Piše: Abdulvaris Ribo
U posljednje vrijeme u bosanskohercegovačkom društvu ni jedno pitanje nije tako često i intenzivno tretirano kao što je pitanje vjeronauke u školama. Naime, svima je poznato da određene snage iz javnog, kulturnog, političkog, pa i vjerskog života, dovode u pitanje ili otvoreno osporavaju opravdanost uvođenja vjeronauke kao predmeta u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama, opravdavajući svoj stav tvrdnjom da vjeronauka u jednom društvu kao što je bosanskohercegovačko, samo produbljuje postojeće tradicijske, povijesne, kulturne, prosvjetne i religijske razlike. Tako se društvena uloga vjeronauke često promatra negativno. Neki u tom duhu posmatraju pitanje vjerskog odgoja u školama, smatrajući da on vodi podjelama i sukobima među djecom, pa zato zagovaraju uvođenje nekog neutralnog religioznog odgoja u škole, kroz predmete kao što su kultura religija i etika, što je pogrešno, jer potrebu za duhovnim i vjerskim odgojem, koji je posebno izražen kod srednjoškolaca, ne može nadomjestiti ni jedan drugi predmet, mimo vjeronauke. Naravno, mi se sa ovakvim stavovima i gledištima apsolutno ne slažemo, i stoga se prije svega, kao vjeroučitelj u srednjoj školi osjećam obaveznim da na temelju svoga skromnoga iskustva i znanja ukažem na nespornu ulogu vjeronauke u moralnom i društvenom odgoju članova zajednice.
Škole su kako obrazovne tako i odgojne ustanove
Škola se vrlo često jednostrano predstavlja kao mjesto prenošenja i stjecanja znanja, čime se ističe ona spoznajna, a zanemaruje odgojna razina i zadaća, koja je svakako bitnija. Reducira se na obrazovnu dimenziju, a nauštrb one odgojne. Ne smijemo zaboraviti da su odgoj i obrazovanje dvije uzajamno povezane komponente u procesu odrastanja i dozrijevanja ljudske ličnosti. Duhovna i religiozna dimenzija integralni je dio te cjeline, pa stoga vjeronauka i vjerski odgoj zauzima jedno prirodno i značajno mjesto u cjelovitom odgoju učenika u školi. I u zapadnim društvima više nije aktuelna propala američka teorija obrazovanja koja glasi: „Znanje vodi uspjehu, a uspjeh blagostanju.“Sada se škola iznova posmatra kao ustanova koja, prije svega, ima zadaću da u središte edukacije stavi ličnost učenika, njegove duhovne i intelektualne potrebe, njegov životni smisao i zadaću, radi potpunog ličnog i društvenog ostvarenja. Zbog toga se danas u zapadnim zemljama ponovo naglašava potreba jačanja odgojne uloge škole. Vjeronauka u školi promatra čovjeka kao osobu koja ima svoj tjelesni, duševni i duhovni identitet, pa stoga možemo kazati da vjeronauka u školama značajno doprinosi općeljudskom i društvenom odgoju pojedinca.
Ovdje je vrlo važno istaknuti i izjavu UNESCO-va Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće, koja glasi: „Duhovna dimenzija morat će dobiti središnji značaj u našem novom pedagoškom razmišljanju.“
Vjerskim i duhovnim odgojem učenika, gradimo zdravo i prosperitetno društvo
Svako civilizirano i normalno društvo teži uspostavljanju reda, mira, blagostanja i prosperiteta. Naravno, to se ne može ostvariti ako članovi i jedinke toga društva nisu izgrađene u duhovnom, moralnom i društvenom smislu. Na temelju iskustva i stvarnosti dokazano je da besprijekornost društva i snaga njegove monolitnosti i kompaktnosti zavisi od besprijekornosti i pripremljenosti pojedinaca koji čine to društvo. Društveni odgoj je, zapravo, rezultat drugih aspekata odgoja, i vjerskog i moralnog i duhovnog. Pod pojmom društveni odgoj podrazumijeva se odgajanje čovjeka od najranijeg djetinjstva na prihvatanju kreposnih normi društvenog ponašanja i plemenitih moralnih načela, koja izviru iz vjerskog uvjerenja i odgoja, kako bi se pojedinac mogao predstaviti u društvu lijepim odnosom prema drugima, primjerenim i uravnoteženim vladanjem, zrelim razumom i učtivim ponašanjem.
Praktična sredstva koja dovode do uzoritog društvenog ponašanja su: usađivanje plemenitih duhovnih principa, izvršavanje dužnosti prema drugima, neophodnost pridržavanja općih normi društvenog ponašanja i društvena kontrola i kritika.
Islam svojim čvrstim i plemenitim duhovnim načelima i univerzalnim pedagoškim pravilima, uspostavlja pravila uzoritog odgoja u dušama pojedinaca, kako djece tako i odraslih. Formiranje zdrave, moralne i društveno odgojene ličnosti moguće je isključivo na ovim načelima. Navedena načela islamskog društvenog odgoja istovremeno predstavljaju trajne i univerzalne ljudske vrijednosti. Radi usađivanja spomenutih duhovnih načela u duše pojedinca, islam je objavio autentičene smjernice i upute, kako bi se društveni odgoj ostvario u najplemenitijem značenju i kako bi dostigao svoju praktičnu primjenu u životu zajednice. U tom slučaju društvo će se razvijati u plodonosnoj međusuradnji, čvrstoj povezanosti, prefinjenom ponašanju, uzajamnom uvažavanju i ljubavi, te u konstruktivnoj samokritici.
Izgradnja svijesti o Božijem nadzoru i ličnoj odgovornosti
Jedno od najvažnijih načela koja islam teži usaditi u dušu svakog pripadnika islama je bogobojaznost ili takvaluk. Bogobojaznost je duboko uvjerenje i svijest o stalnom Božijem nadzoru i kontroli, bojazan od Njegove srdžbe i kazne, te nada u njegov oprost i nagradu.
Pored toga što srce jednog vjernika ispunjava strahopoštovanjem prema Uzvišenom Allahu, bogobojaznost je izvor svih društvenih vrijednosti, jedinstven put očuvanja od poroka, zlih djela i grijeha. Ona je prvi i najefikasniji način zaštite drugih ljudi i njihovih prava, savršena svijest o društvu kojemu pripada i o svakome drugome sa kime se susreće u životu. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, isticanje bogobojaznosti u mnogim hadisima, najbolje govori o važnosti ovoga duhovnog principa društvenog odgoja, naročito kod sprečavanja udara na tuđu čast, dostojanstvo i imetak.
Učenici na časovima vjeronauke odgajaju se na veličanstvenim primjerima bogobojaznosti i poštenja, koje možemo naći u historiji naših slavnih i čestitih predaka. Ti primjeri ostavljaju najdublji trag na ponašanje učenika i njihov odnos prema drugima i prema životu općenito.
Jedan od takvih svijetlih primjera bogobojaznosti je i sljedeća predaja. Abdullah ibn Dinar kazuje: „Išao sam jedne prilike sa Omerom ibnu-l-Hattabom u Mekku. Kad smo se na putu odmarali naišao je jedan pastir, koji je sa brda sišao sa svojim stadom. Omer mu je, provjeravajući njegovo poštenje, rekao: „Čobanine, prodaj mi jednu ovcu!“ On mu je odgovorio: „Ja sam samo sluga.“Omer mu je zatim rekao: „Pa reci svome gospodaru da ju je vuk pojeo.“Pastir mu na to odgovori: „A gdje je Allah?“ Omer tada zaplaka i ode zajedno sa pastirom, otkupi ga od njegova vlasnika i oslobodi. Kada ga je oslobodio Omer mu je rekao: „To što si mi kazao, oslobodilo te na ovome svijetu, pa molim Allaha da te oslobodi i na Ahiretu.“
Mnogima je poznata i priča o majci i kčerki, kada je majka, zbog pohlepe za većom zaradom, tražila od nje da u mlijeko dodaje i vodu, a kčerka je kao prava vjernica, upozorila je da je to zabranio vladar pravovjernih. Majka joj je na to rekla: „Gdje smo mi sada, a gdje je vladar prvovjernih? On nas sad ne vidi.“Njena kčerka joj je na to dala uvjerljiv odgovor: „Ako nas ne vidi vladar pravovjernih, vidi nas Gospodar vladara pravovjernih.“
Na ovakvim i sličnim primjerima odgajaju se naša djeca na časovima vjeronauke. Ovo je jedno od najvažnijih duhovnih načela kojima teži islam, nastojeći ih zasaditi u dušu vjernika, u našem slučaju učenika. U procesu realizacije društvenog odgoja, izgradnja pojednica mora biti na isparavan način. Bilo kakav odgoj i formiranje ličnosti koje nije utemeljeno na duhovnim i vjerskim načelima osuđen je na neuspjeh i veza između pojedinca i društva bit će slaba.
Svaki drugi sistem odgoja, koji nije uspostavljen na ovim duhovnim načelima i pedagoškim principima je poput onoga koji bolesno stablo liječi od listova, a zapostavlja korijen, koji prvo treba liječiti kako bi se stablo oporavilo.
Ako odgajamo učenike na ovim univerzalnim duhovnim načelima i principima, izgradit ćemo ličnosti koje će biti od neizmjerne koristi i za sebe i za društvo u kojem žive. Učenik koji se odgaja na uvjerenju i svijesti o stalnom Božijem nadzoru i odgovornosti za svoja djela, bit će savjestan, pošten, čestit i odgovoran član društva. Njegov život će biti život čistote, pobožnosti, ljubavi i altruizma. On će biti blagoslov čovječanstvu. On nikada neće biti saučesnik u tlačenju ili narušavanju i ugrožavanju ljudskog života i časti. Neće nikada podleći zlu, ma kakva bila cijena koju morao za to platiti. On će biti sama dobrota i plemenitost i bezuvjetno će braniti pravdu i istinu. Pravedno će postupati prema svakome, svoje dužnosti će ispunjavati pošteno i radit će iskreno za dobro svih članova društva. Bit će čestit i pošten u svim svojim poslovima, jer čvrsto vjeruje i duboko je svjestan da je Uzvišeni Bog sveprisutan svojim znanjem i uvijek budan, jer „ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“
Vjeronauka u školi je nužna za kompletan odgoj učenika
Na osnovu svega što smo kazali, dolazimo do zaključka da jedan cjelovit odgoj učenika u školi ne možemo zamisliti bez vjeronauke i njenih sadržaja i metoda odgoja. Nema odgoja bez morala, a nema morala bez vjere. Kur’ansko stanovište je da je za pravilan razvoj društva mnogo važnije učvrstiti vjeru i moral kod ljudi, nego donositi pravne odredbe, jer zakoni bez vjere i morala ne mogu efikasno i sami riješavati društvene probleme. I hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prepuni su istih poruka kojima je cilj buđenje svijesti o Božijem prisustvu i nadzoru i jačanje vjerovanja u povratak Njemu i polaganje računa. U jednom od takvih hadisa Poslanik, alejhi-s-salatu ve-s-selam, je rekao: „Vrhunac vjere (ihsan) je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, vidi On tebe.“
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem je uspio da odgoji jednu jedinstvenu generaciju muslimana-ashabe, koji su najčasnija, najmoralnija i najbogobojaznija generacija sljedbenika islama svih vremena. Za njih je bilo nezamislivo da lažu, varaju, kradu, da zloupotrebljavaju položaj, primaju mito ili troše nenamjenski državna sredstva.
Danas imamo dosta pojedinaca i organizacija koje generalno pozivaju pravdi, istini, poštenju, ali je očito da nemaju nekog odziva i značajnog uspjeha. Zbog čega? Zbog toga što moral, čestitost, pravičnost, odgovornost i druge pozitivne osobine moraju biti zasnovane na čvrstim temeljima i jakim motivima. Šta to može spriječiti kriminalca da čini kriminal do svijest da je to što čini zlo i da će na onome svijetu za to odgovarati i kažnjen biti.
Šta to može odvratiti službenika od mita, korupcije, zloupotrebe položaja i prevare do svijest i ubjeđenje da će za svoju službu i rad polagati račun Onome koji sve zna.
Šta sudiju može spriječiti od nepravde do svijest da ga nepravda direktno u Džehennem vodi.
Prema tome , u svemu je najbitnija svijest da ćemo za naša djela i riječi odgovarati pred Onim koji pravedno sudi i žestoko kažnjava.
Allaha Svemogućeg molim da popravi stanje muslimana i da ih uputi na dobro i ovoga i onoga svijeta!
Saff br. 305.
