Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Kur'an

“Dobročiniteljima ne treba zamjeriti”

491views

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Ovo kur’ansko pravilo spomenuto je u kontekstu govora o kategorijama ljudi koje su izostale iz Pohoda na Tebuk, koji se dogodio devete godine po Hidžri; neki su izostali opravdano, a neki za izostanak nisu imali nikakvo opravdanje. Onima koji, zbog nedovoljne tjelesne ili materijalne spremnosti, nisu mogli poći s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u ovaj pohod ne može se prigovoriti, i oni nisu grešni.

Općenito uzveši, kur’ansko pravilo da dobročiniteljima ne treba zamjeriti ukazuje na to da se musliman ne može obavezati ni na šta drugo osim na ono na šta ga je vjera obavezala, kao što ono dokazuje da je musliman nedužan glede bilo kakvih obaveza spram drugih ljudi, sve dok se, na bilo koji u šerijatu prihvatljiv način, ne dokaže suprotno.

U praksi se ovo pravilo ogleda i u tome da se ljudima ukaže prilika da čine dobročinstvo narodu, a prvi ko to zaslužuje jesu ukućani, supruga i djeca, odnosno suprug i djeca. Umjesto da imaju na umu kur’ansko pravilo o kojem govorimo, neki ljudi upućuju kritike svojim dobrotvorima, te tako, namjerno ili slučajno, zatvaraju vrata dobročinstva i umanjuju ga kao instituciju.

Ovo je česta pojava i o njoj valja razmisliti: čovjek uloži krajnji trud u neki davski ili društveni ili drugi projekt koji se odnosi na njegovu porodicu, trošeći svoje vrijeme i ulažući svoj novac, a ne nalazi iskrenog pomagača… Kasnije, kad su plodovi tog djelovanja vidljivi i pokažu se neki nedostaci, jer čovjek nije savršen i ne može bez pomoći drugih, umjesto da tom dobročinitelju izraze zahvalu i pohvale za njegov trud (na greške se može ukazati na blag i umilan način), neki se ljudi na njega okome ukorima i prigovorima. Eto, tako postupaju, a nisu se htjeli pridružiti dobročinitelju u djelovanju onda kad im je to nudio. Ako ikog treba poštediti ukora, treba poštediti ovog čovjeka.

U sličnu situaciju čovjek može upasti na radnom mjestu u školi, organizaciji, firmi, državnoj instituciji, medijskoj kući, s onima koji posjeduju islamsko znanje, daijama (onima koji pozivaju u vjeru), ljudima koji navraćaju na dobro, a odvraćaju od zla i tako dalje.

Uvijek moramo imamo na umu kur’ansko pravilo: “Dobročiniteljima ne treba zamjeriti” i moramo znati kako da pravilno postupamo kad je riječ o uobraziljama ili greškama dobročinitelja, eda dobročinstva ne bi nestalo. Prigovaranje i korenje dobrotvora i sustezanje od dobrovoljnog djelovanja (onih od kojih se očekuje žrtvovanje) može dovesti do toga da se u umetu izgubi dobročinstvo. A to ni u kojem slučaju ne znači da na grešku ne treba ukazati! Naprotiv, na ono što ne valja treba upozoriti, ali na lijep, obazriv i prihvatljiv način pomoću kojeg se neće obezvrijediti trud dobročinitelja. Tako će se postići savršeno i kvalitetno djelovanje.

Kad je riječ o ovom kur’anskom pravilu, važno je da ovo što smo prethodno rekli ne pomiješamo sa situacijama kad čovjek na sebe svojevoljno preuzme određenu obavezu, a zatim podbaci i, da bi se opravdao, tvrdi da to nije bio dužan ni preuzeti, pa mu se zato ne može prigovoriti. Ovakvo rezoniranje spada u pogrešno razumijevanje ovog kur’anskog pravila. Evo za to objašnjenja: čovjek nije obavezan preuzeti na sebe nikakvu obavezu, ali ako je preuzme, dužan ju je izvršiti, i može ga se pozvati na odgovornost i ukoriti zbog podbacivanja. Ovo sam i rekao zato što znam da neki muslimani posve pogrešno razumijevaju ovo kur’ansko pravilo i time izazivaju antipatiju prema sebi: ljudi se, nakon što se oslone na Uzvišenog Allaha, pouzdaju u njihove sposobnosti i vjeruju u njihova obećanja, a zatim se razočaraju. Postupak takvih muslimana ima negativne posljedice kad je riječ o činjenju dobročinstva.