Rekaik

Da sam bogdo…

570views

Piše: Nermin Avdić
Doći će vakat kada će se čovjek kajati za ono što je uradio, a i za ono što je mogao uraditi, a nije. No, tada mu kajanje njegovo, plakanje i žaljenje neće koristiti. Reći će čovjek: ”Gospodaru, vrati me na dunjaluk da činim dobra djela i da budem dobar!“ Međutim, nema povratka. To je odredba našeg Gospodara koji je stvorio kosmos, nebesa, planete, Zemlju, a i tebe, mali čovječe. Ti si samo atom u kosmosu koji te okružuje, neznatan, sićušan, a opet griješiš Onome koji te stvorio. Zaboravio si da si bio niko i ništa, nisi bio vrijedan spomena, a opet se tako ponašaš.

”Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?“ (Ed-Dehr, 1)
Ali, čovjek je takav, zaboravlja blagodati, dobročinstva… Zaboravio je, čak, i da je obećao Gospodaru svome i da Mu je priznao da je On njegov Gospodar. Da, zaista! Potvrđuje nam to Allah Uzvišeni u Svojoj plemenitoj knjizi Kur’anu:
”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.”‘ (El-E’araf, 172)
Stoga, na Sudnjem danu neće čovjek imati opravdanja.

Eh, da sam bogdo znao da će ovaj život ovako završiti i da će se ovako okončati, radio bih samo dobro, čuvao bih se svega što upućuje na loše… reći će čovjek. Ali, tada je kasno za kajanje…

Da sam bogdo vjerovao samo u Allaha kao Gospodara svih svjetova i da sam Mu se pokoravao u onome što mi je naredio, jer je to u moju korist… No, bio sam zauzet: firma, posao, porodica, kad ću… Kamo sreće da sam bio razumniji!
Da sam bogdo poslušao poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kada je u svojim hadisima upućivao na dobro, a zabranjivao zlo… Ali, meni su tada bili preči M. Jackson, B. Spears, Ronaldo, slušao sam šta oni kažu. Kamo sreće da nisam!
Da sam bogdo proveo svoje slobodno vrijeme, kojeg sam imao napretek, u dobru i pomažući drugima, a ne u beskorisnim pričama, ogovaranju ljudi, prenošenju tuđih riječi… O moj Gospodaru…

Da sam bogdo otvarao Knjigu koja je objavljena da nam bude uputa i milost, pa da dobijem i te blagodati, te da budem upućen… Imao sam vremena, znam, imao sam kad, ali su me razni časopisi i surfanje po internetu odvratili, te sam to čitao. Mislio sam da trebam biti u trendu… Kamo sreće da nisam!

Da sam bogdo mislio o tome koga ću uzeti za prisnog prijatelja, da mi pomaže da stignem do pravog cilja, no, izabrao sam baš onoga koji me skretao sa Pravog puta, a govorio je da mi je istinski prijatelj i pomagač. Takvim sam ga smatrao, ali vidi gdje me dovede, na rub provalije… Eh, da bogdo nisam!

Da sam se bogdo sjetio svoga Gospodara u samoći, u tmini noći, pa da koja suza kapne niz ovo kruto lice, da mi bude od koristi danas… Ali, nisam imao kad, u to doba su bili filmovi i reprize fudbalskih utakmica, želio sam da budem dio modernog svijeta… Uzaludno sam se trudio.

Da sam bogdo danas od onih čija su lica bijela, vesela i radosna zbog djela koja su radili, da sam od onih kojima je knjiga njihovih djela data u desnu ruku, pa se sad hvale i ponose time. Ali, meni je knjiga data u lijevu ruku, uzaludno je bilo ono što sam radio na dunjaluku, tek sada vidim pravu sliku oko sebe, a mogao sam je i ranije vidjeti i spoznati, da sam Kur’an otvorio i u njega malo zavirio. Teško se meni danas! Ako mi se moj Gospodar ne smiluje i ne oprosti mi grijehe, nastradat ću kao niko do sada.

O moj Gospodaru, o moj Gospodaru… oprosti mi! Pa, što mi je to trebalo!? Kako nisam razmišljao, a Allah, moj Gospodar, mi je podario razum… Kako sam nezahvalan bio.

Da sam bogdo, da sam bogdo… ali sad je kasno… nema koristi.

Trebao sam o tome razmišljati na vrijeme.

Kamo sreće da jesam, ali nisam.