Ashabi

Bitka na Jemami

785pregledi

Musejlima je bio potpuno spreman za rat protiv muslimana, a i Halid isto tako. Musejlime je vojno komandovanje prepustio čovjeku po imenu Muhakkem b. Tufejl, koji je poznavao strategiju ratovanja bolje od njega, a on je bodrio ljude na rat protiv muslimana. Halid b. Velid je lično zapovijedao muslimanskom vojskom. Poče boj o kome oni koji su u njemu učestvovali kažu da je to najsurovija bitka u historiji ratovanja muslimana. Vojska Musejliminih odmetnika od islama uspjela je poraziti muslimansku vojsku i natjerati je da se povuče sve do komandnog šatora Halida b. Velida. Ušli su u šator i htjeli mu zarobiti ženu. U tom istom šatoru bio je Mudžaa b. Murare, koga je čuvala i služila Halidova žena Ummu Temim, koja je humano postupala prema njemu. Musejlimini vojnicu su digli sablju na nju, ali im Mudžaa reče da je ostave jer je prema njemu lijepo postupala. Za to vrijeme muslimanska vojska se pribrala. Začu se poziv:
– O sljedbenici Muhammedovi, o sljedbenici Muhammedovi!
Muslimani se odazvaše pozivu, zatvoriše prilaz Halidovom šatoru i onemogućiše oslobađanje Mudžae b. Murare.
Allah, dž.š., spusti smiraj na srca muslimana. Halid s muslimanima krenu u protunapad u kome su uspjeli vratiti neprijatelje iza njihovih početnih položaja. Musejlimini vojnici se pobojaše poraza, ponovo složno napadoše i ponovo stigoše gotovo do samog Halidovog šatora što natjera mnoge muslimane da se povuku. Ovaga puta glasnik je pozivao:
– O Ensarije, o Ensarije!
Kako su Ensarije odgovorile na ovaj poziv najbolje se vidi iz svjedočenja Abdullaha b. Omera, jednog od učesnika ove bitke, koji kaže:
– Kod Ensarija sam vidio nešto uistinu čudno. Vidio sam čovjeka odsječene desne ruke u lokvi krvi, koji kada je čuo poziv upućen Ensarijama, uze sablju u lijevu ruku, pokuša ustati, ali kad to nije mogao, poče puzati. “Čovječe, kuda si pošao”, upitah ga. “Odazvati se na poziv”, reče. “Zovu me imenom”, reče. “Ne zovu tebe imenom”, rekoh, “oni dozivaju Ensarije”. “Ja sam jedan od Ensarija”, reče, “i ja ću im se odazvati makar puzeći išao”.
Allahu dragi, o kakvim borcima je ovdje riječ! Kakvi borci postaju oni čija srca se napune imanom i kakvim komandantima postanu.
Iz ovih primjera se najbolje vidi sva dubina značenja žrtve, džihada, hrabrosti i neustrašivosti. Ensarije ovoga puta složno napadoše neprijatelja i ponovo ga vratiše iza početnih položaja. Musejlimini odmetnici od islama još jednom u kontranapadu nasrnuše na muslimane. Činilo se kao da će muslimani po treći put zaredom biti prisiljeni na povlačenje, ali se ovog puta začu poziv:
– O hafizi Kur’ana, o hafizi Kur’ana!
Abdullah b. Omer, r.a., kaže:
– Vidio sam na Jemami Ammara b. Jasira, r.a., kako stoji na stijeni sa odsječenim uhom, koje mu je visilo na glavi, i doziva: “O hafizi Kur’ana, o hafizi Kur’ana! Uljepšajte Kur’an vašim djelima”!
Veliki broj hafiza – čuvara Kur’ana, odazva se na njegov poziv. Bili su to hafizi koji nisu naučili Kur’an napamet da bi ga uljepšavali svojim glasovima, nego su ga napamet učili da bi se po njemu primjerno vladali. Sakupi se hiljadu hafiza, te kao jedan nasrnuše na neprijatelja. Kakva je to bila vojska, kakav je to bio ponos! Da li ste ikada čuli za vojsku čiji su svi vojnici znali cijeli Kur’an napamet? Bila je to muslimanska vojska na Jemami. Islamski bajrak ovog puta ponio je Salim, Huzejfin sluga, za koga je Omer, r.a., rekao:

Tako mi Allaha, da je Salim živ, ne bih vam dao mogućnost da putem dogovora sebi izaberete halifu. Njega bih vam za halifu imenovao.

Toliko je bio priznat, učen, ugledan i primjeran ovaj časni ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Zamislite vojsku od hiljadu hafiza koja napada vojsku od sto hiljada vojnika! Rasplamsa se teški boj u kome život izgubi pet stotina hafiza Kur’ana. Čujte ovo dobro vi koji ste Kur’an naučili napamet i znajte da se Kur’an ne pamti da bi se samomelodičnim glasom učio. Kur’an se čuva i djelom. On nije objavljen da bi se samo po džamijama melodično učio, nego je objavljen da se u namazima uči kako bi se srca mobilisala ka Allahu, ali i da se radi po njemu sve dok se ne otupi oštrica nevjerovanja i dok ne bude visoko podignut bajrak tevhida – La ilahe illallah, Muhammedun resulullah.

Hiljudu hafiza napadoše tako snažno da Salim, Huzejfin sluga, nije mogao napredovati od gužve. Neprijatelji svom žestinom usmjeriše pritisak prema njemu u želji da vrate islamsku zastavu, ali Salim poče kopati rupu u koju sjede, kako se ne bi mogao povući nazad. Ovaj Halidov napad u kojem su glavni teret iznijeli hafizi Kur’ana uspio je unijeti pometnju u redove neprijatelja. Muslimani su uspjeli ubiti Muhakkema b. Tufejla, zapovjednika Musejlimine vojske, a zatim i njegovog glavnog vezira Redždžala b. Anfvea. Kad je Musejlime vidio njihovu smrt, naredi svojim sljedbenicima da se povuku u park koji će u historiji ostati poznat kao „Park smrti“ (U literaturi islamskih historičara ovo mjesto je poznato pod imenom Hadikattul mevt. Danas taj park ne postoji, ali su historičari rekonstrukcijom događajautvrdili mjesto gdje je bio smješten.). Taj park se nalazio izvan zidina Jemame, ali je i sam bio ispregn građivan velikim zidovima. Centrom parka dominirao je Musejlimin dvorac, iza kojeg su se nalazili palmovici i bašče. Nevjernici pobjegoše prema parku i nasta rasulo u Musejliminoj vojsci. Jedan broj njegovih vojnika razbježa se po pustinji, drugi potraži utočište iza gradskih zidina, ali većina vojnika krenu prema parku. Halid je pokušavao sustići vojnike koji su bježali prema parku, ali oni zatvoriše kapije parka i tako se utvrdiše. Halid b. Velid je zajedno s hafizima Kur’ana uspio gotovo izgubljenu bitku pretvoriti u pobjedu. Cijena te pobjede bila je veoma visoka. Hiljadu muslimana, od kojih su njih pet stotina bili hafizi Kur’ana, izgubilo je život u ovoj bici. Halid je sada držao park pod opsadom, a Musejlime je iza zidina parka pokušavao konsolidovati redove svoje poražene vojske.

Neustrašivost Bera’a b. Malika
Halid i njegove vojskovođe su pokušavali naći rješenje i zauzeti park. Ovdje je zablistao još jedan velikan među muslimanskim borcima, hrabri ratnik, Ensarija, Bera’ b. Malik, r.a., o kome je Poslanik,
s.a.v.s., rekao:
– Ima ljudi, umornih i prašnjave kose, koji kad nestanu, ne izgube se, i koji kad se zakunu Allahom i od njeg nešto zatraže, Allah im daddne ono što traže. Jedan od njih je Bera’ b. Malik.
Kad god bi Bera b. Malik zamolio: „Allahu, daj mi to i to“, Allah bi mu to dao. Takav je bio Bera’ b. Malik čija je dova uvijek kod Allaha bila primljena. Njegova neustrašivost najjasnije se pokazala u ovoj
bici, kad je povikao:
– Bacite me u park!
– Šta je s tobom – pitali su ga – kako ćemo te baciti među hiljade neprijateljskih vojnika?!
– Bacite me u park, bacite me u park – vikao je glasno.
– Kako se misliš boriti protiv toliko neprijateljskih vojnika?
Bera’ je bio uporan, sve dok ga Ensarije nisu stavile na veliki čelični štit i kopljima ga podigli na zid, s kojeg Bera skoči u park. Možemo zamisliti samo kakva je to bila šehidska akcija! Jedan čovjek se našao u okruženju nekoliko desetina hiljada neprijateljskih vojnika, i to ne skriveno i po noći nego usred dana i ljutog boja. Da li ste čuli za takvog ratnika?!

Nevjernici su bili zatečeni kada su ugledali jednog muslimanskog vojnika kako trči prema kapiji parka. I poče trka za kapiju. Bera’ je skoro uspio doći nadomak kapije, ali ga oni u tome spriječiše. Poče napad na Bera’u, koji se branio i polahko primicao kapiji. Ranjavali su ga sabljama i kopljima, ali je on strpljivo i hrabro išao ka svom cilju. Tom prilikom zadobio je više od trideset rana. Da li ste čuli da je u cijeloj ljudskoj historiji borac s toliko rana ostao u borbi? I ne samo to, Bera’ je na kraju uspio otvoriti kapiju parka. Nevjernici su pokušavali zaustaviti njegovo napredovanje, ali usprkos njihovoj brojnosti i oružju, štitila ga je njegova vjera u Allaha. Na kraju je uspio otvoriti kapiju. Pripadnici plemena Benu Hanife navališe svom žestinom, strahujući od opasnosti kojoj će biti izloženi otvori li se kapija. Udarali su Bera’a, ali je on sve to strpljivo podnosio, štiteći se jednom rukom a otvarajući kapiju drugom, sve dok muslimanska vojska ne uđe kroz kapiju.

Bera’ je ostao u lokvi krvi. Kasnije su ga muslimani liječili mjesec dana nakon čega mu je Allah dao ozdravljenje i on se još dugi niz godina borio u muslimanskoj vojsci, sve dok kao šehid nije preselio na bolji svijet. O tome ćemo govoriti kada budemo govorili o osvajanjima za vrijeme hilafeta Omera, r.a.
Autor: Tarik Suvejdan
Iz knjige: Ebu Bekr i Omer, r.a.

Nastavit će se, inšaAllah…

 

X