Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Vijestiiiiii

BANU između mržnje, zavisti i licemjerja

345pregledi

Osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti izazvalo je očekivano oštru negativnu reakciju srpskih struktura u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Očekivana je stoga što, na temelju bošnjačkog dugog iskustva, jasno je kako se sve što je vezano za Bošnjake sistematski guši, progoni i diskreditira od strane vladajućih srpskih struktura, a vrhunac toga je svakako realizacija sistematskog ubijanja i progona što je međunarodno pravo kvalificiralo genocidom. Tokom rata radilo se o fizičkom genocidu, a danas se nad Bošnjacima i njihovim nacionalnim vrijednostima nastoji vršiti duhovni i mentalni genocid.

Zajednička karakteristika i argument u dosadašnjem oglašavanju srpskih predstavnika jeste da se kroz osporavanje učešća uleme u formiranju Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti pokušava kompromitirati i sasjeći u korijenu sama ideja akademije i ponovo udariti na islamske vrijednosti i ulemu u Bošnjaka. Srpska elita svjesno zaobilazi činjenicu da ljudska povijest bilježi, poštuje i izuzetno vrednuje zasluge vjerskih dostojanstvenika u borbi za prava, slobodu i prosvjećivanje svojih naroda.

Svi naprijed, ulema u podrum!

Srbi ne trebaju dalje ići od svoje povijesti u kojoj je Sveti Sava tituliran kao temeljac srpskog prosvjetiteljstva, crkveni arhiepiskop koji je ugrađen u sve strukture sadašnje države Srbije, koji se slavi po školama (i bošnjačka djeca se prisiljavaju na to), a svetosavizacija je više nego očita u idejama i aktivnostima mnogih visokih srpskih predstavnika. Dakako, krsne slave i drugi sveci su opet posebna oblast srpskog „sekularnog” društva. Ono što Srbi za sebe podrazumijevaju, Bošnjacima bi rado zabranili. Sveti Sava je civilizacija, a islamski alim je opasnost i prijetnja!  

Da crkva i crkvenjaci imaju značajnu ulogu i u savremenom pravoslavnom svijetu svjedoči primjer Kipra, čiji je prvi predsjednik, nakon stjecanja nezavisnosti 1960. godine, bio Makarios III, arhiepiskop kiparske pravoslavne crkve. Također jedan od sljedećih kiparskih predsjednika, Spyros Kyprianou, došao je iz crkvenog ozračja, naime jedno vrijeme je bio sekretar arhiepiskopa Makariosa.

U Hrvatskoj se đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer označava kao darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), utemeljitelj likovne galerije i obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta, pomagao je osnivanje Matice slovenske, skupljač je umjetnina, inicirao je otvaranje škola, katoličkih sjemeništa. Hrvatska se ponosi biskupom Strossmayerom. Ne smeta joj što je biskup utemeljio Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

Nadalje, XX stoljeće svjedoči o mnogim vjerskim dostojanstvenicima i ljudima koje je inspirirala njihova vjera da štite interese svoga naroda, bore se protiv diskriminacije, obespravljenosti i zalažu se za prosvjećivanje. Martin Luther King jedan je od najvećih boraca i vođa za prava američkog crnačkog stanovništva. Otac mu je bio svećenik, Martin Luter King se obrazovao za svećenika, stekao doktorat iz teologije i služio je kao baptistički svećenik u Alabami. Jedan je od najmlađih dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Desmond Tutu je anglikanski nadbiskup koji je širom svijeta postao poznat tokom ’80-tih godina prošlog stoljeća kao borac protiv aparthejda u Južnoj Africi, a Nobelovu nagradu za mir dobio je 1984. godine.

Mahatma Gandi je od strane Indijaca proglašen svecem, a Gandijevo zalaganje za nenasilje, poznata ahmisa (nepovrjeđivanje), bilo je izraz životnog puta koje propovijeda hinduizam.

Dalaj Lama je poglavar tibetanskog budizma, u svojoj poziciji sažima i vjersko i političko vođstvo, a vrlo često se navodi kao primjer moralne savjesti.

Dijagnoza dr. Muhića

Dakle, nije problem priznati i prihvatiti zasluge i angažman vjerskih predstavnika i teologa različitih vjerskih zajednica, osim muslimanskih. Islamski vjerski autoriteti se sataniziraju i odbacuje se sve što sa njima ima dodira. Izvanrednu dijagnozu je ovih dana dao prof. dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, kazavši: „Ovdje, dakle, konkretno smeta islamski učenjak, alim, i bošnjačka akademija. Ne samo Srbi i Hrvati nego u okviru čitave evropske nauke, od renesanse i prosvjetiteljstva, naučni krug ulazi u direktnu saradnju s najvišim klerikalnim ili crkvenim krugovima. Od njih imaju direktnu podršku i pomoć. Mnogi od prvih i vodećih likova u danas najpoznatijim evropskim akademijama bili su biskupi i svećenici… Slično je i u Rusiji. To je svjetska praksa i nije ništa čudno.”

Bošnjaci nemaju pravo na tu svjetsku praksu, jer im za takvo što nisu dozvolu dali srpski akademici i funkcioneri, jer to njima smeta i nije po volji.

Međutim, katastrofalnije i mnogo opasnije od srpskih osporavatelja jeste ono što se u posljednje vrijeme sve jasnije i glasnije očituje kao beogradsko mišljenje Sarajeva. Naime, beogradski kreatori kriterija razumijevanja vrijednosti bošnjaštva, slobode Bošnjaka i njihovih potreba svoje implementatore imaju u sarajevskoj intelektualnoj i političkoj sferi. Za ne povjerovati je to, ali je tako. Osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti je to tako jasno i neočekivano razotkrilo. Argumenti i stavovi beogradskih autoriteta i onih podržavatelja genocida nad Bošnjacima, ili stav Rajka Kuzmanovića predsjednika Akademije nauka i umjetnosti RS, potpuno su identični nekim bošnjačkim intelektualcima u Sarajevu koji se boje islama, Islamske zajednice, reisu-l-uleme. Zaista čudna podudarnost i čudno slaganje!

Izgleda, ono što se u Beogradu osmisli u Sarajevu se realizira. Dr. Ferid Muhić to definira i kaže „sindrom inferiornosti kod Bošnjaka vrlo je izražen i raširen. To je sindrom potrebe da se ulaguju onome ko je jači. Po modelu ‘kraju lađu'”.

A ovih dana se mogla čuti i konstatacija kako mediji u Sarajevu prepisuju od medija u Beogradu. U tom prepisivačko-podaničkom odnosu, inferiornosti i prevrtljivosti razvija se i tavori „nezavisni”, „građanski” bošnjački duh kojem izaziva strah i sve mu je prijetnja i odvratno što dolazi s pozicije bošnjačkog nacionalnog diskursa, vrijednosti i dostojanstva. A prisustvo uleme u tom diskursu postaje izgovor za obračun i gušenje svakog nacionalnog bošnjačkog iskoraka i onih koji se usude iskoračiti. Očito da nema uleme bio neki drugi razlog, jer beogradski kreatori bi ga pronašli i servisirali, kao logističku podršku realizatorima. Vjerovatno će neke intelektualce biti i stid što se osnovala Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, kao što ih je stid islama, Islamske zajednice, reisu-l-uleme i naše ahmedije.

Kontra povijesnog iskustva

Učešće u oslobodilačkim pokretima, zahtjevima, naučnim i prosvjetiteljskim inicijativama ili njihovo vođenje od strane vjerskih autoriteta u različitim dijelovima svijeta je povijesna praksa, priznato i legitimno pravo. Neki vjerski autoriteti, na temelju tih vrijednosti, stekli su priznanje i počasti širom svijeta, postajali primjeri i današnja su inspiracija mnogim neslobodnim i obespravljenim ljudima i zajednicama. To poštovanje je potjecalo iz njihovih zajednica i dalje se širilo svijetom. Kod Bošnjaka procesi teku kontra tog povijesnog iskustva. Unutra se ubija svaka ideja koja dolazi od uleme ili može imati bilo kakvu srodnost ili nadahnuće islamskim vrijednostima i tradicijom. Štaviše, i ono što se vani prepoznaje kao univerzalna vrijednost bošnjačke uleme, unutra se nastoji sistematski ubiti i kompromitirati.

Naše povijesno iskustvo kazuje da se bosanska ulema, kada je bila u prilici, stavljala na čelo borbe za slobodu, duhovne i kulturne vrijednosti svoga naroda. Treba se sjetiti zaboravljenih alima boraca za slobodu bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine, Muhameda ef. Hadžijamakovića muderisa u Gazi Husrev-begovoj medresi, Abdulaha ef. Kaukčije imama Gazi Husrev-begove džamije, pljevaljskog muftije Šemsekadića, koji predstavljaju stupove otpora okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine od strane Austro-ugarske monarhije. Časnoj ulemi je sloboda, ljudsko dostojanstvo i čast vjere uvijek bila iznad dodvoravanja bilo kojoj vlasti, straha od egzistencije i kompromisa na štetu svoga naroda i vjere. Narod je to kroz povijest znao prepoznavati i cijeniti. Čak i onda kada su zvanično morali biti zaboravljani, doprinosi hrabrih alima, njihov duh i sjećanje na njih ostajalo je u narodnom sjećanju i prenosilo se.

Historija će dati svoj sud o svakome i svemu što se dešava, kazat će ko je bio kukavica, ko ulizica, koje je bio hrabar i odlučan, ko je prepoznavao interes naroda i bio uz narod, a ko je bio uz svoj interes i uživao u aplauzu i aferimu nenarodnih centara.

(rijaset.ba)