Rekaik

Bereket Muhammedovog, s.a.v.s., imena

308views

Priredio: Smail Handžić
U najčudnije priče koje sam pročitao vezane za temu prelaska kršćana na islam, spada i priča o imamu Ebu Muhammedu Abdullahu el-Mejvrekiju et-Terdžemanu (umro 832. godine po Hidžri), koji je bio jedan od najpriznatijih kršćanskih svećenika u svome vremenu. Čak štaviše, trebao je postati papa. No, primio je islam upravo onda kada je naišao na citat iz Indžila u kojem se radosno nagovještava dolazak Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon toga napisao je knjigu ”Tuhfetul-eribi fir-reddi ala ehlis-salibi“ koju je podijelio u dva dijela: u prvom dijelu obrazložio je svoj prelazak na islam, a drugi dio posvetio je detaljnim argumentima kojima se razotkriva i opovrgava kršćansko učenje.[1] Svoju priču o prelasku na islam ispričao je na sedamnaest stranica. Evo njihovog sažetka:

Rekao je: ”Znajte, Allah vam se smilovao, da moje porijeklo vodi iz grada Mejvreke[2]. Moga oca smatrali su uglednim građaninom Mejvreke, a osim mene, on nije imao ni jedno drugo dijete. Kada sam napunio šest godina, predao me je jednom učitelju, svećeniku. Pred njim sam čitao Indžil tako da sam većinu gradiva naučio u roku od dvije godine, što nije bio običaj u mom narodu. Nakon toga sam se posvetio učenju jezika Indžila i logike, što je potrajalo još šest godina. Zatim sam iz svoga mjesta otputovao u grad Lardu, kršćansko mjesto čuveno po znanju u toj regiji koje pripada Kostalaniji[3], u kojem se okupljaju kršćanski učenici koji žele da steknu to znanje. Njihov broj doseže hiljadu i pet stotina učenika, a o njima odlučuje svećenik pred kojim oni uče. U tom gradu sam šest godina učio prirodnoslovne nauke i astrologiju, da bih u naredne četiri godine ponovo učio Indžil i njegov jezik. Nakon toga sam otputovao u veliki grad Bolonju, u zemlju Emberdiju. U tom gradu se svake godine okuplja više od dvije hiljade ljudi koji žele da steknu znanje. Svi su u istoj odori, mantilu, koji je obilježje pobožnosti. Stanovao sam u jednoj crkvi čuvenog i poštovanog svećenika, starca Nikole Mortele. Ljudi su ga smatrali izuzetno uglednim zbog njegova znanja, pobožnosti i asketizma. U svom vremenu on se posebno odlikovao u odnosu na druge poznate kršćane, pa su se sva važna pitanja o kršćanstvu njemu postavljala, odakle god da su dolazila, bilo od kraljeva ili drugih ljudi. Obično bi uz ta pitanja dolazio i pokoji vrijedan poklon, što je bila posebna želja ljudi, koji su nastojali da steknu njegov blagoslov, da prihvati njihove darove i da se time ponose.

Pred ovim svećenikom učio sam o temeljima kršćanstva i njegovim propisima. Služeći mu i obavljajući raznolike dužnosti, stekao sam njegovo povjerenje i toliko sam mu se približio da me je smatrao jednim od svojih najprisnijih prijatelja. Toliko smo postali prisni da mi je dao i ključeve svoga doma i njegovih riznica hrane i pića. Sve to mi je dao u ruke, a iz mnoštva ključeva samo je izdvojio ključ svoje sobice koja je bila u sastavu njegova doma. U njoj bi se često osamljivao. Najvjerovatnije je da je u toj sobici čuvao i svoj imetak koji je dobio na poklon, a Allah najbolje zna!

Kao što to već rekoh, družio sam se s njim učeći od njega i služeći mu, punih deset godina. Jednog dana se razbolio, pa nije došao na čas. Učenici su ga čekali, koristeći vrijeme za ponavljanje nekih naučnih pitanja, sve dok se nije povela priča o Božijim riječima iz Indžila izgovorenih jezikom Isaa, alejhis-selam, gdje se kaže da će nakon njega doći vjerovjesnik po imenu ‘Hvaljeni'[4]. Počeli su raspravljati o tome koji je to vjerovjesnik, pa je svako od njih nešto kazao shodno svome znanju. Razvila se žustra diskusija i polemika o navedenoj temi. Naposljetku, raziđoše se bez saznanja i bilo kakve koristi. Kada sam stigao u svećenikov dom, upita me: ‘Kako ste proveli današnji dan, jeste li šta istraživali u mojoj odsutnosti?’ Obavijestio sam ga o razilaženju u pogledu imena ‘Hvaljeni’ i prenio mu raznolika mišljenja koja su iznesena. On me upita: ‘A kakvo je bilo tvoje mišljenje?’ Rekoh: ‘Odgovorio sam onako kako je na tu temu kazao sudija taj i taj u svom komentaru Indžila.’ ‘Nije loše, bio si blizu!’, reče mi svećenik. ‘Taj i taj je pogriješio, a bio je blizu tačnog odgovora. Istina je sasvim drugačija, jer tumačenje tog časnog imena mogu dati samo veliki učenjaci, a vi još uvijek nemate takvo dovoljno znanje!’, reče. U tom času pohitah ka njegovim stopalima, pa ih počeh ljubiti, te rekoh: ‘Gospodine, vi dobro znate da sam vam došao iz dalekog mjesta, te da sam vam na usluzi evo već deset godina. Vašom zaslugom stekao sam mnogo znanja koje se ne može ni izbrojiti! Da li biste bili ljubazni da me podučite i o ovom imenu?!’ Tada je starac zaplakao, pa mi kroz suze reče: ‘Sinko moj, tako mi Boga, toliko si mi drag i toliko te volim zbog tvoga nesebičnog požrtvovanja da mi budeš na usluzi. Znanje o ovom imenu krije veličanstvene koristi, međutim, zaista se bojim za tvoj život zbog tog imena… Bojim se da bi te istog trenutka kršćani ubili!’ Zamolih ga: ‘Gospodine, neću govoriti ni o čemu što mi u povjerenju kažete, osim ako mi to vi zapovjedite, tako mi velikog Boga, tako mi istine Indžila i onoga koji ga je donio!’

Tada mi on reče: ‘U redu. Znaj, sinko, da je ‘Hvaljeni’ jedno od imena Muhammeda, vjerovjesnika muslimana. Njemu je spuštena četvrta knjiga spomenuta u riječima Danijela, alejhis-selam. On je izvjestio da će njemu biti spuštena ova knjiga, te da je njegova vjera – jedina prava vjera, i da su njegovi sljedbenici – pročišćeni narod koji je spomenut u Indžilu.’

Rekoh: ‘Pa, kakvo je vaše mišljenje o vjeri ovih kršćana?’ ‘Sinko moj, da se kršćani drže prvobitne Isaove vjere, slijedili bi Božiju vjeru, jer je Isaova i vjera svih vjerovjesnika Allahova vjera koju su kršćani izmijenili i zanijekali’, reče mi. Rekoh: ‘Gospodine, šta trebam učiniti da bih se spasio?’ Reče mi: ‘Sinko moj, trebaš prihvatiti islam kao svoju vjeru.’ ‘Da li će biti spašen onaj koji ga prihvati?’, upitah ga ja, a on mi reče: ‘Da, bit će spašen i u ovosvjetskom i u budućem životu.’ Upitah ga: ‘Gospodine, razuman čovjek će uvijek odabrati ono što je najbolje za njega. Ako ste spoznali vrijednost vjere islama, šta vas to sprečava da ga vi prihvatite?’ ‘Sinko moj, Bog mi nije podario ovu spoznaju u mladosti, već tek u poznim godinama života, kada je moje tijelo već oronulo. Da mi je Bog dao uputu u tvojim godinama, sve bih napustio i prihvatio istinsku vjeru. Ljubav prema ovosvjetskom životu je izvor svih grešaka, a i ti si svjestan moga ugleda, slave, bogatstva i naklonosti koju uživam među kršćanima. Kada bi se primijetio bilo koji trag islama u mom životu, veoma brzo bi me ubili. Ako zamisliš da pobjegnem među muslimane i tako se od njih spasim, pa im kažem: ‘Evo mene, postao sam musliman!’, rekli bi mi: ‘Od ulaska u pravu vjeru samo si sebi pomogao, pa nam nemoj prigovarati zbog svog ulaska u islam jer si se njime spasio Božije kazne!’ Nakon toga bih ostao među njima kao oronuli i siromašni starac sa devedeset godina žvota. Ne poznajem njihov jezik, a oni ne bi poznavali moje pravo koje imam kod njih.'[5] Rekoh: ‘Gospodine, da li je to savjet da odem u muslimansku zemlju i prihvatim njihovu vjeru?’ Reče: ‘Ako si razuman, ako želiš da budeš spašen, onda požuri da to i učiniš, čime ćeš ostvariti blagodati ovosvjetskog i budućeg života! Međutim, sinko moj, o ovom što smo pričali nikome nemoj govoriti, čuvaj to kao svoju veliku tajnu. Ako bi od tebe nešto osjetili, kršćani bi te u tren oka ubili, a ja ti ne bih mogao priteći u pomoć. Ne bi ti ni koristilo da se pozoveš na moje mišljenje, jer ja bih ga porekao, a moj sud o tebi je priznatiji od tvog suda o meni. Ukoliko se bilo što pročuje, znaj da sam ja čist od toga!’ Tada sam se zarekao da ću postupiti onako kako je od mene tražio!

Nakon toga sam se pripremio za putovanje i oprostio se sa njim. Prilikom odlaska, izgovorio je lijepe molitve za mene. Uputio sam se ka svome gradu Mejvreki, a nakon toga sam otputovao na Sicilijansko ostrvo gdje sam ostao pet mjeseci čekajući brod kojim bih otplovio ka muslimanskoj zemlji. Konačno je pristao brod koji putuje za grad Tunis, pa sam na njemu u predvečerje otputovo sa Sicilije. U Tunis smo pristali prije podne. Odmah po dolasku u Tunis, o meni se pročulo u krugu kršćanskih svećenika i trgovaca iz tog kraja. Dođoše pred mene i povezoše me svome domu. Četiri mjeseca sam kod njih boravio, u obilju blagodati koje su mi pružili svojim gostoprimstvom. Nakon toga sam ih upitao da li u sultanovom dvorcu ima neko ko poznaje jezik kršćana. U to vrijeme sultan bijaše naš prvak, Ebul-Abbas Ahmed, Allah mu se smilovao. Kršćani mi kazaše da u sultanovom dvoru ima jedna fina i ugledna osoba, dr. Jusuf, sultanov liječnik, koji se smatra jednim od sultanu bliskih i najposlušnijih ljudi. Toj informaciji sam se mnogo obradovao. Raspitao sam se o kući tog ljekara, pa su mi je pokazali. Konačno sam se sa njim i susreo, i objasnio svoj slučaj i razlog dolaska. Čovjek se tome neobično mnogo obradovao, naročito zbog toga što će vrhunac ovog dobrog djela – mog prihvatanja islama, biti okončan njegovim posredstvom. Uzjahao je svog konja i odveo me sultanu. Kada je došao kod njega, obavijestio ga je o susretu sa mnom, pa je zatražio dozvolu da i ja uđem, što mi bi i dopušteno. Došao sam pred sultana, a prvo što me je upitao bilo je koliko imam godina. Rekoh mu da imam trideset i pet godina. Zatim me je upitao o tome koje sam nauke izučavao, pa sam ga obavijestio. Tada mi sultan reče: ‘Dobro nam došao, primi islam sa Allahovim blagoslovom!’ Obratio sam se prevodiocu, spomenutom ljekaru: ‘Reci sultanu da se uvijek dešava da, kada neko izađe iz vjere, sljedbenici te vjere počnu ružno o njemu govoriti i opovrgavati njegova mišljenja. Želio bih da budete toliko dobrostivi i ljubazni da u vašem prisustvu okupite kršćanske trgovce i svećenike, da ih upitate i da od njih čujete šta će o meni kazati. Nakon toga ću, ako Bog da, prihvatiti islam.’ Uz posredstvo prevodioca, reče mi: ‘Tražio si isto ono što je nekada zatražio Abdullah ibn Selam od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.’

Nakon toga pozvao je kršćanske svećenike i njihove trgovce, a mene je uveo u odaju koja je bila u neposrednoj blizini okupljenih kršćana. Kada kršćani uđoše, on ih upita: ‘Kakvo je vaše mišljenje o novom svećeniku koji je stigao na posljednjem brodu?’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, to je veliki učenjak naše vjere. O njemu su naši prvaci kazali da još nisu zapamtili kršćanina da je na njegovom stepenu znanja u pogledu svjetovne i vjerske naobrazbe!’ ‘Šta biste o njemu rekli ako bi prešao na islam?’, upita ih. Rekoše: ‘Utječemo se Bogu od toga, on to nikada ne bi učinio!’ Kada je saslušao šta su o meni kršćani kazali, pozvao me je da uđem. Došao sam pred sultana i u prisustvu kršćana posvjedočio sam oba dijela šehadeta – svjedodžbe o istini. Njihova lica odjednom postadoše smrknuta. Rekoše: ‘Na ovo ga nije navelo ništa drugo do želja za ženidbom, jer se naši svećenici ne žene!’ Izašli su tužni i razočarani. Sultan, Allah mu se smilovao, propisao mi je da za svaki dan u jednoj ustanovi dobivam platu u iznosu od četvrtine dinara i vjenčao me sa kćerkom hadžije Muhammeda es-Saffara. Kada sam odlučio da je dovedem sebi i s njom stupim u odnos, darovao mi je stotinu zlatnih dinara i novu i lijepu odjeću. Doveo sam je i sa njom živio. Rodila mi je sina kojeg sam nazvao  Muhammed (Hvaljeni) zbog berićeta u imenu našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.“[6]

Prijevod sa arapskog: Smail L. Handžić
Iz knjige: “Blještavi argumenti o istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva”, cijenjenog šejha i učitelja, dr. Abdul-Muhsina bin Zebna el-Mutajrija

Bilješke:

[1] Jedno od poglavlja ovog dijela knjige tretira svjedočenje Tevrata, Indžila i Zebura, te svih drugih prijašnjih knjiga o poslanstvu našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
[2] Ostrvo u Sredozemnom moru, na jugu Španije koje joj pripada. Pogledati: ”Tuhfetul-erib“, str. 61.
[3] To je grad u Andaluziji. Pogledati: ”Tuhfetul-erib“, str. 63.
[4] Pogledati: ”Jevandželje po Ivanu“, 15:14-17. U njemu je navedena riječ ‘Barkelitiks’ koja je u arapskom prijevodu prevedena sa riječju ‘el-mu’izzi’, što je zapravo namjerna izmjena. Ispravno je da je njeno značenje ‘onaj kojeg mnogo hvale’. Pogledati: ”Tuhfetul-erib“, str. 266-267.
[5] Ova konstatacija zapravo predstavlja ružno mišljenje o muslimanima, jer oni nisu takvi. Međutim, posrijedi je nešto sasvim drugo, kao što je i sam rekao: ‘Ljubav prema ovosvjetskom životu je izvor svih grešaka’. Jedan stručnjak za kršćanstvo i njihovu historiju, koji je također i profesor na Islamskom univerzitetu u Medini, govorio nam je da je ovaj čovjek ipak prihvatio islam i da su ga kršćani zbog toga ubili.
[6] ”Tuhfetul-erib fir-reddi ala ehlis-salib“, Ebu Muhammeda Abdullaha el-Mejvrekija et-Terdžumana, str. 61-67. Izdavačka naklada Darul-beša’ir iz Bejruta, prvo izdanje, 1988. godine sa određenim korekcijama na tekstu.