Rekaik

Dan isplate

418views
Piše: Alma Taletović
Jutro se polahko pomaljalo i stidljivo nagovještavalo novi dan. Još jedan  dan u kojem  snažna matica želja da se učini dobro, poput nabujale rijeke prolazi kroz moj život, pomislio je. Kiša je cijelu noć padala i milovala zemlju donoseći joj lijepe vijesti. Koliko su samo stabiljke sretno dočekale tu blagodat. One znaju. Bile su posijane, brižno  njegovane i samo čekale blagoslov da puste snagu iz zemlje koja bi ih ‘’vilinskim kočijama’’ potjerala prema suncu, a sunce jedva dočekalo da učini ono što se od njega traži. Da svjedoči. Da služi. Da pomogne.
I ljudska nadanja i želje su takve, poput sjemenja, pomislio je. Posadiš ga u zemlju i čekaš blagoslov. Čekaš kišu. I da nema obećanja da će rasti i plod dati, ne bi čovjek radio. Ne bi se trudio.  Molio je u dovama da bude poput ovih. Ovih koji se trude. U svome bi srcu izgradio, pomisli, tvrđavu,  a svaki kamen svjedočio bi o čvrstoći i odlučnosti da bude neprobojan štit za sve što je loše. Tu ne bi bilo odaja  ni  konaka  gostima poput  sumnje, straha, očaja, pasivizma,  ni malodušnosti.
-Tu sam ja gazda – pomislio je – i ja određujem pravila. Ja ugošćavam I ispraćam. Izgrađujem i  rušim. Od mojih planova zavisi kakva će biti tvrđava, a nacrte imam. Poslanik, a.s., me svojim primjerom podučio.  Gradio sam u ovom ramazanu  sa jakim čežnjama u srcu. Obavezao sam se na jačinu, jer jak vjernik Allahu je draži od slabijeg. Zaposlio sam radnike, pomisli. Svaki od njih bio je zadužen za poneku odaju: Dobročinstva, Pokajanja, Ustrajnosti, Oslanjanja, Ljubavi, Sabura, Prijateljstva, Darežljivosti.
 
Beskrajni svodovi nebeskih prostranstava osluškivali su njegove  želje i planove, blagosiljali radnike. Znao je da  islam vjera akcije i da se  čuda dešavaju onima koji rade na njima. Očekivati  plod, očekivati žetvu i vrijeme blagostanja, vrijeme bez gladi,  a ne raditi na poljima, isto je što i očekivati da se plod sam posije, i žetva sama požanje. Nadanja takvih su poput  žednog  čovjeka koji  samo ispruži ruke prema void, i očekuje da će doći. Pusta nadanja. Uz traženje je potrebno i djelovanje. Prisjetio se kur’anskog ajeta: “Allah neće izmijeniti stanje naroda dok taj narod ne promijeni sebe.” Tu se radi i vjeruje.Tu se ne sumnja. Jer sumnja suši kosti,  ispija obraze i najjače čini slabićima, praškama koje i najmanji vjetar može raznijeti. Što više sumnjaš, nesretniji si. On nije sumnjao, on je radio. I čekao ovaj dan. Pomislio je kako je on baš ovaj ramazan predano očekivao i dočekivao vodeći ga u svoje odaje kao dragog musafira. Pričao je s njim i danju i noću. Pričao o čežnjama srca, tražio trenutke iskrenog, pitao i dobijao  konačne odgovore. Pokazao mu je i zelene travke, voćnjake, sve ono što je posadio i što je čekao da nikne. Molitva mu je donijela dragog gosta, utjehu, a osmijehom je otvorio vrata blagosti, dijeljenjem vrata bereketa, pokajanjem vrata milosti. Osjećao je to… u srcu. Tu se prelijevaju sve vode, sva mora i sve bujice. I tu se suše sva korita i obale.
 
Danas je dan isplate, dan dobra i svjedočenja o ljudskoj dobroti i amanetu. Dan primanja i dan kada se svi rođeni osjećaji pretaču u bujicu. Za ovo vrijedi živjeti. Za ovo vrijedi umrijeti. Jer čast je u služenju, smisao u robovanju, ljepota u činjenju, a radost u voljenju.
Obukao se žurnim pokretima, Bajram je. Rasprši se pred njegovim očima i razastre sve ono što je zasadio i izgradio u toku ovoga ramazana. Samo da Allah primi, pomislio je. Uzdahnuo je spoznaju trenutka. Prigrlio čežnju plahu. Kušao radost zbog služenja. Dotakao  poniznost u primanju. Osjetio  sreću u davanju.
 
Prisjetio se sa osmijehom  izraza Nadijinog lica  kada joj je poklonio knjige za školu. Neprocjenjivo.  I Mehaginog “Allah te nagradio” svaki put kada bi mu odnio kućne potrepštine, jer valjalo je nahraniti šestero gladnih usta. Neizrecivo. Prisjetio se i bajramluka,  i bi mu drago. Neopisivo. I taj neopisiv osjećaj, znao je, pratit će ga danas .Bajram je. Sreća je. Ovo je dan koji dočekaš i prigrliš, i odvedeš u svoje odaje  sa osmijehom i ushićenjem  i svjedočenjem na usnama.  Razmišljao je  kako je važno da se potreba za dobrotom ugnijezdi u ljudskim srcima. Ovaj svijet je jedina oranica, ovaj trenutak jedino što imamo. Pomisli kako će to uživanje u bajramskim radostima svaki put  raznovrsnije i ljepše dočekati u izgrađenim odajama dobra. Jer, sreća dolazi sa radom. Sa činjenjem dobra. Tako je bilo nekad. Tako je sad. I tako će biti zauvijek.
 
A sada, sada udiše radost služenja, primanja,  polahko koračajući prema džamiji na bajram-namaz. I kada bi  ovu iskrenu dušu pitali kako se osjeća danas, rekao bi da je to nešto što leluja u zraku, a ne može se uhvatiti riječima. Rekao bi da je sretan i da je čudno slobodan, da ćuti snagu vode i da mu je osmijeh satkan od kapljica kiše i da očekuje blagoslove. A nakon namaza, sa svojom porodicom, najmilijima, komšijama, prijateljima, reći će  još jednom  musafiru, tako željno očekivanom – onom koji nas počasti posjetom nakon ramazanskog musafira sa tugom i sjetom ispraćenog – donosiocu lijepih vijesti, razgale srca i bogate žetve: ”Bujrum, u moje odaje. Znaj da sam se trudio i da sam te čekao, Allaha radi…
I znaj da me podsjećaš da sam i ja putnik…’’