Hutbe

Bitka na Hunejnu

1.3kviews

Hatib: Nezim Halilović Muderris    
Braćo i sestre u islamu! Danas 13. rebiu-l-ahira 1432.H., 18. marta 2011. godine, hutbu sam naslovio sa Bitka na Hunejnu, a ona je jedno od najtežih iskušenja i lekcija ummetu, u historiji islama. Poslije oslobođenja Meke, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ostaje u Meki 18 dana, tj. do 6. ševvala 8. godine po Hidžri, da uredi vjerske i društvene prilike u gradu. Trebalo je one koji su prihvatili islam uputiti u glavne propise islama, razmrsiti i riješiti teška pitanja krvne osvete, odlučiti o na smrt osuđenim krivcima, nekadašnje plemenske razmirice izgladiti i posvađana plemena izmiriti, grad i okolinu očistiti od kipova i uspostaviti novu upravu, administraciju i organizaciju grada. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je tada kazao: “Krvna osveta mora jednom zauvijek da prestane, jer ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, ne smije iz osvete ubijati ljude, ni uništavati njihova dobra! Meka treba da bude što je oduvijek bila: za svakog časnog čovjeka i da bude sveta!”

Svi krvnici koji su se iskreno pokajali i islam primili, pomilovani su, a među njima i Vahši, koji je na Uhudu iz zasjede ubio Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, amidžu Hamzu ibn Abdu-l-Muttaliba, kao I Hinda, koja je Hamzino mubarek tijelo kidala i zubima grizla džigericu. Svi predislamski obredi, izuzev časti čuvanja Ka’be i napajanja sa vrela Zemzem, stavljeni su van snage.

Dva najveća i najodvažnija arapska plemena Benu Hevazin i Benu Sekif nisu htjela ni da čuju o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i islamu i smatrali su da su Kurejšije kukavički izdali časni grad. Zato su odlučili da sa svojim mnogobrojnim savezničkim plemenima, razbacanim po Nedždu, a među njima i pleme Benu Sa’d, pleme Halime Es-S’adije, dojilje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, druge njegove majke, navale na Meku i iz tog časnog grada protjeraju, kako su oni govorili, “čarobnjaka koji ruši vjeru predaka”. Početkom mjeseca ševvala krenula je prema Meki silna beduinska vojska pod komandom Malika ibn Avfa. Starci, žene i djeca pratili su beduine, goneći sa sobom svo svoje blago. Govorio je Malik na polasku vojsci: “Ako nas pobijedi Muhammed, sve naše žene, djeca i starci, biće roblje njegovo, a naše blago plijen muslimana!” Bila je to odluka vođenja totalnog rata, na sve ili ništa.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je saznao za njihove namjere i odluči da im krene u susret prije nego oni dođu do Meke i povrijede njenu svetost. Dvanaest hiljada muslimana je krenulo u susret neprijatelju; 10 000 ashaba koji su sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodili Meku i 2000 stanovnika Meke, koji su nakon oslobođenja Meke prihvatili islam. Muslimani su se zanijeli svojim brojem, tako da su polazeći iz Meke, govorili: “Mi smo snaga koju niko od ljudi ne može pobijediti!” Ovim riječima iskazivano je prvenstveno pouzdanje u broj boraca i fizičku spremnost, a zanemaren je takvaluk (bogobojaznost). Brojnost i samopouzdanje im nisu ništa pomogli, jer snaga nije u broju, fizičkoj spremnosti i oružju, već u moralnom duhu vojske i u imanu sa kojim se bore na Allahovom, dželle še’nuhu, putu.

Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, u 25. i 26. ajetu Sure Et-Tevbe, govoreći o bici na Hunejnu: ”Allah vas je na mnogim mjestima borbe pomagao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono ni od kakve koristi nije bilo, nego vam je Zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.(25) Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju spustio i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.” (26)

Na oko petnaest kilometara od Meke, u pravcu Taifa, u tijesnoj dolini Hunejn, mušrici su muslimanima napravili zasjedu, iz koje su ih dočekali strijelama kojima su gađali konje, koji su poklekli, a potom su na muslimane navalili sa svih strana. Među ashabima je zavladala panika i razbježali su se.

Ebu Sufjan, musliman čiji se iman još nije učvrstio, gledajući uspaničene muslimane, ironično uskliknu: “Kako junački bježe!? Mora da se skoro neće zaustaviti!?” A Kiledet, drugi mekanski prvak je dodao: “Danas je kraj Muhammedovim čarolijama!”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji nikad nije gubio prisebnost i koji je uvijek više volio, a i ashabima preopručivao časnu smrt, a odvraćao od kukavičkog i sramotnog poraza, stao je na najizloženije mjesto i sa nekoliko ashaba; u predaji Ibn Ishaka 9 ashaba, u predaji imama Nevevija 12 ashaba, a u predaji Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, 80 ashaba, junački se odupro neprijatelju.

Braćo i sestre, na Hunejnu se nisu razbježali muslimani koje smo mi podučavali islamu, oni za koje kažemo da su muslimani, samo zato što plaćaju članarinu IZ-e i dođu ili ne dođu na bajrame i džumu, nisu to bili oni koji se hvale da su im preci bili ulema, hadžije i pobožnjaci, dok oni tvrde da je islam u srcu i da od njih nema boljih i iskrenijih muslimana, nisu to bili oni koji svoj islam pokazuju zlatnim lančićima sa mjesecom i zvijezdom ili tetovažom istih, nisu to bili ni oni što piju pive iz zelenih flaša, već ashabi, koje je podučavao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među kojima je bilo 10 000 ashaba, oslobodioca Meke i opet se većina razbježala!

Pa zašto smo se i mi čudili bježanju i kukavičluku nekih Bošnjaka, zašto se čudimo političarima, beskičmenjacima i poltronima, koji su spremni prodati sve za neznatnu dunjalučku korist i samo jedan mandat, za nekoliko paušala ili za mito od nekoliko hiljada maraka, skupocjeno odijelo, sat ili čak samo jednu obimnu večeru, zašto se čudimo onima koji su zaboravili 200 000 šehida Bosne i Hercegovine, koji su zaboravili tri puta više ranjenih i izmasakriranih Bošnjaka, koji su zaboravili cijelu armiju jetima, majki, očeva i supruga šehida, koji su zaboravili da neki neprijatelji Bosne i Hercegovine rade u državnim, entitetskim, kantonalnim i općinskim organima, dok borci za nju nemaju posla ili se protjeruju, kao što je slučaj sa arapskim dobrovoljcima?…

Kada se na Hunejnu razbježala većina ashaba Allah, subhanehu ve te’ala, šalje vojsku meleka, vojsku koja se ne plaši smrti i On, dželle dželaluhu, ulijeva sigurnost u srca pokolebanih ashaba, koji se postiđeni vraćaju na bojno polje. Muhammed, sallallahu aljehi ve sellem, povika: “Muhadžiri, ensarije, ovamo, ovamo svi koji su u El-Merraru položili zakletvu vjernosti. Ovamo muslimani, Allah je s nama, ja sam Njegov Poslanik, Muhammed, sin Abdullahov!”

Njegov se glas u toj silnoj gužvi i buci nije čuo, a tek kada je njegov amidža Abbas ibn Abdu-l-Muttalib, radijallahu anhu, svojim prodornim glasom ponovio njegove riječi, situacija se izmijenila. Sa svih strana pojurili su ashabi prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, dovikujući: “Evo nas, mi ćemo krvlju oprati sramotu našeg straha!”

I tek tada je počela bitka strašna i krvava i ona se veoma brzo završila porazom mušrika, tako da mnogi muslimani koji su se bili udaljili sa bojnog polja, nisu u borbu ni prispjeli.

Plijen je bio velik i bogat. Sve žene, djeca, starci i blago beduina palo je u ruke muslimana. Među zarobljenicima se nalazila i Hajma, kćerka Halimina, iz plemena Benu Sad, Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, sestra po mlijeku, koju je on odmah prepoznato jer ga je u naramku nosila i tetošila. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je odmah oslobodio Hajmu i ponudio joj da s njim ode u Medinu ili da se vrati svome plemenu u pustinju. Hajma se odlučila na povratak u pustinju svome plemenu. Uz bogate poklone Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, se teška srca rastao od svoje sestre Hajme.

Oni koji su tek primili islam od Kurejšija osjetili su Allahovu, subhanehu ve te’ala, podršku muslimanima i oni su svoje mišljenje promijenili. Iman je ušao u njihova srca i uljepšali su svoj islam. U samom početku oni su se borili samo zbog plijena i bilo im je svejedno da li muslimani pobijedili ili izgubili. Njihov broj je bio mali, ali su oni bili povod napuštanju bojnog polja, jer nisu bili jaki u svom vjerovanju. Zbog toga nije ispravno da u muslimanske redove uđe mali broj onih koji ne vjeruju u Allaha, dželle še’nuhu, i zbog toga se u islamskoj državi Ehlu-kitabije ne bore u muslimanskim redovima, već plaćaju džizju naspram zaštite koju im muslimani osiguravaju.

Mušrici su se razbježali, a jedan broj ih je pobjegao za Taif, među kojima je bio i Malik b. Avf En-Nesari, poglavar plemena. Ostali su se nastanili u Nahli, a jedan dio u dolini zvanoj Evtas.

Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je poslao izvidnicu sa Ebu-Amirom El-Eš’arijem da se suprotstavi onima koji su u Evtasu. Tu je neprijatelj uništen, a komandant Ebu-Amir je postigao šehadet, nakon čega komandu preuzima njegov bratić Ebu-Musa El-Eš’ari.

Bitka na Hunejnu predstavlja lekciju iz akide koja je poput one koja je bila na Bedru i ona je dopunjuje. Bitka na Bedru je pokazala da malom broju ne može naštetiti veliki broj neprijatelja, ukoliko su borci strpljivi i bogobojazni, dok bitka na Hunejnu potvrđuje da muslimanima ne koristi njihovo mnoštvo ukoliko oni nisu strpljivi i bogobojazni.  

Braćo i sestre budimo iskreni u našem vjerovanju i neka svaka naša bitka bude Bedr, a nikako Uhud i Hunejn!

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da od ummeta otkloni sve nedaće i oslobodi ih nasilnih vladara, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i u Džennetu nas počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!      

Sarajevo: 13. rebiu-l-ahir 1432. god. po H. / 18. mart 2011. god.    
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
Nezim Halilović Muderris