi vjernika prema Allahu veći.

A ne onih koji su na sebe srdžbu izazvali.” Ako je čovjek spoznao Allaha, onda će samo Njega obožavati. Ako obožava nekog mimo Njega, onda Ga nije spoznao, ili Ga je spoznao, ali Ga ne obožava. Drugim riječima, takav čovjek radi suprotno spoznaji da samo Njega treba obožavati i odbija ukazanu blagodat spoznaje Pravog puta. Ta spoznaja kod takve osobe nije rezultirala ljubavlju prema Allahu. Oni, iako su spoznali da ih je Allah stvorio, opskrbio ih, sačuvao i ukazao im na Pravi put, na tu blagodat su, umjesto ljubavlju i zahvalnošću, uzvratili onim što je oprečno tome, pa su oni s pravom nazvani oni “koji su na sebe srdžbu izazvali”.

Niti onih koji su zalutali!” Za razliku od ovih prethodnih, postoje i oni koji su spoznali činjenicu da je Pravi put velika Božija blagodat, ali ga nisu spoznali u onom obliku u kojem se to traži, onom na kojem su bili oni kojima je Allah bio blagodaran, ali, i pored toga, nastoje steći Njegovu ljubav i zadovoljstvo. To njihovo nastojanje i djela kojima to pokušavaju postići, nisu ispravni i stoga zaslužuju da se za njih kaže da su zalutali.

Vjernik koji zna da su postojali i da postoje “oni kojima je Allah blagodaran bio” i koje je On uputio na Pravi put zato što su spoznali da je Allah Taj kojem pripadaju sve pohvale i koji je sve stvorio, a zatim su Ga zavoljeli – takav vjernik i njih voli. To je ljubav vjernika jednih prema drugima. Za razliku od njih, one koji su i pored spoznaje Allaha i Pravog puta Njemu svjesno leđa okrenuli i na sebe srdžbu Allahovu izazvali, takve vjernik ne voli jer ih ni Allah ne voli. Za razliku od njih, one koji su zalutali vjernik ne može voljeti vjerničkom ljubavlju, ali im itekako želi da spoznaju Pravi put i na tome neće štedjeti svog truda.

Iz navedenog možemo razumjeti da su osnovni emocionalni apekti Fatihe ljubav prema Allahu, strah od Njega i nada u Njegovu milost, spoznaja da je način na koji se dolazi do te ljubavi put obožavanja Njega i da je to usko vezano za čovjekovo stanje na Sudnjem danu, zatim ukazuje se da postoje tri različite vrste ljudi u odnosu na taj put i vjernici se upućuju na koji način da gaje svoje osjećaje prema svima njima.

Emocije su važan dio čovjekovog života, ali ipak najvažnije emocije jesu one koje vežemo za svoga Stvoritelja, a najvažnije su spomenute na samom početku Kur’ana časnog, Njegovog najljepšeg i najdražeg govora.

 

           

X