Društvo i politika

Digli se, digli din-dušmani!

400views
Piše: Muhamed  Ikanović
Nama Bošnjacima izgleda da nije preostalo ništa drugo osim da se putem nekog teksta, koji će biti objavljen na nekom web portalu ili u nekim novinama, izjadamo o bolu koji se sve više povećava dodavanjem soli na ranu koja nas boli već dvije decenije. Pa eto i ja, ne mogavši više da držim u sebi, odlučih u riječi pretočiti ono što osjećam povodom hapšenja gospodina Ejupa Ganića, čovjeka koji je u najtežim trenucima ostao uz svoj narod, da brani ovaj komad zemlje koji su nam u emanet ostavili naši djedovi.
 
Svakome iole pametnom insanu lahko je zaključiti da se  ne radi samo o napadu na gospodina Ejupa Ganića nego o ponovnom napadu na BiH, koja je ne tako davno odbranjena od agresije, odnosno o napadu na istaknute sinove ove zemlje. O ličnosti gospodina Ejupa Ganića suvišno je govoriti jer je on, kao intelektualac  i stručnjak, postao poznat diljem svijeta. A izgleda da to i jeste problem, odnosno neke snage uopće ne žele da muslimani u svojim redovima imaju istaknute velikane i patriote. Zato dušmani bošnjačkog naroda baš i hoće da dohakaju njihovim ”mozgovima”. To je proces koji je počeo 1949. suđenjem mladomuslimanima i nikada nije prestao, osim što je kratko pauzirao nekoliko godina.
 
U ovoj priči najteži trenutak je spoznaja da se glavni lik, bošnjački narod, ponovo stavlja tj. priprema za ponovnu ulogu kurbana. Vrlo smo blizu mjesta gdje trebamo stati i ponovo sageti glavu da nas mogu klati, ali iza vrata. Veliki dio bošnjačkog naroda pomirio se s tim da treba trpjeti jer se slabo isplati protiviti se onome što nam se dešava. Baš kao i kurban kad ga vode na mjesto gdje će se oprostiti od dunjaluka,  pa se on u početku malo otima, ali kad  vidi da nema koristi, smiri se i pomiri s onim što ga čeka. Tako je i s bošnjačkim narodom: malo se otimao u poslijeratnom periodu pa vidio da ga pritišću sve više, tako da su se mnogi pokrili po glavi i rekli: Dobro je dok mene ne diraju. Zaboravili, jadni, da ako ih danas ne diraju, da to ne znači da sutra neće doći i po njih. Jah, šta bi!
 
Teorija da, kada su muslimani u pitanju, svi zakoni o zaštiti ljudskih prava padaju u vodu, dokazana je i u slučaju gospodina Ganića jer su mu u prvi mah uskraćena i ona najosnovnija prava, kao što je susret sa porodicom, advokatom itd. A oborena je još jedna teorija da se ljudska prava krše samo kod ”bradonja” jer su oni nešto posebno i van svih pravila, a na kraju i ”zaslužuju” da se s njima tako postupa jer su po prirodi ”divlji” i ”primitivni”, pa po pravilu ”tražili ste gledajte”, s njima treba tako. Ali to u stvarnosti nije tako, Mujo je Mujo, sa ili bez brade.
 
Ovakvi slučajevi jasno nam otkrivaju licemjernu politiku zapadnog svijeta naspram muslimana u BiH, ali i na vidjelo iznose svu neiskrenost priče o suživotu od strane nemuslimanskog življa na ovome prostoru, čast izuzecima.
 
Ta neiskrenost naročito je izražena kod srpskog naroda. Političari u RS-u prepiru se i razilaze kad u pitanje dođe podjela vlasti ili para, ali kada je u pitanju ideologija koju zastupaju, tu su jedinstveni. Niko ne osuđuje način na koji je izvršeno privođenje gospodina Ganića niti upućuje osudu na adresu srbijanskih vlasti za ono što su učinili, a što ni na koji način ne pomaže jačanju suživota na prostorima BiH ili na prostoru bivše SFRJ. Radikali, socijalisti ili demokrate, svi isto pričaju i svi podržavaju nepravedno hapšenje gospodina Ganića.
 
Veoma jasna poruka iz RS-a dolazi u Sarajevo, a to je da ideja Slobodana Miloševića još živi među nama i da je priča o porazu fašizma pusta želja mnogih. Jedina razlika između Miloševića i današnjih  političara iz RS-a samo se ogleda u načinu na koji se sprovodi fašističko-separatistička politika. Stavovi da je Srpska temelj, a BiH vještačka tvorevina, izjednačavanje žrtve ubijenih civila Srebrenice sa četnicima koji su poginuli u realizaciji genocida, opstruiranje rada državnih institucija, priča o referendumu, stalni napadi na bošnjačke povratnike u RS-u i ko zna šta sve drugo, nije ništa drugo do poziv na ukidanje nečega što se zove RBiH, a to nije ništa drugo do ono što je želio da uradi i Milošević. Zaključak svega toga jeste da četnička duša još živi bez obzira što je trenutno skrivena skupocjenim odijelom i blještavom kravatom.
 
Neozbiljno je o ovome pisati a ne spomenuti ulogu Evrope u svemu tome. Na svojoj koži osjetili smo da je Evropa već davno dala svoju podršku sinovima ”velike” Srbije i njihovom genocidnom odnosu prema bošnjačkom narodu u srcu Evrope. Hapšenje gospodina Ganića nije se slučajno dogodilo u Velikoj Britaniji, jer u ovom scenariju Velika Britanija predstavlja ”malu Ameriku” u Evropi i niko joj ne smije prigovoriti za postupke a kamoli se, ne daj, Bože usprotiviti. Sve se završava pričom: Nije do nas, mi ne znamo itd., dok se malo ne stiša stanje, a onda samo osvane vijest da je Ganić u Beogradu i da mu se treba suditi, a to će biti po vrlo kratkom postupku.
 
Ovim slučajem ujedno se stavlja i paravan na priču o hapšenju Mladića, o ponovnom suđenju gospodinu Rasimu Deliću, o slučaju Jurišić i dr. Sve se to lijepo i jasno veze po već poznatoj mustri, a mi molimo Allaha Svemogućeg da im njihove planove pomrsi.
Gospodinu Ganiću i njegovoj porodici šaljemo najtoplije selame uz dovu Allahu da sačuva muslimane gdje god da su, a sve nas podsjećam na jednostavno kur’ansko objašnjenje svega što se dešava: ”Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: ”Allahov put je jedini pravi put…”’ (El-Bekare, 120)