Rekaik

Da, došlo je vrijeme… Došlo je!

382views
Preveo: Jasir F. Dizdarević
To vam je Malik ibn Dinar. Spominju životopisci da je bio policajac u službi Abasija, ogrzao u alkoholu i od onih koji se suprostavljaju Uzvišenom i odvraćaju od Njega. Allah je htio da se oženi sa ženom koju je jako zavolio, ali ipak je nastavio da se opija danima i noćima. A zatim je Allah htio da mu ta žena rodi kćerkicu, koja mu je postala preokupacija. Osvojila mu je i razum i srce. Čim bi završio sa poslom požurio bi kući da se igra s’ njom i da je zabavlja.
 
Kada bi mu bilo donešeno vino i kćerkica ga ugledala kako pije, prišla bi mu, kao da hoće da ga zagrli, a zatim bi mu prosula piće iz ruke i kao da mu je time govorila: „Babo moj, boj se Allaha, nije to za muslimana.“
Jednog dana, stigavši sa posla, uzeo je kćerkicu da se igra sa njom. Bacao ju je u vis od dragosti i odjednom je pala. Bila je mrtva. To ga baci u golemu tugu i neizmjernu žal, pa te noći, kako sam pripovjeda, potraži utjehu u piću. Pio je i pio, sve dok nije postao potpuno pijan. Zatim nam on sam nastavlja svoju priču; pa veli:
 
Zaspao sam, a samo Allah zna koliko je te noći u meni bilo jada i boli. Usnio sam da je nastupio Sudnji dan i da su ljudi ustali iz grobnica, bosi, goli i neobrezani, teturajući po mjestu suđenja u danu kijametskom.
Odjednom se pojavi ogromna zmijurina razjapljenih čeljusti, koja je baš mene među tolikom svjetinom namjeravala progutati. Bezglavo sam bježao, a ona mi je stalno bila za petama. Srce mi je htjelo prsnuti i iskočiti između rebara.
 
Progonila me, i tako u bijegu, naletih na jednog dobroćudnog starca. Bio je to razborit čovjek, koji je izgledao veoma staloženo i blago, odišući dostojanstvom. Prišao sam mu i zavapio: „Tako ti Allaha, spasi me!“ On mi reče da to nije u stanju i da potražim nekoga drugoga ko bi to mogao biti.
Zmijurina me nastavila tjerati sve dok nisam stigao na samu ivicu ponora džehennemskog. Iza mene je bila ta neman, a ispred mene Džehennem. Taman kada sam pomislio da se bacim u njega, začuh glas koji mi reče: „Vrati se, nisi ti od njegovih stanovnika.“
 
Vratio sam se u uskomešanu gungulu kijametsku na mjestu polaganja računa. Zmija me je nastavila proganjati, pa sam opet naišao na onog razboritog starca. Rekoh mu: „Allahom te preklinjem, ili me spasi ili me uputi na spasitelja moga!“
 
Ovaj mi cijenjeni čovjek mirno odgovori: „Ja da te izbavim – ne mogu, ali ću te uputiti na onaj dvorac, jer možda u njemu imaš neki emanet koji si dao na čuvanje.“
Pa sam pohitao prema dvorcu, a zmija me i dalje progonila. Dvorac je bio sazdan od topaza i rubina, a ovjenčan niskama bisera i dragulja. Kad odjednom neko povika: „Otklonite koprenu!“ Zavjesa bi uklonjena i ugledaše se djeca kao da su svjetlost mjesečeva. Pomno su pratila ovaj jezoviti prizor.
 
Između njih ugledah svoju kćerkicu koja zavrišta: „Babooo!“ i bacivši se sa dvorca nađe se između mene i zmijurine. Povikala je na zmiju i pozala joj desnom rukom da ide, nakon čega se zmija povukla.
Zatim je počela da me udara po bradi i prsima govoreći: „Babo moj, zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene?“
 
Rekoh joj: „Da, došlo je vrijeme… Došlo je!“
Zatim sam je upitao: „Ko je ona zmijurina?“ Odgovorila mi je da su to moja loša djela koja su me zamalo gurnula u Džehennem. Pitao sam je i za onog uglednog starca, a ona mi reče: „To su tvoja dobra djela. Obesnažio si ih toliko da se nisu mogla suprostaviti tvojim zlodjelima.“
 
Po drugi puta me udari u prsa i reče: „Babo moj, zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene?“, nakon čega sam se prestrašen trgnuo iz svog jezovitog sna.
Abdestio sam se i zaputio u džamiju da klanjam sabah. Imam je proučio Fatihu, a zatim započeo: “Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene…“ {El-Hadid, 16}
 
Rekoh sam sebi: „Tako mi Allaha, ovaj ajet kao da se odnosi baš na mene.“
A sada poslušajte priču o robu od sinova Israilovih, koji je Allahu bio pokoran četrdeset godina, a zatim se taj njegov komad mesa u grudima prevrnuo naopako, pa je postao otpadnik, griješeći i oponirajući Allahu naredna četiri desetljeća.
 
Nakon toga je, uzdignutih ruku, zavapio: „Gospodaru, robovao sam Ti i služio četrdeset godina, a zatim bio nepokoran drugih četrdeset, pa da li za mene ima oprosta ako se pokajem i vratim Tebi?“
Začuo je glas: „Pokoravao si se, pa smo te približili; onda si otkazao poslušnost, pa smo ti odgodili; a ako se vratiš Mi ćemo te prihvatiti.“
 
Nema boga osim Allaha i nema niko da je blaži od Njega. Kako je samo milostiv prema svojim robovima. Molim Ga sa Njegovom milošću koja je obuhvatila sve što postoji da nam se smiluje i oprosti.
 
Iz knjige: “Vrtovi pokajnika” (deseti dio)
Napisao: Fehd A. El-Humejd
Preveo: Jasir F. Dizdarević