Vijesti

Bosanski jezik smeta, jer smetaju Bošnjaci

372views

Bosanski jezik smeta, jer smetaju Bošnjaci, kaže u intervjuu za “Dnevni avaz” prof. dr. Munib Maglajlić, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i bivši zapaženi ratni i poratni predsjednik BZK “Preporod” te učesnik Bošnjačkog sabora 1993. godine, komentirajući šokantne provokacije i tvrdnje predsjednika RS Milorada Dodika prema kojima “bosanski jezik ne postoji”.

Sa profesorom Maglajlićem, koji inače vrlo rijetko daje intervjue, razgovarali smo o osporavanjima bosanskog jezika, stanju bošnjačkog naroda, 20. godišnjici genocida u Srebrenici, bh. intelektualcima.

Ugrožavanje prava

Milorad Dodik tvrdi da bosanski jezik ne postoji?! Vaš komentar?

– Nažalost, nije iznenađujuća ta praksa da se Bošnjacima osporavaju prava.
To možemo smatrati kršenjem ljudskih prava Bošnjaka, i uporedo s tim i pravnih akata na kojima se temelji država BiH, barem Dejtonski ugovor. Mi smo u “Preporodu” objavili Povelju o bosanskom jeziku u sedam tačaka koju je potpisalo 60 bošnjačkih prvaka, književnika, pisaca, bivši reisu-l-ulema, tadašnji predsjednik VKBI-a itd., a za koju i mnogi Bošnjaci ne znaju.

Mi smo tada spriječili da se u preambuli Ustava drugog entiteta (RS) navede da Bošnjaci govore “bošnjački jezik”. To su tada preskočili. Mi smo u tački 6. Povelje stavili da pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog i u praksi potvrđenog naziva bosanski jezik, nametne bošnjačka nominacija jezika predstavlja politiziranje koje je posljedica preživjelog, a ne prevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke samosvojnosti.

Istrajavanjem na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju ono što im ne pripada. U tom smislu korištenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji ili unitarizaciji. A Bošnjaci zadržavaju jednaka prava kao i drugi narodi.

Tokom jedne rasprave u javnosti 2003. godine kazali ste da je bosanski jezik neupitna kategorija. Pored neosporne Dodikove dnevnopolitičke upotrebe ovog pitanja, krije li se iza svega šira strategija i poruka?

– Ljudima čiji je vožd Dodik možete napisati biblioteke knjiga argumenata, oni to ne čitaju. Oni imaju kućnu lektiru, gusle, mitove i negiranje svega, uključujući i haške presude za genocid.

To je dio strategije po kojoj te iste snage govore o Bošnjacima kao političkoj izmišljenoj naciji itd. A zapravo njima smeta taj kontinuitet. Šta neprijateljima Bosne smeta? Zemlja Bosna, narod Bošnjaci, jezik bosanski… Naziv bosanski jezik je zabranjivan, kao i narodno ime Bošnjaci.

To je bila činjenica ne samo u razdoblju između dva svjetska rata, u doba srpskog hegemonizma, nego i u razdoblju Socijalističke Jugoslavije: ime Bošnjak i jezik bosanski to su bile zabranjene stvari. To je nešto na tragu poricanja prava drugima da imaju isto što i oni koji to negiraju.

Bošnjaci nisu ničiji priljepak. To je narod s punim integritetom. Bošnjaci su se i 1991. velikim postotkom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Tada to nikome nije smetalo jer su pripremali krvavi pir u kojem su htjeli da Bošnjake uklone kao politički činilac, ako već ne mogu da ih fizički iskorijene.

Odjednom sada Bošnjaci ne mogu nazivati jezik bosanskim jer na taj način, navodno, žele polagati veće pravo na Bosnu. To su razne igranke.

Igra pritiska

Roditelji i djeca bošnjačke nacionalnosti u RS odbili su primiti diplome s nazivom “bošnjački jezik”. Zašto se takva praksa provodi u školama u RS?

– To je sastavni dio strategije po kojem se želi Bošnjacima ogaditi njihova rodna gruda, prostor na kojem su svoji na svome i tjerati ih u drugi dio BiH, odnosno u FBiH, ili još dalje. To je ta igra pritiska, uznemiravanja, pravljenja atmosfere u kojoj će Bošnjaci reći: “Ma, dosta je, idem ja”. I otići će u Sarajevo, Zagreb, Tursku ili negdje u Evropu i svijet. Želi se i to postići. Bošnjaci moraju shvatiti da im je mjesto tu i da ne trebaju napuštati ovo tlo.

U svjetlu ovih događaja, ali i ukupnog političkog, društvenog i ekonomskog stanja, kako vidite položaj Bošnjaka danas?

– Položaj Bošnjaka je težak. Naši su neprijatelji postigli svoj cilj podjelom Bosne. Ona nije podijeljena de jure, ali de facto je učinjena. Dejtonski sporazum je to ustanovio. Prisjećamo se da su prve reakcije bile da Dejton ne valja Srbima i RS, a danas ne daju dirnuti u Dejton. Nema govora da bi pristali na neke nove konferencije koje bi donijele pravedniji mir. Dakle, da to što se pravno utvrdi odgovara onome što je interes svih naroda, a ne samo nekih.

Ali mi se ne smijemo predavati. Ja nikada nisam zagovarao defetizam i mirenje, a pogotovo s onim što je nametnuto i činjenicom da smo u nizu načina oštećeni upravo od neodređenog sadržaja koga imenujemo međunarodnom zajednicom. Mi imamo jednu pat-poziciju, imamo situaciju u kojoj ne proizvodimo, a jednako se zadužujemo. U tom smislu ja bih preporučio jednu strpljivu borbu. U njoj trebaju učestvovati svi. Počevši od običnih radnika. Zato nas obraduje vijest da je “Dita” krenula s proizvodnjom.

Dobro, ali koliko su sami Bošnjaci odgovorni za ovakav položaj?

– Dakako da dio krivice snosimo i sami. Prebolna je, recimo, ta situacija s privatizacijom. Dakako, nisu to uradili drugi. Nisu mogli drugi uraditi bez učešća domaćih izdajnika, kako se govorilo poslije Drugog svjetskog rata. Bez te izdaje i prodaje Bosne i njezinih vrednota, ne bi naši neprijatelji mogli postići uspjeh koji su postigli. Ja nikako ne amnestiram same Bošnjake u obimu u kojem su i sami učestvovali. Često za šaku dolara i maraka. Bez toga ni neprijatelji nisu mogli uspjeti.

Velika je moralno-psihološka važnost rezolucija o Srebrenici

Mnogo bure su izazvale rezolucije o Srebrenici? Koliki je njihov značaj, prema Vama, po razumijevanje onog što se dogodilo bošnjačkom narodu i BiH?

– Genocid je izvršen ne samo u Srebrenici već na prostoru cijele BiH gdje su Bošnjaci bili u većem broju. Velika je moralno-psihološka važnost tih rezolucija, kao i činjenica da će biti usvojene od većine u UN-u. Sjetimo se muslimanskih rezolucija koje su potpisivane tokom Drugog svjetskog rata. Ima 15-ak tih rezolucija kojima su građani Sarajeva, Banje Luke, Tuzle… dizali glas protiv progona Jevreja, Cigana, Srba i protiv onog što je radila ustaška vlast. Moralna poruka tih rezolucija sija i danas. Mene raduje da je jedna zemlja poput Velike Britanije, za koju se ne može kazati da prevladavaju srbomrzačke snage, stoji iza ove rezolucije.

Uspravljanje Bošnjaka

– Treba raditi, treba proizvoditi… To je jedini način da Bošnjaci u nekom razdoblju, koje ne može biti kratko, ustanu, da se usprave. U tom smislu armatura tog ispravljanja je svijest o sebi, uvažavanje onih vrijednosti koje nas podižu, a ne onih koje nas “zavaljuju”. Sada imamo jedan debalans da se zadužujemo, a da ne vidimo tu zelenu granu proizvodnje – potcrtava profesor Maglajlić.

Gdje su intelektualci

Zašto se tako malo čuje glas bh. intelektualaca, posebno onih bošnjačkih? Gdje su oni dok traju stalne provokacije, dok se vode, recimo, ove rasprave o budućnosti države?

– Neko je dao definiciju intelektualca kao čovjeka koji se zanima i za stvari koje ga se ne tiču. Nažalost, naši su bošnjački i bh. intelektualci podlegli neću reći samocenzuri, ali ima tu neke letargije, tvrdnji tipa: “Ma svakako je to spakovano i napravljeno, tako da mi tu malo možemo uraditi”. Međutim, itekako bi se sužavao prostor da postoji taj glas intelektualne elite. Posebno bi bilo važno da i snage u Banjoj Luci pokažu tu državotvornu orijentaciju. Itekako bi to sužavalo prostor i Dodiku i snagama u FBiH koji idu na neki redukcionizam.

(Avaz)