Aktuelno

Časno je branio Bosnu – U povodu preseljenja na ahiret generala Rasima Delića

470views
Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Musliman je muslimanu brat. Neće ga izdati, ni slagati, niti ostaviti. Muslimanu su sveti: čast, imetak i život drugog muslimana. Takvaluk je ovdje (pokazao je na srce) i dovoljno je muslimanu zla ukoliko mrzi brata muslimana!” (Tirmizija)
Od prestanka agresije na našu državu do danas, Bošnjaci nisu u gorem trenutku dočekali i ispratili 15. april, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao ove godine. Nikada se do sada u bošnjačkoj društveno-političkoj zbilji nije sakupilo toliko jada i čemera u istom trenutku niti se desilo toliko stvari  koje svjedoče naše teško stanje i sveopću krizu. Prvo, sve Bošnjake i istinske patriote pogodila je i rastužila vijest o smrti generala Rasima Delića, i to samo dvadeset četiri sata nakon proslavljanja Dana Armije. Kao da u njegovoj smrti ima neke zloslutne simbolike koja nam hoće poručiti da u generalovom posljednjem izdisaju trebamo prepoznati i iščitati i posljednji izdisaj Armije BiH. One Armije koja se hrabro, prkosno i odlučno suprotstavila dvostrukoj agresiji na našu državu i koja je, uz Allahovu pomoć, zaustavila četničko-ustaške falange u njihovom genocidno-zločinačkom pohodu na naše živote, vjeru, slobodu i sve što nam je sveto. One Armije koja je u mračnom evropskom ambijentu u kojem su, na sva usta hvaljene i proklamirane, demokratija i pravda ipak samo podstanari kojima prijeti konačna deložacija, jer tu stanuje i caruje islamofobija, dominiraju osvajačko-hegemonističke ideje i hara duhovna i moralna kriza, bila i ostala svijetli primjer pravedne i časne borbe i poštivanja običaja ratovanja bez obzira što je napadnuta od dvostrukog agresora i izdata od onih koji imaju mandat da pišu rezolucije i deklaracije o ljudskim pravima i slobodama, zatim u praksi pogaze i popljuju sve što su napisali, a da se zato nimalo ne stide niti kome polažu račun.

Umiru istinski simboli oslobodilačke Armije BiH
Nažalost, i posljednji istinski simboli te Armije danas polahko ali sigurno nestaju i umiru. Jedan od njih je bez sumnje bio general Rasim Delić. Drugi je dr. Ejup Ganić koji ovih dana bije tešku bitku za pravdu i svoju slobodu, protiv nepravednog i korumpiranog engleskog pravosuđa koje se danas, kao i engleska vlada jučer, sasvim otvoreno i javno stavilo na stranu agresora koji je počinio genocid nad Bošnjacima. Treći i najvažniji simbol Armije BiH jesu demobilizirani borci i heroji koji su stali na branik domovine i besprijekorno položili najteži ispit. Nažalost, oni su kao i njihov general Delić i član ratnog Predsjedništva dr. Ganić, poniženi, zaboravljeni, odbačeni i izdani od bošnjačke političke oligarhije, i nije im ostalo ništa osim protesta kako bi ukazali na sramni odnos bh. vlasti prema boračkoj populaciji. Očigledno je da su heroji koji su branili državu BiH pali u drugi plan, jer, ”heroji” su sada neka nova raja. Ti novi ”heroji” preuzeli su na sebe obavezu da će hrabro i odlučno rasprodati i uništiti sve stečevine onih istinskih heroja koji su svojom krvlju zalivali temelje ove države. I ono zbog čega aktuelna politička elita, između ostalog, zaslužuje da bude svrgnuta sa vlasti jeste upravo ponižavajući odnos prema onima koji su branili BiH i na temelju čije borbe su oni i zasjeli na tron. S borcima Armije BiH desilo se baš ono što nam je rahmetli Alija Izetbegović najavio i to u jeku najžešćih borbi za oslobođenje BiH. Naime, rahmetli predsjednik Izetbegović je prilikom jedne svoje posjete borcima jedinice koja je bila na prvoj borbenoj liniji, onako u šali, rekao: “Momci, vi ste u vrijeme suprotstavljanja agresiji na BiH prvi, a iza vas su vaši političari, dezerteri i profiteri. Kada agresija jednom stane, vi ćete, nažalost, biti posljednji, jer će tada komanda biti: ‘Nalijevo krug!’, tako da će oni posljednji biti prvi, a oni prvi će se naći na začelju.” Bila šala ili ne, te riječi predsjednika Izetbegovića obistinile su se i to u najsurovijoj formi. Ali, ni to nije sve. Za potpuno poniženje i moralni sunovrat Armije BiH pobrinuli su se članovi našeg Predsjedništva, a prije svega Haris Silajdžić, koji je potpisao ugovor i dao zeleno svjetlo za odlazak mladih Bošnjaka, pripadnika sadašnjih združenih Oružanih snaga BiH, na ratište u Afganistan. Dakle, oni koji su se do jučer časno i hrabro borili protiv agresije, danas odlaze da pomognu američkom agresoru koji sije smrt u muslimanskom Afganistanu, ubijajući civile, žene, djecu i starce i uništavajući sva dobra te države. Bošnjački političari, ali i sadašnji oficiri, pronalaze satisfakciju za svoje sramne odluke u tome što se to ipak zove ”mirovna” misija. A ta mirovna misija podrazumijeva odlazak Bošnjaka u afganistansku pokrajinu Helmand, poprište najžešćih sukoba i njihovo direktno učešće u borbi i ubijanju muslimana. Zauzvrat, naivni bošnjački političari nadaju se beneficijama i milosti američke administracije i očekuju da će oni pomoći Bosni i Hercegovini da konačno bude primljena u ”porodicu” evropskih zemalja. Kao da ne znaju da je Evropa bila i ostala maćeha Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, samo zato što su muslimani, a poznato je da maćeha nikada ne može postati majka, pa čak ni onda kada bi se Bošnjaci odrekli islama. I tada bi BiH opet igrala ulogu ružnog pačeta kojem bi se stalno prigovaralo zbog prošlosti i porijekla. Zbog toga sa sigurnošću možemo ustvrditi da će i nakon ”mirovnih” misija naše stanje biti sve gore i gore, i da se takvim akcijama i vojno-političkim potezima neće poboljšati. A ako se to i desi, zar ćemo mi Bošnjaci uživati u tom ”poboljšanju” općeg stanja i boljoj poziciji, ako znamo da smo tu poziciju ostvarili preko nedužne krvi drugih muslimana.

Kažu, nije umro, već se rodio!

Pošto je ovo hutba povodom smrti i preseljenja na ahiret generala Rasima Delića, ostatak hutbe posvetit ćemo ovom bošnjačkom velikanu i legendarnom komandantu Armije BiH, u znak zahvalnosti za sve ono što je učinio za svoj narod i svoju državu, rukovodeći se hadisom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.” Prije svega treba se prisjetiti da je general Rasim Delić postavljen za komandanta Armije RBiH 8. juna 1993. godine i na toj poziciji ostao je do kraja agresije na BiH. Poslije rata bio je komandant Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Penzionisan je u septembru 2000. godine i od tada počinje njegova golgota, životna drama, tragedija i poniženje. Prvi čin životne drame generala Delića počeo je onda kada je zbog komandne odgovornosti, a po tački optužnice koja ga je teretila za navodno “okrutno postupanje kao prekršaj pravila i običaja ratovanja”, vezano za dešavanja u selu Livade i Kamenica iz jula i avgusta 1995. godine, morao ići u Haag da mu se sudi kao što se sudi ratnim zločincima.  Tada je bilo svima jasno da je to još jedna ujdurma međunarodne zajednice kojoj je bilo malo to što je bila saučesnik u zločinu i genocidu nad Bošnjacima, pa je nakon toga, optužbama i  procesuiranjem oficira Armije RBiH, po svaku cijenu željela izjednačiti agresora i žrtvu i potvrditi tezu srpsko-hrvatskih političkih jastrebova i šovinista da je u BiH bio građanski rat. Međutim, i pored toga što međunarodna zajednica konstantno nameće tezu da su sve žrtve jednake, da je svaki zločin isti, i što su, kada je u pitanju agresija na BiH, poistovjetili genocid i obični zločin, zatim organizirani i isplanirani zločin sa incidentnim slučajevima zločina koje su počinili neodgovorni pojedinci, kao i masovne i planirane zločine agresora i eventualne zločine onih koji su se branili, Haški sud je faktički dokazao potpunu nevinost generala Delića – i individualnu i kolektivnu tj. komandnu. A to što je 2008. godine nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora, nije ništa drugo nego osveta njemu kao komandantu i cijeloj Armiji RBiH, jer im je namjera bila da ga onako s merakom osude na dugogodišnju robiju. Međutim, kada to nije upalilo, onda su iz svoje zlobe morali izreći bilo kakvu kaznu, tek toliko da se zna da je i Armija BiH činila zločin. Bez obzira što je general Delić osuđen  na tri godine i što je time bačena mrlja na našu oslobodilačku i antifašističku borbu, ipak je to bila još jedna pobjeda Armije BiH i naše države, što su naše političke vođe morale iskoristiti i kapitalizirati. Međutim, umjesto da general Delić i iz Haaga bude dočekan kao heroj, i umjesto da svi bošnjački političari, oficiri i pripadnici Armije BiH zajednički proslave još jednu pobjedu Bosne i Hercegovine, nakon presude počinje drugi čin životne drame i tragedije Rasima Delića. Ne samo da mu je Haški sud zabranio putovanje, izlazak iz BiH, predavanja, što je sve zajedno itekako utjecalo na njegovo psihofizičko zdravlje, već je u potpunosti odbačen od bh. javnosti, a prije svega od političke elite. Doživio je sličnu sudbinu kao i njegov prijatelj i saborac general Alagić, kojeg su svojevremeno specijalci Federalnog MUP-a bukvalno izvukli iz kreveta i u pidžami odveli u Sarajevo, nakon čega je prebačen u Haag. Ostale su upamćene njegove riječi da je volio da je mrtav nego da mu se to desilo. Sudbine dvojice generala su slične, samo što je agonija Rasima Delića malo duže potrajala. Između ostalog, nakon što je penzionisan i nakon što je protiv njega podignuta optužnica, on je deložiran iz stana i istjeran na ulicu. Bio je prinuđen da piše i prodaje knjige kako bi od toga obezbijedio sredstva za odbranu. Čak je dolazio u takvu poziciju da kao komandant moli načelnike, ministre i njihove pomoćnike (većina njih nije ni bila u Oružanim snagama BiH) da kupe njegove knjige, jer mu je novac bio neophodan. Zašto se Bošnjaci tako lahko odriču svojih vojskovođa, heroja i gazija, i zar je moguće da ljudi koji se deklariraju kao muslimani i vjernici u Allaha, mogu biti toliko bezosjećajni i neodgovorni u odnosu na prava i čast drugog muslimana, a posebno nekog ko je bio komandant Armije. Vjerovanje se, ako ga ima, mora potvrditi u praktičnom životu i vjernik mora razmišljati o odgovornosti pred Allahom za svoje postupke. Onako kako je to činio hazreti Omer koji je jedne prilike rekao: ”Ako koza slomi nogu u iračkoj pustinji, ja ću kao halifa zbog toga biti pitan i odgovoran pred Allahom, dž.š., na Sudnjem danu.” Istinski vjernik se brine o onome što mu je povjereno makar to bile životinje, a kamoli ljudi, a kamoli komandanti i heroji, koji zaslužuju mnogo više od obične brige i pažnje. I čak ako nenamjerno pogriješi, iskreni musliman se kaje zbog toga i osjeća grižnju savjesti, kako stoji u predaji od Ibn Mes’uda: ”Iskren vjernik svoj mali grijeh vidi kao brdo koje će se strovaliti na njega, a licemjer ustrajava u svom griješenju i velike grijehe vidi kao mušicu koja mu je pala na nos i on je otjera.” Zar nije paradoksalno da srpski političari, bez obzira na političku orijentaciju, slave puštanje na slobodu osuđenih ratnih zločinaca, koji su po vokaciji, a ne samo po komandnoj odgovornosti, bili zločinci, i priređuju im doček kakav se priređuje u čast najvećih mirotvoraca i dobročinitelja, dok se bošnjački političari odriču svojih komandanta kojima su i naši dušmani dokazali nevinost i poštenje?! Pa, čak ni nakon smrti, generalu Deliću nisu dali više prostora nego što ga je imao za svog patničkog života. Nijedna televizija nije direktno prenosila njegovu dženazu, za razliku od sahrane bivšeg pape koja je opet prenošena na svim tv-kanalima i u cijeloj BiH, kao da je on dao veći doprinos u oslobađanju BiH nego komandant Rasim Delić. Očito je da mi muslimani ne znamo jedni druge cijeniti ni žive ni mrtve. Možda su zato u pravu oni koji kažu da je generala Delića, smrću, Uzvišeni Allah sačuvao daljnjih poniženja, ili oni koji kažu, zbog svega što je proživio: ”Nije umro, već se rodio!” Što u suštini, kada su vjernici u pitanju, i jeste velika istina, jer Allah, dž.š., je objavio: ”I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate.”