Sira

Bereket Ibrahimove, alejhis-selam, dove

627pregledi
Piše: Mr. Muhamed Mehanović

I oglasi ljudima hadž – i dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim koje dolaze sa svakog puta dalekog. (El-Hadždž, 27.) Ibrahim, alejhis-selam, je oglasio i pozvao ljude da dolaze na hadž, pa su mu se odazvali, dolazeći pješice, jašući na kamilama i drugim životinjama i koristeći se drugim prevoznim sredstvima. Sve njih je pokretala – i još uvijek ih pokreće – želja i žudnja za Bejtullahom.

Ta žudnja za Bejtullahom je ustvari rezultat Ibrahimove, alejhis-selam, dove u kojoj on moli Uzvišenog Allaha da dadne da meðu ljudima bude onih čija će srca žuditi i čeznuti za Kabom. Ova njegova molba je navedena u kontekstu jedne veće Ibrahimove, alejhis-selam, dove koja navedena u suri Ibrahim, a glasi: “A kada Ibrahim reče: ‘Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj i mene i sinove moje od toga da obožavamo kumire.'”

“Oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli. Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao, pa – Ti si, uistinu, Oprostitelj grijeha, Milostivi.”

“Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoje časne Kabe, da bi, Gospodaru naš, namaz obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.”

“Gospodaru naš, Ti sigurno znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. A Allahu ništa nije skriveno; ni na Zemlji, ni na nebu.”

“Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj dove, uistinu, uslišava.”

“Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji u obavljanju namaza budemo ustrajni; Gospodaru naš, Ti usliši dovu moju!”

“Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrahim, 35 – 41.)

Ibrahim, alejhis-selam, u ovoj dovi moli Uzvišenog Allaha da samo srca onih koji su mu predani i koji Mu iskazuju čistu vjeru budu ta koja će žuditi i čeznuti za Kabom i obavljanjem hadža. To potvrðuju i najveći komentatori Kur’ana i z prvih generacija, pa Ibn Abbas, Mudžahid i Seid ibn Džubejr kažu: ‘’Da je (Ibrahim) rekao: srca ljudi (ef’ideten-nas), ka Haremu bi nahrlili Perzijanci, Bizantinci, Jevreji, kršćani i svi ostali ljudi. Meðutim, on je rekao: srca nekih ljudi (ef’ideten minen-nas) i tako su time posebno izdvojeni muslimani.’’[i]

Ali, ni svi muslimani nisu jednaki u ovoj srčanoj žudnji za Bejtullahom i ona se razlikuje srazmjerno razlikovanju jačine imana kod njih; jača je kod onih čiji je iman jači.[ii] Nažalost, meðu njima ima i onih koji su potpuno lišeni ove čežnje, koji su se savim okrenuli i još više udaljili iako su čuli poziv.

Primjer časnih prethodnika (selefus-salih)

Žudnja za Kabom kod naših časnih prethodnika iz prvih generacija, i pored teškoće puta i materijalne oskudice, bila je tolika da je nije moguće opisati. Kod nekih je ona bila toliko izražena da su i umrli ili se onesvijestili pri susretu s Kabom.

Neke je sam prolazak karavana toliko dirnuo i u njima žudnju potaknuo da su silno tugovali i u plač briznuli što nemaju materijalnih mogućnosti da se karavanama hadžija pridruže.

Bojali su se da – ne daj Bože – budu meðu onima koji su uskraćeni i te žudnje lišeni, a koliko li je danas meðu nama onih koji mogućnosti imaju, ali želje, žudnje i čežnje, nažalost nemaju!?

1. Ummu Ejmen, kćerka Alijina, a supruga Alija er-Revzebarija:

U vrijeme prolaska karavana hadžija izašla je u pustinju i posmatarjući povorke hadžija počela je plakati govorećei: ”O slabosti, o nemoći!” Tada je spjevala stihove u kojima je rekla da je spremna da ih služi poput roba, samo da je povedu sa sobom. Na kraju je rekla: ”Ovo je žal onih koji su odvojemi od Kabe, a kakav je tek žal onih koji su od Gospodara Kabe odvojeni?!”[iii]

2. Sultan Ebul-Feth Melikšah:

Volio je zabavu, lov i dokolicu. Jedanput je ulovio veoma mnogo životinja i od njihovih kostiju, rogova i papaka sagradio je toranj. S tog tornja je vidio hadžije koji su prolazili kroz iračku zemlju s namjerom da hodočaste Kabu. Srce mu je zbog tog prizora zatreperilo i raznježilo se, pa je sišao sa svoga tornja, pao na sedždu Uzvišenom Allahu i tako uprašenog lica zaplakao.[iv]

Da, srce mu je zaigralo i raznježilo se samo zbog prizora koji je vidio; prizor hadžija koji su prolazili kroz Irak! Ali, šta bi bilo da je i on bio meðu tim hadžijama?! Da je mogao zajedno s njima obući ihrame, tavafiti, sa’j činiti, stajati na Arefatu, namaze na Muzdelifi spajati i na Mini boraviti?!

Ovakva je čežnja bila kod naših časnih prethodnika koji su posmatrali povorke hadžija kako pored njih prolaze krećući se ka dalekoj Mekki. To je bila zaista čudna žudnja koja ih je obuzimala,a ona je još čudnija i nevjerovatnija bila onda kada bi se približavali časnoj Kabi.

3. Došavši u Mekku, Eš-Šibli koji je bio meðu hadžijama, spjevao je stihove u kojima izražava svoje divljenje i čuðenje što je stigao tamo. Rekao je: ”Zar je ovo dolina Mekke što je jasno vidim, zar sam ovo ja što ovdje stojim?!

Potom se onesvijestio, a kada je došao k svijesti, dodao je: ”Ovo je njihova domovina, a Ti Si Miljenik, zato suze u očima neće zastati.”[v]

4. Abdulaziz ibn Ebi Ruvvad kazuje: ”U Mekku su kao hadžije ušli neki ljudi, a s njima je bila i jedna žena koja je stalno pitala: ‘Gdje je Kaba moga Gospodara?!’ – ‘Vijet ćeš je uskoro’ – odgovarali su joj. Kad su je ugledali rekli su joj: ‘Ovo je Kaba tvoga Gospodara, vidiš li je?’ Tada se ona izdvojila iz grupe i pohitala ka Kabi govoreći: ‘Kaba moga Gospodara! Kaba moga Gospodara! Došavši do nje, prislonila je na nju svoje čelo, i – tako mi Allaha – nije ga više ni podigla; umrla je.”[vi]

Primjer muslimana našeg vremena

Historija muslimana vrvi primjerima onih čija su se srca, poput ovih koji su spomenuti, cijepala od čežnje za Kabom i silne želje da obave hadž. Njihovi primjeri, nasreću, nisu samo stvar prošlosti i historije, nego se oni i u ovom vremenu slijede. Ima onih koje nikakav posao ne može spriječiti da ne odu Kabi u posjetu, koje nikakvi savremeni civilizacijski tokovi i dostignuća ne mogu zavesti i obmanuti. Zato, neka je Uzvišen i Slavljen Onaj Koji, kome hoće od robova Svojih, usaðuje žudnju i čežnju za Kabom.

Tako šejh Ibrahim ed-Duvejjiš priča: ”Pričao mi je jedan povjerljiv čovjek koji radi na aerodromu u Džiddi kako je jedne noći, u njenoj zadnjoj trećini, sletio avion s hadžijama iz jedne azijske zemlje.. ‘Meðu prvim koji su iz njega izašli’ – priča ovaj čovjek – ‘bila je jedna starica koja je, čim je stala na zemlju, pala Uzvišenom Allahu na sedždu. Na sedždi je ostala toliko dugo da sam se pobojao da joj se nije šta loše desilo. Kada sam došao do nje i malo je prodrmao, vidio sam da je nepomična, bila je mrtva! Njen slučaj me je pogodio i bio mi je neobičan, pa sam se raspitao o njoj. Rečeno mi je da je ova starica punih trideset godina skupljala novčić po novčić kako bi došla na hadž…”'[vii]

Šta potiče ovu žudnju?

Ova čudna žudnja za Kabom, vidjeli smo, plod je i bereket Ibrahimove, alejhis-selam, dove i Uzvišeni Allah je daje nekim Svojim robovima. Nje su uskraćeni svi milleti osim muslimana, ali i meðu njima ima onih koji su je lišeni. To je jedan razlog ove žudnje.

Drugi je, svakako, velika nagrada koju za ispravno obavljeni hadž obećaje Plemeniti Stvoritelj:

1. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nikad čovjek ne izgovori La ilahe illellah, i nikad ne izgovori tekbir, a da mu ne bude naviješten Džennet!”[viii]

2. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, takoðer, rekao: ”Ko hodočasti Kabu i pri tome ne govori ono što je bstidno (ili ne imadne intimni odnos sa suprugom) i ne griješi, kući će se vratiti kao na dan kada je roðen.”[ix]

3. Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nikad hadžijina deva ne podigne zadnju nogu, niti spusti prednju nogu, a da mu Uzvišeni Allah za to ne upiše jedno dobro, ili mu izbriše jedno loše djelo, ili mu podigne njegov položaj (u Džennetu).”[x]

 

Završna pouka

čovječe koji si uskraćen ovoga dobra, koji nisi ni krenuo na ovaj put, zar te ništa ne pokreće?! Zar poziv Ibrahimov, alejhis-selam, nisi čuo?! Jadnik si ako je to tako, jer životinje žudnju osjećaju, a ti je nikako nemaš; ubrzavaju svoj hod kada prema Kabi krenu, a ti ka njoj uopće i ne krećeš!

Jedne prilike Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, je krenuvši na hadž uzjahao devu, pa je ona kao nikad prije pojurila noseći ga na svojim leðima. On je tada spjevao: ”Njen jahač je poput grane koja se na vjetrometini njiše, ili poput pijanice kada se opije.”

Divnog li čuda!? Životinje žude, pa dižući oblake prašine ka Mekki jure! čudnog li čuda?! Ljudi koji su uskraćeni ovog dobra imaju uši, ali ne čuju; imaju oči, ali ne vide! čuli su pozive, ali za njih i ne haju!

Svuda im je lakše otići; kredit za ljetovanje na moru podići, nego se u Najčasnije mjesto, zaputiti!

Sve puteve poznaju, osim puta koji u Mekku vodi! Oblače se u harame, umjesto da se oblače u ihrame! Hirovi su ih obuzeli, pa od slijeðenja Upute zaslijepili!

Ima li veće uskraćenosti od ove?! Ima li veće bijede, jada i siromaštva od ovoga?! Nema, jer će ostali ljudi na Sudnjem danu uživati u oprostu, a ovi će gristi prste svjesni veličine štete i gubitka koji neće moći nadoknaditi.

Zato, braćo moja mila, za hadž se odmah spremajte i ništa ne odgaðajte, jer prilike se ne pružaju stalno, život prolazi, a materijalne mogućnosti se mijenjaju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ko htjedne obaviti hadž, neka požuri, jer čovjek može oboliti, jahalica se može zagubiti, a i nekakva potreba može iskrsnuti.”

Gospodaru naš, primi naša dobra djela, jer Ti Si Svečujući i Sveznajući! I primi naše pokajanje, jer Ti pokajanja primaš i Milostiv Si! Amin!

[i] Ibn Kesir, Tefsirul-Kura’nil-azim,  prvo izdanje, Džem’ijjetu ihjait-turas el-islami, Kuvajt, 1996., t. II, str. 704.

[ii] Ibn Džema’a, Hidajetus-saliki ilel-mezahibil-erbe’a fil-mesalik,…..

[iii] Ibn el-Dževzi, Musirul-garamis-sakin ila ešrefil-emakin, 1/121; Sifetus-safve, 4/273.

[iv] Nuzhetul-fudala’ – tehzib sijeril-e’lam, 3/1329.

[v] Ibn el-Dževzi, Musirul-garamis-sakin ila ešrefil-emakin, 1/389.

[vi] Ibn el-Dževzi, Sifetus-safve, 4/335.

[vii] Audio predavanje: Arefat – iber ve aberat (Arefat – pouke i suze).

[viii] Sahihul-džami’i-sagir, 5569.

[ix] Sahihul-Buhari, 1819.

[x] Sahihul-Džami’is-sagir, 5596.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 25 Veljača 2008 21:10

X