Dawa

Djela koja prate govor

1.2Kpregledi
Priredio: Suad Drpljanin

Onaj koji poziva u islam – daija, mora biti uzor onima koje poziva, zapravo mora se odlikovati osobinom poklapanja govora i djela, tj. da radi ono o čemu govori, jer ako ljudi primijete da daija jedno govori, a drugo radi, neće ništa prihvatiti od njega. Govor svakog daije treba da prate ne samo njegova djela, nego i njegovo ponašanje tokom čitavog njegovog života.

Vrijednost ove osobine

O vrijednosti ove osobine dovoljno nam govori činjenica da je Allah, dželle šanuhu,   pohvalio one koji rade ono što govore, tako da Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ”A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!'” (Fussilet, 33)

Vidimo da Allah, dželle šanuhu, u ovom ajetu hvali one koji rade sljedeće:

1. Pozivanje u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru.

2. Rad po tom pozivanju, a to je činjenje dobrih djela u ime Allaha i u skladu sa Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetom.

3. Držanje za muslimanski džemat i ostavljanje razilaženja.

Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu upozorava sve muslimane, a posebno one koji pozivaju u Njegovu vjeru, na važnost ove osobine i na pogubnost u slučaju njenog izostanka.

Upozorenje onima koji jedno govore, a drugo rade

Kako je Allah, dželle šanuhu, pohvalio one koji rade ono što govore, tako je i ukorio one koji jedno govore, a drugo rade. Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ” O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Es-Saff, 2-3) Isto tako Uzvišeni u prijevodu značenja kaže: ”Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bekare, 44) U ovom kontekstu Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže da je Šuajb, alejhis-selam, rekao: “O narode moj” – govorio je on – ”shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.” (Hud, 88)

Naći ćemo da i Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava onoga koji nareðuje na dobro i odvraća od zla, ako se pritom istog ne pridržava. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu će se dovesti čovjek i bit će bačen u Vatru, pa će mu crijeva iz stomaka ispasti, te će on oko njih kružiti kao što magarac kruži oko stožine. Stanovnici Džehennema će se oko njega iskupiti i reći mu: ‘Šta to bi s tobom, čovječe? Zar nisi nareðivao na dobro i odvraćao od zla?’ On će im tada odgovoriti: ‘Jesam, nareðivao sam na dobro, a sam ga nisam činio, odvraćao sam od zla, a sâm sam ga činio.”’ (Muttefekun alejhi)

Iz ovog hadisa isto tako možemo zaključiti da će uspjeti na Sudnjem danu onaj čija se djela ne budu razlikovala od govora.

Važno pitanje

Ovdje se postavlja jedno veoma važno pitanje, a to je da li će onaj koji nareðuje na dobro, a sam ga ne čini, ostaviti to nareðivanje ili onaj koji odvraća od zla, a sam ga čini, ostaviti to odvraćanje?

Neki ljudi kažu: ”Zbog toga što ne radimo sve ono o čemu govorimo niti se klonimo svega onogo na šta upozoravamo, mi ćemo ostaviti nareðivanje na dobro i odvraćanje od zla. Njihovi argumenti su navedeni ajeti i hadis, jer su Allah, dželle šanuhu, i Njegov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ukorili one koji jedno govore, a drugo rade. Isto tako postoji i razumni dokaz, a to je: Onaj koji nešto ne posjeduje ne može to drugome dati! I, ko će se odazvati onome koji jedno govori, a drugo radi!?

Odgovor na ove argumente:

1.Razlog ukora u ajetima i hadisu je: ostavljanje rada, a ne nareðivanje da se odreðeno djelo radi.

Ovdje postoje dvije obaveze, prva je da se nareðuje dobro i odvraća od zla, a druga je da se čini to dobro koje se nareðuje i da se kloni zla od kojeg se odvraća. Ovi ajeti i hadisi, koje je ova skupina uzela kao dokaz, kore one koji ostavljaju ovu drugu obavezu, a nikako one koji izvršavaju ovu prvu obavezu. Oni se, dakle, upozoravaju zato što ostavljaju dobra djela i čine loša i zato što ta djela ne prate njihov govor, a ne kore se zato što svojim govorom podstiču na dobro!

Ako učenik npr. proðe iz matematike, a padne iz hemije, nezamislivo je da se grdi zato što je prošao iz matematike, nego će se grditi samo zato što je pao iz hemije. Takav je i slučaj sa ovim o čemo govorimo.

Mnogi mufessiri poput Kurtubija i Ibn Kesira kažu da je razlog ovog ukora ostavljanje rada, a ne nareðivanje na dobro i odvraćanje od zla.

2.Ako se jedna obaveza ostavi, ona ne daje za pravo da se i druga ostavi.

Već smo spomenuli da postoje dvije obaveze, prva je da se nareðuje dobro i odvraća od zla, a druga je da se čini to dobro koje se nareðuje i da se kloni zla od kojeg se odvraća. Izvršavanje prve nije šart (uslov) da bi druga bila ispravna, niti obrnuto. Isto tako izostavljanjem jedne ne spada obaveza od druge. Onaj koji redovno klanja, ali ne posti, hoćemo li mu reći da ostavi i namaz zato što ne posti? Dakle, jedno za drugo nije vezano i odgovarat će se posebno za svako od njih.

3.Prihvatanje ovog govora dovelo bi do potpunog gašenja nareðivanja na dobro i odvraćanja od zla.

Kada bismo postavili uslov onome koji želi da se bavi pozivanjem da mora u potpunosti izvršavati sve u šta poziva i da se mora u potpunosti kloniti svega od čega odvraća, ne bismo našli na čitavoj Zemlji nikoga ko bi ispunjavao ove uslove. Tako bi došlo do ukidanja ove velike obaveze u ovom ummetu. Zato je ulema upozoravala na ovu opasnost, pa kaže Said ibn Džubejr: ”Da čovjek ne nareðuje na dobro i ne odvraća od zla, sve dok ne bude činio sve to dobro i ne bude se klonio svog tog zla, niko ne bi nareðivao na dobro niti odvraćao od zla.” Imam Malik na ovaj govor dodaje sljedeće: ”Istinu je rekao Said, a ko je taj koji je čist od svega?”

4.Nije tačno da nikada nema koristi od pozivanja onoga koji ne radi ono što govori.

Nema sumnje da je uspješnija da’va onoga koji radi ono u šta poziva, ali ne može se reće da kod onoga koji se ne pridržava u potpunosti ovog principa da od njegove da’ve nema nikakve koristi. Koliko je bilo najboljih ljudi, poslanika, ali ipak njihova da’va nije utjecala na njihove najbliže. Znamo da se Nuhu, alejhis-selam, nije odazvao njegov sin; Ibrahimu, alejhis-selam,  njegov otac; Lutu, alejhis-selam, njegova žena; i najodabranijem od njih Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, njegov amidža Ebu Talib. Koliko je bilo poslanika koji su se u potpunosti pridržavali onoga u šta su pozivali pa im je i pored toga samo mali broj povjerovao. A bilo je i poslanika kojima niko nije povjerovao. Nasuprot ovome, koliko ima onih za koje mi sami znamo da ne rade ono o čemu govore, pa ipak imaju brojne pristalice. Koliki je broj onih (država) koji se bore za ”ljudska prava”, a sami ih krše na svakom koraku (posebno kada su u pitanju prava muslimana) pa opet imaju podršku širom svijeta?
Stoga niko nema pravo da ostavi nareðivanje na dobro i odvraćanje od zla zato što se sam u potpunosti ne pridržava toga. Možda će ga baš to primorati da počne raditi sve ono o čemu govori. I uspjeh bi bio kada bi se samo on okoristio od toga, pa makar se drugi i ne okoristili.

Upozorenje!

Iz prethodno spomenutog ne smije se zaključiti da ovim hoćemo da kažemo kako nije opasno jedno govoriti, a drugo raditi. Naprotiv! To je veoma opasno. Ovim hoćemo da kažemo kako se mora raditi ono o čemu se priča, i ne smije se raditi ono što se zabranjuje. I ponavljamo, daija mora biti prvi koji radi ono o čemu govori i prvi koji ostavlja ono što zabranjuje, kao što je bio i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Onome koji nareðuje na dobro, a sam ga ne radi, i onome ko zabranjuje zlo, a sam ga čini, nećemo reći: Ostavi nareðivanje na dobro i odvraćanje od zla! Nego ćemo mu reći: Nastavi sa pozivanjem, a boj se Allaha, dželle šanuhu, što tvoja djela to ne prate! A Allah, dželle šanuhu,  najbolje zna.
Daija se mora pridržavati onoga o čemu govori, jer će to ukazivati na njegovu iskrenost i ljudi će imati veliko povjerenje u njega.

 
Molim Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od onih koji rade ono o čemu govore. Amin!

Prvi put objavljeno: subota, 02 Kolovoz 2008 08:11