Piše: Muhamed Ikanović
Nemoguće je ne primijetiti sreću i radost na licima vjernika zbog dolaska Ramazanskog bajrama. Naročito je to primjetno kod djece koja su, uz jaku volju, pokazala da mala i nejaka tijela postaju snažna poput planina kada je u pitanju izvršavanje obaveze posta. Posmatrajući ih kako se raduju iftaru i broje dane koje su prepostili, jača moje ubjeđenje da ummet očekuju bolji dani i da dolaze generacije koje će s ponosom nositi emanet vjere i koje nikada više, uz Božiju pomoć, neće dozvoliti da se desi Srebrenica. Njihova radost zbog dolaska Ramazanskog bajrama ne može se opisati riječima. Slušati njihove iskrene riječi koje odišu radošću, slušati kako dolaze njima najdraži dani i planove kako će da ih provedu, ne ostavljaju insana ravnodušnim i teško je ne pustiti suzu radosnicu.
U ramazanu smo slušali o gromadama od ljudi koji, pored svog napornog rada, nisu ni pomišljali da odustanu od posta. Gledali smo rudare kako u zemljinoj utrobi veličaju Allaha i bratski dijele iftar. Slušali smo o građevinskim radnicima koji su radili puno radno vrijeme, ali nisu htjeli da dozvole da im prođe ramazan bez posta. I postoji mnogo drugih primjera istinskih vjernika koji su dokazali da su ljudske mogućnosti ogromne. Molim Uzvišenog Allaha da primi njihov post i pomogne im da ustraju na putu koji vodi ka Njegovoj milosti!
Takvi i imaju pravo na bajramsko slavlje za razliku od uhljupa koji u ramazanskim danima rahat šetaju s cigaretom u ustima i bez imalo sramote ispijaju kahve u ljetnim baštama, a za Bajram, uz alkohol i pjevaljku, naprave haos i oskrnave dane muslimanske radosti. Ali, ovo nije način da taj problem riješimo, nego je rješenje da mijenjamo svijest ljudi i da ih podučavamo islamskim vrijednostima.
Svakog Bajrama ponavljamo i slušamo kako su to dani u kojima treba poboljšavati međuljudske odnose, graditi muslimansko jedinstvo i voditi brigu o rodbini, komšijama, prijateljima itd. Mi smo jedan ummet koji je spreman na suživot i ne treba da se dijelimo i… – često su ponavljane fraze. Ko imalo poznaje vjeru islam, zna da nas tome uče i Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ali, teško je preko toga tek tako prijeći jer već godinama vidimo da te riječi ne nalazimo u praksi. Ili, moguće je da se u tim rečenicama namjerno izostavlja dio koji se može pročitati između redova, osim nekih. Kao što vidimo da se Zapad “ubija” pričom o demokratiji koja važi sve dok ne bude u korist muslimana gdje se tada zamjenjuje vojnim udarom, diktaturom, ubijanjem itd., kao što to vidimo diljem islamskog svijeta, a najsvježiji primjer je Egipat. Pa i priča o muslimanskom jedinstvu ovdje u BiH i širom naše dijaspore izgleda da se može tako tumačiti. Budimo jedinstveni i gradimo zajednicu bez “bradonja”, “vehabija”, “selefija”, “gaćonja” i sl.
Ibretio sam se kako neko plačljivim glasom može da govori o jedinstvu muslimana, a prije samo nekoliko mjeseci (za “vehabije” su govorili da je to upala imana) dolazak na namaze zabranjivan je momcima koji su se odrekli droge, alkohola i drugih harama. Poruke jedinstva dolaze nam od onih koji zatvaraju institucije koje šire vjerske vrijednosti u našem društvu. Danas je veći grijeh uraditi nešto što nije po volji nekog funkcionera nego učiniti veliki grijeh.
Skoro mi je dolazio poznanik da me pita o knjizi koju je dobio na čitanje od poznanika koji je onako frišak u vjeri, jer ono što je našao u toj knjizi ne uklapa se u već poznato tumačenje vjere. Radi se o zbirci hadisa imama El-Buharija poznatoj kao Sahihul-Buhari. Oni koji su preuzeli emanet pojašnjavanja propisa vjere kao zvanična strana, kada bivaju upitani o propisu puštanja brade, odgovaraju da to sada nije bitno i da ima prečih stvari o kojima treba pitati. Naravno, razlog je opet isti – ne uklapa se u “tradicionalno tumačenje”.
Šta znamo, možda nas čeka i vrijeme u kojem će biti zastupljeno više demokratije, kada ćemo biti sankcionisani zbog ovakvih tekstova ili ih možda nećemo imati gdje ni objavljivati. Ali, Allaha molimo da podari snage onima koji ne smiju da šute!
Nije ni čudo što nam se uveliko dešavaju ovakve stvari jer je pred bošnjačkim narodom jedan veliki izazov i izvor belaja. Boli nas stanje muslimana u Siriji, a znamo da tamo nisu ni četnici ni ustaše, nego rafidije – šiiti. E, to je ušlo u Bosnu na velika vrata i duboko se ugnijezdilo u zajednicu koja je ehli-sunnetskog učenja. Do koje je to faze došlo najbolje nam govore šiitski javni nastupi na televiziji i drugim medijima, a najsvježija je emisija o šiizmu i ehli-sunnetu koja je prije nekoliko dana prikazana na FTV-u, koju najvećim dijelom finansiraju Bošnjaci kojima ta televizija nanosi najviše zla. O kakvom se projektu radi najbolje govori odabir “tumača” ovih učenja. Cijelo vrijeme potencirali su fadilete halife Alije. To je jedna od faza ulaska u pripadnike ehli-sunneta i pridobijanje njihovih simpatija. Mislim da je krajnje vrijeme da se oglase islamska udruženja i zatraže da se zaustavi ovo zlo.
Nakon svega, jasno nam je da je još dalek put do jedinstva sve dok o njemu zvaničnici licemjerno govore i ostaju nedorečeni kakvo jedinstvo oni ustvari žele graditi ovdje u Bosni.
“Doista prije mene nije bilo nijednog Poslanika a da nije imao obavezu da svoj ummet uputi na svaki vid dobra (hajra) koje je poznavao, a također i da ih upozori na svaki vid zla (šerra) od kojeg se bojao za njih. I doista spas ovoga ummeta učinjen je u prvim generacijama, a one potonje zadesit će belaj (nesreća) kao i stvari koje će negirati (poricati), te će doći smutnje koje će prekrivati jedna drugu (slijediti jedna za drugom) pa će vjernik reći: ‘Ovo je moja propast (ovo će me uništiti)!’, te će se ta smutnja obistiniti (otkriti), a potom će doći druga, i vjernik će reći: ‘Ovo je moja propast (uništenje), ovo je moja propast!’ Pa onaj ko voli da bude sačuvan od džehennemske vatre i da bude uveden u Džennet, neka ga smrt zadesi u trenutku kada vjeruje u Allaha i Sudnji dan, i neka čini ljudima ono što voli da se njemu čini (dadne).” (Muslim)
