Vaša pisma

Bio sam učesnik „Marša mira – put slobode, stazom smrti do slobode“ 2009. G.

375views
Utorak je 07.07.2009. godine. Ujutro oko pet sati iz Bosanske Krupe, grada na zapadu Bosne i Hercegovine sa još trojicom radnih kolega ( zaposleni smo u policijskoj stanici Bosanska Krupa), krećem ka istoku Bosne i Hercegovine, ka općini Sapna gdje bismo iz mjesta Nezuk – sutradan 08.07.2009. godine trebali sa kolonom od nekoliko hiljada ljudi krenuti „Stazom smrti“ ka Potočarima. Naš put isplanirali smo prije, otprilike, osam mjeseci, tada smo pokušali organizovati posjetu Potočarima i Memorijalnom centru – mjestu pokopa hiljada mučki ubijenih Bošnjaka jula 1995. godine. Dug put, kratak dan-zimski period, a i okišalo se bilo, razlog je što smo tad otkazali ovu posjetu koja je trebala biti organizovana ispred Policijske stanice Bosanska Krupa. Tad smo se dogovorili da obavezno, ako živi i zdravi dočekamo juli, učestvujemo u „Maršu mira“. Pratili smo instrukcije postavljene na internet stranici www.marsmira.org izvršili prijavu i nestrpljivo očekivali polazak. Podršku su nam dali i rukovodioci naše Policijske stanice, poželjeli nam sreću u putu, a sindikalni predstavnici dadoše nam putne troškove, tako da smo krenuli sa lijepim utiskom podrške naših radnih kolega.
 
Istočni dio Bosne bio nam je napoznanica te smo uz pomoć auto-karte i savjeta stigli u Sapnu gdje nas dočeka porodica Vejizović koja u Bosanskoj Krupi ima udatu kćerku. Prvi lijep utisak: topla dobrodošlica ulila nam je nadu i probudila osjećaj povezanosti istoka i zapada Bosne. Nakon ručka, nezaobilazne kahve i pitanja o zdravlju, životu, aktivnostima i svakondnevnim problemima uputismo se u Nezuk mjestu spasa srebreničkog naroda koji je jula ’95. osjetio silu i mržnju četničkih hordi. Dočeka nas lijepo selo sa lijepom džamijom, školom i stotinjak kuća bogato voćem, šumom, pašnjacima.
 
Organizovane grupe pristižu, vihore se zastave, sa majica čitamo poruke, „da se ne zaboravi“, „prijatelji iz ..“ „marš mira – put slobode“ „Srebrenica 1995.-2009.“ i sl. Vidim naroda ima iz cijele BiH. Drugi lijep utisak: svi smo jedno tijelo i jedni smo uz druge ma gdje bili.  Prolazeći kroz Nezuk u cilju da upoznamo ovo selo i način života vidjesmo i nešto što nas je zabrinulo – većina kuća je prazna, malo naroda ovdje živi. Iako je selo, ne vidjesmo štale niti radne mašine – znak da omladina, radno sposobni ljudi nafaku traže vjerovatno diljem svijeta i to u razgovoru sa narodom i potvrdismo. Brzo završismo obilazak Nezuka jer nas kiša požuri – pljusak kakav odavno nisam doživio. Narod koji je pristigao potraži sklonište u školi – nisam čuo kako se ova škola zove ali sigurno nema naziv „Kapetan Hajro“, a trebala bi se tako zvati. Kako naglo poče tako kiša i prestade, a tad poče predviđeni program za to veče. Ono što me posebno dirne kad gledam emisije o Srebrenici je „srebrenički inferno“ ne kao muzička izvedba nego tekst. Kada krene ja pred sobom vidim dijete koje trči između porušenih kuća, pobijenih ljudi, između nišana u memorijalnom centru koje traže svoju majku, oca, brata, sestru, ne suze ne mogu zaustaviti kad ovo slušam.
 
Program se sastojao iz obraćanja nekoliko zvaničnika društvrno političkog života, a zatim je prikazan dokumentarni film o izvlačenju Srebreničana ovom stazom smrti kojom bismo mi sutra trebali poći. Pogledam ljude oko sebe iz mnogih očiju suze idu, komentar nije potreban.
 
Naši domaćini u Sapni obavezali su nas da se to veče vratimo kod njih na konak što i učinismo, a ujutro iza sabaha i popijene kahve prebacismo se do Nezuka gdje vidjesmo da je tokom cijele noći pristizao narod. Slušamo procjene – ove godine je najbrojniji skup.
 
Registracija učesnika marša – dodjela akreditacija, obraćanje zvaničnika. Televizijske ekipe natječu se koja će više izjava uzeti, koga će naći sa interesantnijim razlogom dolaska; ima li živih učesnika marša iz ’95. i sl.
 
U devet sati, 08.07. 2009. godine „Marš mira – put slobode 2009.“ – kreće. Javljaju preko 3.500 učesnika je marša i još uvijek pristižu. Drago mi je da je ovakva posjećenost, a još jedan lijep utisak izaziva prisustvo preko 70%  omladine,  koja možda nije ni zapamtila rat, ili je bila vrlo mlada. Odmah po izlasku iz Nezuka stajemo – prvi historijski čas „Lik i djelo Kapetana Hajre“. Čovjeka kojeg pominju kao jakog stratega, dobrog komandanta, velikog junaka. Njegovom pogibijom stao je proboj od Nezuka ka opkoljenim krajevima oko Srebrenice i Zvornika. E sad je jasno zašto spomenuh da bi se škola u Nezuku trebala zvati „Kapetan Hajro“, ali nije, a nije ni naša u Bosanskoj Krupi „Mirsad Crnkić“, kao da ne imadosmo junaka i heroja pa nam škole Prva, Druga, Treća… Nakon časa historije krećemo – propituju ljudi one koje su već učestvovali u ovakim marševima – gdje idemo, kojim pravcem – gdje trebamo stići. Pokazuju nam neko brdo, tj. vrh u magli, vele pod ono brdo ( Kako sam u šali rekao:“Vidiš ono brdo što se ne vidi – e tamo ćemo.“) trebamo večeras.  Obzirom da sam invalid i to baš u noge malo sam i zabrinut kako ću izdržati, ali na kraju sam prezadovoljan sobom. Krajolik je interesantan, brda i doline kao da se natječu kojih je više, penjanje i spuštanje, prelazak preko potoka, i možda prva neozbiljnost onih mlađih učesnika, traže se prečaci da se izbjegne više prelazaka preko potoka, a redari zabrinuto upozoravaju – teren nije čist od mina.     
 
Prelazimo na područje manjeg BH entiteta. Ono što nas je posebno iznenadilo na ovom putu od Nezuka do Potočara je da su sela kroz koja smo prolazili sva većinom muslimanska, da na mnogim brdima imaju novosagrađene džamije. Jeste da su manja sela, zbog brdovitog terena udaljena jedan od drugih i po nekoliko kilometara, ali kako reče jedan učesnik marša kad vidim džamiju odmah mi srce naraste. Pred nama je Crni Vrh gdje stigosmo, a dočeka nas logistika. Obzirom da je prilično toplo većina učesnika marša prvo odlazi do cisterne sa vodom gdje traže osvježenje. Zaboravih reći da nas usput ispred nekoliko kuća dočekaše kahve koje dođoše baš kao prava podrška. Njima je drago što im mi dadosmo podršku moralnu i psihičku, te i oni nama uzvratiše kahvom i halvom. Na Crnom Vrhu održan je i historijski čas o ekshumaciji masovnih grobnica na ovom rejonu. Ova predavanja pratila su nas na cijelom putu od Nezuka do Potočara, a kako i ne bi kad ne možeš proći deset kilometara, a da nema masovne grobnice ili više njih. Potresna su predavanja o stradavanju naše braće Srebreničana koji su se – krivi samo što su muslimani i toga se ne stide – našli na području ovog grada koji će ostati zapamćen po neviđenom teroru, ubijanju, masakriranju… Nakon odmora i osvježenja, a nama je posebno prijalo to što smo kao logističara imali Muharema Redžića iz Bihaća, uposlenika BH Telecoma. On je sa grupom Krajišnika zaposlenih u BH Telecomu došao na „Marš mira“. On je vozio kombi BH Telecoma i prevozio za njih petero i nas četvericu onu odjeću i stvari koje nam nisu bile potrebne uz put. On nas je na Crnom Vrhu dočekao sa osvježenjem kupio uz put voća te vidjesmo da logistika itekako mnogo znači, pogotovo ako je neko spreman i voljan da se brine o onom što je najpotrebnije, a mi smo se u daljem nastavku marša itekako uvjerili da bi Haru, u logističkim stvarima, malo ko zamijenio.
 
Dolaskom u mjesto Snagovo, selo otprilike kao i Nezuk ponovo nas dočekaše cisterne sa vodom. Ovdje u selu ima prelijepa džamija koja ima i abdesthanu te tu u predvođenju namaza od strane Nezima Halilovića Muderisa koji je također učesnik ovog marša klanjasmo podne i ikindiju. Lijepo je bilo osvježiti se abdestom i namazom, malo odmoriti, a nakon namaza nastavismo put. Svako ovo zaustavljanje ima i historijski čas o dešavanjima u proboju, govori preživjelih učesnika proboja, Zulfe Salihovića kao učesnika marša 1995. godine ali i kao vođe ovogodišnjeg 2009. marša, Murata Hurtića predstavnika Instituta za traženje nestalih i dr.
 
Polaskom iz Snagova pogledi su nam usmjereni ka nebu koje je prekriveno oblacima, čujemo grmljavinu koja nam se približava, a obzirom da smo u Nezuku bili svjedoci nezapamćenog pljuska baš ovako oko ikindije jučerašnjeg dana očekivali smo da će nas i danas kiša pokvasiti. Iz Snagova koje je na visoravni brda spuštamo se prema Marćićima i Liplju gdje su planirani slijedeći historijski časovi. Dolaskom u Liplje pored škole kiša nas je već dobrano pokvasila, pljusak na početku, mnogi potražiše skloništa kod škole u napuštenim kućama, a neki nastaviše put što i nama, a obzirom da je nakon nekih desetak minuta pljuska kiša malo, kako bi naš narod rekao – „ jaošala“, dade snage da nastavimo put. Imamo kabanice i većina ih ima, ali ipak kiša prolazi i do odjeće i osjećamo već da smo malo i mokri. U Liplju na mjestu odmora dočeka nas kahva domaćina koja nas malo okrijepi. Stigosmo, a historijski čas je već u toku slušamo Murata o pronalasku masovnih grobnica, o svjedočenjima o stradanjima, o njegovoj svakodnevnici u kojoj vidi i sluša o spaljivanju bošnjačko-muslimanskog naroda, o klanju, mučenju.
 
Nakon ovih historijskih časova čovjek zaboravi na umor od pješačenja, zaboravi na kišu i mokru odjeću. Kratka nizbrdica, a zatim penjanje prema slijedećem selu, kiša opet počinje sve jače i jače, no pred nama je još nekih desetak kilometara i to se mora danas proći i u logor stići u rejonu Kamenice – doline masovnih grobnica. Nakon što se uspesmo na slijedeće brdo na kojem ima manje selo vjerovatno i ono pripada Liplju, u selu postoji novosagrađena džamija sa novom munarom, a pored nje je srušena stara munara koja svjedoči da je ovdje postojala džamija i ranije da su je zlotvori srušili u nadi da će zatrti i pomen da su tu živjeli muslimani. Njih su planirali sviju pobiti, džamije im porušiti, a oni naseliti „vekovna srpska ognjišta“.
 
I kako ovaj put teče gore- dolje, uz brdo niz brdo, i mi ponovo krećemo nizbrdicom. Nailazima na jednog učesnika marša možda ima oko 20 godina, pao je iznemogao oko njega su ekipe hitne pomoći traži se prijevoz jer izgleda dosta slabo. Upućuju nas da nastavimo, oni su tu da se brinu za ovakve slučajeve. Na svakih 200-300 metara  ide tročlana ekipa hitne pomoći, obilježeni su i prate stanje i kretanje učesnika. Kiša koja pada uzrok je blata koje, kako nastavljamo put, sve više otežava kretanje, a spuštamo se niz šumski put, stazu i to vrlo strmu, neki padaju, pridržavaju se jedni za druge, u ovakvim situacijam do izražaja dolazi ona briga i solidarnost sa drugima. U ovakvim uslovima, kiše, blata, pljuska završili smo prvu dionicu staze smrti od Nezuka do Kamenice gdje nas u dolini Kamenice, ili Dolini grobnica dočeka postavljen logor Oružanih snaga BiH spreman za konačenje i odmor nakon pređenih četrdeset kilometara brda i dolina, staza i puteva, potoka i šumaraka. Čini se da su oni prvi koji su dolazili usljed pljuska zauzeli šatore ne obraćajući pažnju na natpise koji su postavljeni na šatore da bi se znalo ko će gdje. Vjerovatno je organizator iznenađen i brojem jer su očekivali od 2 do 3 hiljade, a čini se da je oko 5 hiljada učesnika marša ove godine.
 
Ovdje se pokaza Hare kao izvrstan logističar, kad ga nađoh on se nasikirao, pita gdje smo svud vas tražim, ugrijao sam kombi da se osušite presvučete.
 
Zahvalili smo mu se na brizi, malo ga osokolismo da i nije to nešto strašno, kiša je ipak ona ljetna, jeste da se nekih tri četiri sata na nas izlila – al’ izdržat ćemo. Presvukosmo se u šatoru, odosmo do šatora za večeru gdje uzesmo hranu i za doručak te se smjestismo u šator. Kiša i nevrijeme poremetili su malo plan organizatoru jer je trebalo poslije večere da bude određeni program, ali svi potražiše skloništa u šatorima ili po kućama, ujutro ćemo vidjeti da je dosta naroda i u mjesnoj džamiji spavalo, bilo se bitno skloniti od kiše, presvući i odmoriti. Nas četverica smjestili smo se u jedan manji šator koji može i primiti četiri-pet ljudi, a oko deset sati proviri nam u šator jedan dedo (mada on ne da da se zove dedo – kaže da je pradedo) tražeći sebi smještaj. Jadan rusak je poslao nekim kombijem ali ne zna ni gdje je ni koji je, onako mokar traži i odjeću i smještaj. Primili smo ga, našli  mu mjesta. Upoznasmo se, Herenda se zvao. Ima kaže 77 godina. Zna, kaže, da na ovaj način daje svoj doprinos, da se ne zaborave stradanja ovog naroda pa je ustrajan u tome da izdrži cijelu trasu.
 
Rano smo se probudili. Prikupismo stvari, pokušasmo naći dede Herende ruksak, ali u koji god šator uđeš ljudi se pakuju, ne znaju. Pronađosmo naše iz Telecoma, ostavismo kod Hare onu od kiše mokru odjeću, vreće i nepotrebne stvari, te na poziv jednog mještanina odosmo popiti kahvu. Oko sedam i trideset sati okupiše se svi učesnici marša u dolini masovnih grobnica. Priča Murat o jednom slučaju kada je jedna majka prišla do masovne grobnice i plačući govorila da osjeća kako je njen sin tu, baš tu među skeletima. Kasnijom analizom uz pomoć DNK nalaza utvrđeno je da je stvarno njen sin bio tu u toj grobnici.
 
Kažu nam da je ovo najteža dionica puta. Krećemo uzbrdicom prema rijeci Drinjači i planini Udrić. Za ovu planinu nisam ranije ni čuo, a evo sad ću preko nje. Prolazeći kroz manja sela, pokraj šehidskih obilježja, a na ovom putu itekako ih ima, krcata su imenima ubijenih i nestalih, dođosmo do Drinjače, pređosmo preko drvenog mosta i odmorismo pod planinom Udrić. Nešto  oko 1150 metara nadmorske visine. Ova planina bila je jedan od orijentira ljudima koji su se spašavali kroz ove šume i brda iz Srebrenice ’95. Mada su nas ustrašili ovom planinom i prelazom preko nje ipak je ona bila jedna od lakših dionica, blag uspon, šumska staza, čist zrak. Razgovaramo sa čovjekom koji je ’95. prešao ovu planinu, došao do Snagova ali nije uspio proći dalje pa se vratio nazad pa onda u Kladanj otišao, kaže 14 dana tumarao po šumama. Na vrh Udrića odmorismo, cisternu sa vodom smo čekali ali ne stiže zaglavila se kažu negdje u penjanju na Udrić sa druge strane. Krećemo sa Udrića i spuštamo se prema Ceranskim lukama. U Rovašima odmorismo, dočekaše nas sendvići, voda sokovi. Tu smo klanjali podne i ikindiju, održan je historijski sat i nastavljamo dalje. Oblaci ponovo gomilaju se, sa zebnjom gledamo hoće li nas opet kiša pratiti. Od Rovaša krećemo ka Ceranskim lukama, pa ćemo dalje ka rijeci Jadar koju bi trebali preći, a zatim se uputiti ka Mravinjacima gdje je naš logor za drugu noć. Ova zadnja etapa je kretanje asfaltom u stalnoj nizbrdici, i to je najteža trasa za kretanje. Redari na čelu kolone usporiše kretanje te i začelje kolone pristiže tek kada se spustismo do rijeke Jadar i krenusmo cestom ka Mravinjacima vidjesmo kolika je kolona učesnika marša. Narod pred kućama stoji i pozdravlja učesnike marša. Ovdje sretosmo i dedu Herendu, našao je svoje stvari ide dedo kao mladić sigurnim korakom naprijed. Po dolasku u Mravinjake dočeka nas udruženje žena Jadar sa kahvom, sokom, kolačima. Dočeka nas i Hare iz Telecoma, našao nam je smještaj kod presjednice Udruženja žena Jadar – Ifete. Drvena vikendica  u blizini je logora, a i oslobodićemo mjesta u šatorima. Pred vikendicom Hare je osušio naše mokre stvari, pripremio nam opet voća, logističar je nezamjenjiv.
 
Nakon što smo se presvukli i malo odmorili otiđosmo na večeru, propratismo program predstavljanja knjige i film o Srebrenici, a potom odosmo na odmor. U razgovoru  sa Ifetom i njenom sestrom koje imaju farmu pilića koje tove i plastenike vidjesmo da ima bosanskim muslimana ponosnih i jakih spremnih da se žrtvuju maksimalno da ostanu i opstanu na ovim terenima. Plodove iz plastenika ovih sestara kupili smo i za naš dalji put poslasmo sa Harom, a mi odosmo u kamp gdje je sve već spremno za treći i posljednju etapu na našem putu do Potočara. Đugumi su mjesto koje ću vjerovatno zapamtiti za cijeli život. Historijski čas. Zulfo govori o dolasku na ovo mjesto nešto preko 3000 Srebreničana. Dozivaju ih naši ljudi koji su zarobljeni od strane četničkih monstruma i pozivaju na predaju navodno ih štiti UNPROFOR. Nikad mi neće biti jasno kako čovjek može toliko klonuti da doziva 3000 ljudi i zove ih u smrt,  a da bi sebe sačuvao. Nakon odlučnosti samo 57 ljudi da se ne predaju već da nastave kretanje do slobodnih teritorija četnici osipaju svim i svačim od oružja i oruđa. Masovni pokolj. Njih 57 se spasilo, odnosno nisu baš svi izašli na slobodnu teritoriju, ali većina jeste. Od onih 3000 nije kaže nikog vidio da je preživio, a oni su bili da se predaju. E to je pouka od pouka, predati se krvniku znači sebi sam presuditi. Drugi čovjek govori o kruženju tri dana na tom mjestu sa dva sina, vidio je strahote pobijenih, zaklanih, ranjenih i ostavljenih da ih životinje dokrajče. Pogledao sam oko sebe, od onih koji suze pustiše do onih što jecaju, al ravnodušnih nema. Zbog ovakvih situacija i trebaju ovi marševi jer su pouka i dok njih ima neće se naš narod više predavati. U kretanju i ovog dana teren je sličan. Oko podne naiđosmo na nekoliko srpskih kuća. Pored trase zapaljeno staro sijeno. Primjećujemo da je stožina izvađena. Sijeno je već se zgorilo, a mi vidimo vrh naše kolone jer smo među prvih 1000. Kasnije kada smo htjeli džumu da klanjamo reče mi Nijaz Tatarević direktor komunalnog javnog preduzeća „10 juli“ iz Bosanske Krupe da su ga zvali iz našeg radija, pitaju tko je zapalio ono sijeno jer su mediji javili da smo mi, učesnici marša. Svjedočimo da je sjeno već bilo izgorjelo  kada smo mi naišli, a vidjeli smo vrh kolone i svi smo išli povezano, tako da nema mogućnosti da ga je neko iz kolone zapalio.
 
Klanjasmo džumu na nekom proplanku nedaleko od Šušnjara, odmorismo i nastavismo. Svi smo nestrpljivi jer uskoro dolazimo u Potočare. A kad ugledasmo Memorijalni centar i onoliko nišana i mezara nastade tajac, svi zure i kreću se u potpunom miru. Dolazimo u centar obraćanje Zulfe i još nekih učesnika od kojih je jedan iz Ženeve, čak i on navodi da ovakvi pohodi čuvaju i garantuju mir jer održavaju svijest ljudi. Nakon toga pozvaše nas da prenesemo tabute ekshumiranih i identifikovanih – 534 žrtve genocida u Srebrenici kojima će sutradan biti klanjana dženaza. Mada umorni prihvatismo i s ruke na ruku pređoše preko naših ruku 534 Bošnjaka muslimana krivi samo zato što su bili živi i što su bili muslimani, svoji na svome. Pređe preko naših ruku Ramo i Nermin, otac i sin poznati iz onog jezovitog dozivanja sina od strane oca. Nakon toga odosmo do našeg smještaja, a Hare se opet snašao i dogovorio nam nezavršen, ali pokriven sprat kuće nedaleko od memorijalnog centra. Obzirom da nema vode u kući i za to se pobrinuo, kupio je bačve i donio nam vodu. Veliku smo podršku imali od ovog čovjeka, ne može mu insan zahvaliti. Poslije večere, akšama i jacije u memorijalnom centru, smjestismo se na posljednje noćenje na ovom putu zadovoljni što smo bili dio ovog velikog pohoda, pohoda koji trga od zaborava i čuva od ponavljanja.
 
ZA SVE KOJI BUDU ČITALI NEKA MI HALALE ŠTO ODUŽIH AL’ TOLIKO JE BITNIH STVARI KOJE SAM PROPUSTIO U ŽELJI DA SKRATIM..
POZIVAM SVE BOŠNJAKE DA SE PRIKLJUČE MARŠU MIRA I NA TAJ NAČIN DAJU PODRŠKU ONIMA KOJI ŽIVE NA OVIM PODRUČJIMA, TE SAČUVAJU OD ZABORAVA ONE KOJI SU UBIJANI I MUČENI,  ZBOG TOGA ŠTO SU MUSLIMANI BILI.

Hajrudin Šabić, Bosanska Krupa, 04.08.2009. godine.