Društvo i politika

Da li nam iko govori istinu?

408views
Preveo: Denis Rizvić
Minber.ba- Šta da mislimo o propalim zavjerama raznih bombaša koji su bombe “sakrivali” u donjem rublju , u pastama za zube, bocama za šampon, bocama za vodu i obući? Ove zavjere  da se sruše avioni, sa tako puno grešaka, čine se tako daleko od ekspertiza koje su
se bavile Al Kaidinim napadima 11.septembra.
Ako povjerujemo američkoj vladi, Halid  Šejk Muhamed, navodni “mozak” iza operacije Al Kaide 11.septembra, prevario je i nasukao CIA-u, NSA-u, ustvari svih 16 obavještajnih agencija, a i američke saveznike poput Mossada, Nacionalnog vijeća sigurnosti, NORAD-a, Kontrolu zračnog prostora, službi sigurnosti na aerodromu i to četiri puta u samo jednom jutru, Dick Cheneya, te sa neobučenim i neiskusnim pilotima, koji su izveli neke od najtežih pilotskim manevara da bi se sa otetim putničkim avionima zabili u tornjeve WTC-a i Pentagon, a dok je istovremeno zakazala cjelokupna državna zračna odbrana.

 I nakon tih začuđujućih uspjeha, Al Kaida bi trebala da privuče “najbolje umove” u tom “poslu”, ali, umjesto toga, ona je ograničena na amaterske statiste. Zavjera “bombaša u donjem rublju” već sedmicama je top vijest u medijima,posebno na Fox newsu.  Nakon što sam pročitao nedavno da je Washington Post dozvolio lobistima da pišu priče i kolumne, te da promoviraju svoje interese, zapitao sam se da li su proizvođači skenera, koji služe za skeniranje cijelog tijela na aerodromima, ustvari oni koji stoje iza detaljnog i iscrpnog praćenja slučaja “bombaša u donjem rublju”, pa čak i iza cijele zavjere. U Americi sve je na prodaju. Integritet je “prohujao sa vihorom”.

Nedavno sam čitao kolumnu jednog autora koji ima “ubjedljivu teoriju” o tome da je “bombaš u donjem rublju” Nigerijac, kojeg je obučila Al Kaida u Jemenu. Kako je SAD umješana u neobjavljeni rat u Jemenu, oko kojeg niti američka javnost niti Kongres nisu obavješteni niti konsultovani, ovaj slučaj je obezbjedio ubjedljivi izgovor za novi rat Washingtona, bez obzira da li se radi o pravom pokušaju napada ili “poslu iznutra”.

Jednom kada se zapitate o tome čija politika se ostvaruje ovim događajima i njihovim medijskim izvještavanjima, mnoge interesantne stvari iziđu na vidjelo. Npr.u julu prošle godine u javnost je izišla vijesti i izvještaj da je jemenska vlada razotkrila i uništila jednu terorističku ćeliju, koja je djelovala pod nadzorom izraelske obavještajne službe. Prema tom izvješću jemenski predsjednik Ali Abdullah Saleh izjavio je za novinsku agenciju “Saba” da je uhapšena teroristička ćelija, i da je slučaj predat na sud, “zbog svojih veza sa izraelskim obavještajnim službama”.

Da li je “bombaš u donjem rublju”mogao biti jedan od regruta, pa i da nije znao, izraelskih obavještajnih službi? Sigurno Izrael ima interesa da drži SAD vojno potpuno uključenim protiv svih protivnika izraelske teritorijalne ekspanzije. Ove me vratilo u prošlost i sjetio sam se mojih ruskih studija na Oxfordu gdje sam učio da je careva tajna policija postavljala bombe tako da može okriviti one koje su željeli uhapsiti.

Sjetio sam se i Francesca Cossige, predsjednika Italije 1985-1992, koji je otkrio operaciju “Gladio”,operaciju koja je uključivala seriju bombaških napada u Europi 60-tih, 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Ovi napadi su pripisivani komunistima i korišteni su da se diskreditiraju komunističke partije za vrijeme izbora.

Istraga koju je sproveo italijanski parlament razotkrila je činjenicu da je ove napade nadgledala CIA. Agent Vincenzo Vinciguerra , u svom svjedočenju pod zakletvom, izjavio je da su napadi bili usmjereni protiv nevinih civila, uključujući žene i djecu, sa namjerom ” da se natjera javnosd da izvrši pritisak na državu da pojača sigurnost”. Kakva podudarnost. Baš to su napadi od 11.septembra uspjeli postići u SAD-u.

Među dobronamjenim na Zapadu, još uvijek postoji razmišljanje da vlade predstavljaju javne interese. Političke stranke održavaju u životu ovaj mit boreći se oko toga koja stranka najbolje ostvaruje i održava javne interese. Ali, istina je, da vlade zastupaju privatne interese, onih koji se nalaze unutar vlade i u uredima, te onih lobističkih grupa koje finansiraju njihove političke kampanje. Javnost se nalazi u mraku što se tiče stvarnih ciljeva i planova.

Amerika i njeni marionetski saveznici vode ratove na Bliskom istoku i Afganistanu prvenstveno na bazi laži i obmana. Iračko oružje za masovno uništenje ne postoji i  mi znamo to od britanske i američke vlade. Krivotvoreni dokumenti su procurili u medije sa namjerom da se stvore vijesti koje će javnost usmjeriti prema vladinoj ratnoj politici.

Sada se isto dešava kada se govori o nepostojećem iranskom programu za nuklearno naoružanje. Krivotvoreni dokumenti su “procurili” u The Timesu, i indiciraju da  Iran razvija mehanizam “nuklearnog okidača”, što se kasnije razotkrilo i ustvrdilo da je laž.
Ko ima koristi od ovoga? Očito, napad na Iran je američko- izraelska politika, a neko stvara “dokaze” da se podrži ovaj slučaj, kao što to stoji u razotkrivenom dokumentu (“Downing Street Memo”) u kojem je britanski kabinet obavjestio vladu premijera Tony Blaira da je predsjednik Bush već donio odluku da izvrši invaziju na Irak i da su “obavještajni podaci i činjenice naštimani da podržavaju tu odluku.”

Volja i spremnost ljudi da vjeruju svojim vladarima i ministarstvima propagande koji služe vladarima je zapanjujuća. Većina Amerikanaca vjeruje da Iran ima program za pravljenje nuklearnog naoružanja uprkos jednoglasnom mišljenju i stavu 16 američkih obavještajnih agencija koje tvrde suprotno. Potpredsjednik Dick Cheney i neokonzervaticvi su se žestoko borili, sa ograničenim uspjehom, da promjene ulogu CIA-e, od obavještajne agencije u političku agenciju, koja bi stvarala činjenice koje bi podržavale politiku neokonzervativaca. Za Bushov režim bilo je važnije stvaranje “novih realnosti” nego saznavanje pravih činjenica.

Nedavno sam čitao jedan prijedlog o očuvanju i zaštiti nezavisnih medija, koji su u krizi, u kojem stoji da pisane medije možemo spasiti od finansijske propasti sa vladinom pomoći. Međutim, ta pomoć bi značila i kraj nezavisnim medijima. U  staljinističkoj Rusiji, gdje je vladao totalitaristički politički sistem u kojem je svako znao da nema slobodne štampe, lakovjerna i uplašena javnost je dopustila Staljinu da heroje boljševičke revolucije osudi na namještenim suđenjima i da ih pobije kao kapitalističke špijune.

U SAD-u mi razvijamo svoja sopstvena namještena suđenja. Suđenje  Muhammedu Šejku Halidu je jedno od takvih. Kao što je to nedavno Chris Hedges istaknuo, jednom kada vlada iskoristi demonizirane muslimane da bi se novi sistem nastavio “pravde”, mi ostali ćemo biti sljedeći na redu.

Piše: Paul Craig Roberts

Izvor:Information Clearing House