Aktuelno

David će pobjediti Golijata i na rijeci Nil

445views

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Više nema nikakve sumnje u to da je nedavna narodna revolucija u Tunisu i bunt protiv autokratske vladavine Ben Alija, nadahnula arapski narod i u susjednim državama da se otvoreno i hrabro suprotstave tiraniji domaćih diktatora. Očigledno je da je tuniska revolucija, i to u vrijeme kada su mnogi mislili da arapski narod nije u stanju napraviti nijedan ozbiljan politički korak, pokrenula stajaću vodu i pretvorila je u nabujalu rijeku koja se izlila iz korita, a njeni ogromni valovi su već zapljusnuli susjedne arapske države, posebno Egipat, odlučni u namjeri da sruše režim diktatora Hosnija Mubaraka i da narodu Egipta  konačno  donesu  dugo očekivanu slobodu i mir. Milionske demonstracije u Egiptu otkrivaju pravu  pozadinu i uzrok narodnog revolta koji  su mnogi pogrešno vidjeli u samospaljivanju mladića u Tunisu. Egipatsko-tuniske demonstracije otkrivaju jednu sasvim novu sliku arapskog svijeta i po svemu sudeći potvrđuju da je arapski narod sazrio za korjenite promjene i da više neće trpiti zulum i tiraniju koji su zapravo glavni uzrok spomenutih revolucija. Ono što egipatske demonstracije čini specifičnim i na što posebno treba obratiti pažnju kad je u pitanju daljni razvoj  događaja, jeste njihov općenarodni duh i dimenzija. Šta to zapravo znači? To znači da je arapski narod, odnosno, da su arapsko-islamske države, zapamtile mnoga svrgavanja vlasti u obliku državnih i vojnih udara i da to nije ništa neobično, ali je ovo prvi put u postkolonijalnom periodu da kompletan arapski (u ovom slučaju egipatski) narod, vlastitim rukama svrgava vladara diktatora. Upravo zbog te činjenice, ako revolucija uspije, pozicija muslimana će se u potpunosti promijeniti, ne samo u Egiptu, već na cijeloj teritoriji Bliskog Istoka, a posebno u svetoj zemlji Palestini,  jer muslimanski narod neće nikada  dozvoliti ono što su tako jednostavno dozvoljavali prozapadno orijentirani arapski lideri i diktatori kojima je prevashodna briga bila kako sačuvati vlast i vlastitu poziciju. ilo  kako  bilo, na trgu Et-Tahrir u Kairu i  drugim egipatskim gradovima, kao i u Tunisu, arapsko-muslimanski narod je jasno i glasno poručio da više neće biti topovsko meso i da oni nisu “mulj  koji voda nosi”,  kako su to mislile Zapadne vođe (sjetimo se izjave Nikole Sarkoziya: “Mi smo potcijenili Tuniski narod.”). Naravno, arapski narod će to moći dokazati samo onda ako uspije formirati i izabrati slobodnu narodnu vladu i ako uspije spriječiti dolazak novih  diktatora na vlast. Trenutačna situacija ukazuje na odlučnost naroda da ustraje u svojim zahtjevima i ona upućuje na to da će naredna egiptska vlada biti zabrana na istinski slobodnim izborima i da će imati podršku kompletnog egipatskog naroda, kako radničke klase i studenata, tako isto i svjetovne inteligencije i uleme, ali i vojske.  I, kako reče kolumnista Indipendenta, Robert Fisk: “Ulice Kaira su pokazale ono što su lideri SAD-a i EU  jednostavno propustili da primijete. Gotovo je!”

Egipat je žila kucavica arapskog svijeta
Iako je revolucija arapskog naroda krenula iz Tunisa, a ne iz Egipta, ova egipatska je u svakom pogledu bitnija i njene posljedice su dalekosežnije. Egipat je centralna arapska država i predstavlja žilu kucavicu arapskog svijeta. Osim što broji 85 miliona stanovnika sa apsolutnom arapsko-muslimanskom većinom, njegova geopolitička pozicija je od ključnog značaja za Bliski Istok. Zato nije čudo što su Egipćani podigli na noge, ne samo Arape, već cijeli svijet. Egipat je ovih dana postao centar političkih zbivanja. U njega su uprte oči Vašingtona, Londona i drugih Zapadnih centara moći, ali prije svega cionističke vlade u Tel Avivu, dok u isto vrijeme, muslimanski narodi s oduševljenjem pozdravljaju narodnu revoluciju u Egiptu i sa zebnjom iščekuju njen ishod. Govoreći o geostrateškom položaju Egipta i njegovom značaju za cijeli region, islamski učenjak, Ebu Basre el-Gifari rekao je: “Egipat je riznica cijele Zemlje, onaj ko njime vlada kao da vlada cijelim svijetom, ta zar Jusuf, a.s., nije rekao egipatskom vladaru: ‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima na Zemlji’, a nije kazao: ‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima u Egiptu.’ Kao da je time želio poručiti da je Egipat riznica cijele Zemlje, jer, kada je Jusuf, a.s., bio na poziciji ministra finansija, tada je Egipat, u vrijeme ekonomske krize, uistinu hranio kompletan region, da ne kažemo cijeli tada poznati svijet.” No, prije i poslije svega, Egipat je tvrđava islama i Egipćani se ponose što su potomci i nasljednici poznatog ashaba i velikog vojskovođe i diplomate, Amra ibn Asa. Oni se ponose činjenicom da je s egipatskih izvora vodu pio legendarni vojskovođa Salahudin Ejjubi, da je egipatski zrak udisao neustrašivi mudžahid Sejfudin Kutuz, dva nezaboravna simbola borbe za slobodu. Prvi je oslobodio Kuds od krstaša i svaki Egipćanin sanja da postane novi Salahudin Ejjubi i oslobodi Kuds od cionističke okupacije, a drugi je porazio tatarske horde koje su sijale smrt i strah Bliskim Istokom, kao što ih danas sije cionistički Izrael uz pomoć Amerike i Engleske, i donio slobodu, mir i sigurnost, ne samo u Egipat već na cijeli Bliski Istok. I danas svaki mladi Egipćanin mašta o tome da bude kao Sejfudin Kutuz i da jednom za sva vremena skine jaram Zapadnog kolonijalizma s arapskog naroda i razbije okove ropstva u koje su ih okovali tirani iz njihovih redova.  To je zemlja sa muslimanskim narodom s kojim je islam organski povezan, i u čijim venama teče krv plemenitosti, ljudskosti, dobrote i  pravičnosti.   

Novo lice Arapske lige
Ako se stvari budu odvijale onako kako egipatski, odnosno arapski narod želi, onda će se u još jednoj arapskoj instituciji desiti krupne i korjenite promjene, a ta institucija zove se Arapska liga. Iako po svom nazivu i ciljevima koje je postavila na osnivačkoj skupštini 22. marta 1945. u Kairu (Služenje zajedničkoj dobrobiti svih arapskih zemalja, osiguranje boljih uvjeta za sve arapske zemlje, garancija budućnosti svih arapskih zemalja i ispunjavanje želja i očekivanja svih arapskih zemalja) liči u najmanju ruku na Evropsku uniju, ona je samo mrtvo slovo na papiru i praktično je sama sebi svrha, jer kao organizacija koja broji 22 članice nema nikakav neposredni kontakt s građanima država članica niti je od svog osnivanja uradila nešto vrijedno pažnje za arapski narod.  A nije mogla ni uraditi kad je vode nenarodni predstavnici, ljudi koje su postavljale vlade koje su i same radile za interese Zapadnih sila i Izraela i njima polagale račune. Zato, kako god je važno da diktator Mubarak ode s vlasti, isto tako je važno da Arapsku ligu više ne vode i ne predstavljaju inertni i sklerotični političari i diplomate poput njenog aktuelnog predsjednika Amra Muse i njemu sličnih. Međutim, ukoliko bi u rukovodstvo Arapske lige ušli pravi narodni predstavnici Egipta, Jordana, Tunisa, Alžira, Maroka, Sirije, Saudijske Arabije i ostalih članica, arapska politika prema Izraelu i Ujedinjenim  nacijama  bi se preko noći promijenila i to bi samo po sebi bilo ravno novoj revoluciji.

Zapadne sile i Izrael strahuju od demokratije na Bliskom Istoku
Zašto je Zapadu i Izraelu uvođenje demokratije   u islamskom svijetu kao trn u oku?. Njima u arapsko-islamskim državama odgovara samo autokratija i diktatura koju će u ime američko-izraelskih ciljeva provoditi marionetske vlade. Izrael bi bez aktuelne egipatske vlade bio daleko slabiji i ni blizu ne bi bio tako efikasan u okupaciji Palestine i održavanju robovskog statusa Palestinaca. Svaki spomen mirne smjene vlade u Egiptu i uvažavanje volje egipatskog naroda, cionističke vođe dovodi do histerije i izaziva bijes koji oni javno ispoljavaju, pa čak i prema američkoj administraciji. To svjedoči i izjava bivšeg izraelskog šefa vojne obavještajne službe Aharona Zeevija koji je rekao: “Ja nikako ne razumijem Ameriku i evropske države koje zahtijevaju uspostavu demokratije u Egiptu.” Hosni Mubarak je njihova najveća akvizicija od stvaranja cionističke države do danas. Tako izraelske novine Haaretz pišu o Izraelskoj zabrinutosti događanjima u Egiptu koji bi mogli izmaći kontroli. U jednom od tekstova stoji: “Ako se desi da padne Mubarakov režim, izraelska vojska će morati vršiti kompletnu reorganizaciju. Jer, trideset godina izraelska vojska nije vršila nikakve ozbiljnije pripreme za odbranu od mogućih prijetnji od strane Egipta. Dodajući tome još i činjenicu da je  ‘Mir s Egiptom’ u posljednjih nekoliko desetljeća omogućio da Izrael smanji broj svojih regruta što im je omogućilo da umjesto u vojne svrhe, novac ulažu u razvoj ekonomije i popravljanje socijalnih prilika u zemlji.” Osim toga, Zapad i Izrael ne žele da Egiptom zavlada slobdna demokratska vlast jer na taj način neće moći imati kontrolu nad egipatskom vojskom, a šta im ta kontrola znači najbolje govori izjava republikanskog senatora Lidsy Grahama u kojoj stoji: “Svaki Ame r i k a na c bi t r ebao bi t i ponos a n na č injenicu da mi ve ć godinama pružamo pomoć egipatskoj vojsci u smislu obuke i opreme, jer egipatska vojska je naš džoker u rukavu, koji nam ulijeva sigurnost da Egipat nikada neće postati radikalna islamska država.” Jasno je dakle da je za Izrael posebno važna uloga zvaničnog Egipta u borbi protiv političkog islama i islamističkih skupina i partija. Tako je, pored svih ostalih, i izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio da njegova vlada osjeća “istinski strah” da događaji u Egiptu ne dovedu na scenu skupine koje on naziva “islamski militanti”.

Hoće li Egipat slijediti primjer Turske?
Političke promjene u Egiptu toliko su važne, i ako ova slobodarska generacija Egipta uspije svrgnuti diktatora Mubaraka s vlasti i uspostaviti narodnu, i demokratskim putem izabranu, vladu, Egipat će se automatski vratiti na lidersku poziciju na Bliskom Istoku i povratit će ono što mu je nepravedno i nasilno bilo oteto. A onda će te promjene vrlo brzo i efektno utjecati na promjene u cijelom regionu, jer to neće biti samo egipatske, već arapske ili bolje islamske promjene kojima se nadaju svi muslimani na svijetu, a najviše muslimani okupirane Palestine.  Dakle, Egipat danas stoji pred kapijom nove povijesti, a egipatski narod jasno poručuje da je došlo vrijeme promjena i da više ne postoji ni jedan glas koji može nadjačati i utišati glas istine, pravde i slobode. Ukoliko bi uistinu Egipat dobio slobodnu vlast njegov utjecaj na ostatak arapskog svijeta bi enormno porastao, a ideje tzv. političkog islama, koje zagovara egalitaristički pokret “Muslimansko bratstvo” i još neke partije, bez sumnje bi doživjele ekspanziju i snažnu podršku. Tako bi muslimanski svijet, uz već jaku Tursku i njenu jasno profiliranu proislamsku politiku, dobio još i Egipat, a vjerovatno i Tunis, Alžir i još neke arapske države, i to bi onda bila respektabilna snaga koja bi objektivno i stvarno mogla utjecati na razvoj i reguliranje situacije u muslimanskim zemljama. Tek tada bi se čuo islamski glas protiv genocida u Palestini, ugnjetavanja muslimana i oduzimanja njihovih prava u Zakavkaskim republikama, Indiji i u Evropi, kao i protiv svih vidova kolonijalizma, imperijalizma i diskriminacije koje danas sprovode Zapadne sile nad muslimanima. U tom slučaju bi Zapadne sile i Izrael dobile pandan u tzv. Istočno-muslimanskom savezu s kojim bi se moralo ozbiljno računati i bez kojeg se ne bi mogla donijeti ni jedna bitna politička odluka, posebno ako bi imala negativne implikacije na islamski svijet.

Širenjem straha od islamista skreće se pažnja javnosti od suštine problema
Zapadne sile i Izrael ne kriju  svoju zabrinutost  i spremnost da se suprotstave, kako oni kažu, radikalnim islamistima, ako je to slobodan izbor naroda. Zašto je to tako? Postoji više razloga za to, ali je jedan ključni, a on se ogleda u sljedećem: ako bi islamisti došli na vlast oni sigurno ne bi ravnodušno posmatrali američko-izraelske zločine i genocide nad muslimanima Palestine, Afganistana, Iraka, Pakistana, Tunisa, Sudana itd. Zato oni svojim vještim političkim trikovima i disimulacijama prave zamjenu teza i upozoravaju na opasnost od militantnog islama i ekstremnih muslimanskih skupina, kako bi ubijedili svijet da nije dobro da takvi dođu na vlast u Egipat, jer će posijati smutnju i nered, i kako bi pod okriljem diktatorskog režima i svojih epigona kakav je Mubarak, nastavili činiti zločin nad muslimanima ne bojeći se nikakvih sankcija niti reakcija muslimanskih država.  Zatim, poznato je da Izrael glavninu gasa dobija iz Egipta i ako bi im neka nova vlada samo to uskratila Izrael bi pao na koljena, i u tom slučaju ne bi mogao, kao što to radi danas, otvoreno krasti egipatsku naftu i bogatiti se dok egipatski narod, kod vlastitog bogatstva i ogromnih resursa, gladuje.  Iz ovoga se izvodi jasan zaključak da u očima Izraela i Zapadnih sila nije samo “Muslimansko bratstvo” ekstremna i radikalna skupina, već su islamisti, militanti, pa i teroristi, svi oni koji ne žele da služe cionističkim ciljevima i koji ne podržavaju njihovu okupaciju Palestine i teror nad Palestincima i ostalim muslimanima na Bliskom Istoku.

Ulema je stala uz svoj narod
Ono što ulijeva nadu u dobar ishod narodne revolucije u Egiptu jeste i činjenica da se i egipatska ulema, odnosno ulema sa univrziteta El-Azhar u Kairu, pridružila demonstrantima, što se ranije nije dešavalo. Naime, poznato je da su u minulim decenijama koje su bile u znaku burnih događanja na egipatskoj društveno-političkoj sceni, egipatsko plemstvo i sveštenstvo, vladari i ulema išli ruku pod ruku i da su glavne muftije potpisivale pravne decizije i fetve o smaknuću Sejida Kutba i drugih egipatskih intelektualaca i aktivista “Muslimanskog bratstva”, opravdavajući to šerijatskim razlozima i argumentima. Očigledno je da se situacija potpuno promijenila i da je ovaj put ulema El-Azhara, nekadašnjeg svjetionika znanja i svjetiljke koja je ljudima obasjavala puteve nauke i sveopćeg napretka, dok se Evropa gušila u tminama neznanja i zaostalosti, ulema koja bi trebala biti svjesna da je preuzela u nasljeđe bogatu naučnu ostavštinu velikana islama kakvi su bili El-Izz ibn Abduselam, El-Lejs es-Sa’di, Imam Šafija, Ibn Hadžer i drugi, ovaj put bila na visini zadatka. Posebno treba istaći ulogu dr. Jusufa el-Karadavija koji je od početka bio uz arapski narod i bodrio ih da ustraju u svojim plemenitim zahtjevima i ciljevima. Njegova podrška je bez sumnje dala dodatnu snagu i motivaciju Egipćanima u borbi za slobodu. Naravno, ne treba zaboraviti da je bilo i onih “alima” koji su osudili demonstracije iznoseći dokaze da je po islamu zabranjeno  ustajati protiv vladara, jer se tako smutnja još više širi. Na svu sreću, njihov glas se nije čuo pored glasa takvih autoriteta kakav je dr. Jusuf Karadavi, Muhamed Hassan i drugi, koji su oponentima iz reda uleme poručili da oni liče na mrava kojeg spominje Kur’an u suri En-Neml, koji je upozorio ostale mrave da se sklonu u svoje nastambe pod zemljom kako ih neprijateljska vojska ne bi pogazila. A Egipćanima koji vjeruju u Allaha i koji žele slobodu i pravdu, haram je ostati u kućama i podrumima, jer, oni moraju izaći da zulumćari čuju njihov glas. Skrivanje u podrume dolikuje samo mravima, a ne ljudima, pogotove ne iskrenim vjernicima. Podsjetili su ih i na hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: “Kada vidite da se moj ummet boji reći zulumćaru da je zulumćar, oprostite se s takvim ummetom.”

Saff br. 286.