Aktuelno

Argumenti o “prirodnosti” i “normalnosti” homoseksualizma

663pregledi
Piše: Amir Durmić

Prvi i osnovni uvjet da se čovjek izliječi od neke bolesti od koje eventualno boluje jeste njegovo prihvatanje činjenice da je bolestan. Zato je izrazito teško ili gotovo nemoguće liječiti osobe koje odbijaju priznati da su bolesne. Najbolji primjer za to su ljudi s psihičkim poremećajima. Ne dozvoljavaju da im se pruži pomoć, odbijaju piti lijekove, čak se i fizički obračunavaju sa onima koji im žele pomoći.

često su ubijeðeni da su ustvari svi oko njih bolesni, a da su oni ti koji su zdravi. Sve to što im se dešava nije ništa drugo do urota protiv njih, koju žele raskrinkati i od nje se spasiti. Ali, stvari naravno stoje drugačije. Jedna od raširenih bolesti savremenog doba, koju kao bolest ne žele priznati oni koji od nje boluju, jeste homoseksualizam. Poznato je da se ova izopačenost ubrajala u bolesti sve do 1973. godine, kada je pod snažnim pritiskom pederskih lobija izbačena  sa DSM-a kao mentalni poremećaj (DSM – Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders – Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje). Meðutim, nikakav iznuðeni potpis niti dekret ne može promijeniti suštinu ove nastranosti za koju se najblažim rječnikom može kazati da je poremećaj. Protivna je svim osnovnim Božijim zakonima koji vladaju u cijelom kosmosu, pa i zdravoj logici. čak i kod nežive materije suprotni spolovi se privlače, a isti odbijaju. Homoseksualizam žestoko osuðuju sve nebeske religije, što je opće poznato, ali homoseksualce i gay aktiviste to, naravno, uopće ne interesuje. čak i oni pederi koji za sebe kažu da su religiozni, konstatirati će kako ”Bog voli ljubav”, te kako su sva religijska tumačenja o homoseksualizmu kao nečem nastranom ”radikalna” i ”neutemeljena”. O tome najbolje govori primjer pojedinih katoličkih svećenika koji su i sami stupili u homoseksualni brak iako im je u osnovi zabranjeno stupiti i u brak sa ženom. Zato je ovoj populaciji donekle besmisleno citirati bilo kakve, uvjetno rečeno, ”svete spise” koje kao takve priznaju sljedbenici neke religije, a u kojima se osuðuje ova nastranost. Puno je logičnije pogledati u njihove argumente pomoću kojih ova populacija homoseksualizam želi predstaviti kao nešto normalno i prirodno, te se na njih kritički osvrnuti. Uglavnom se radi o sljedećem:  

‘Roðen kao homoseksualac – lezbijka”

Sigurno je da postoje slučajevi uroðene simpatije prema osobama istog spola koja se vremenom može preobraziti u klasičnu homoseksualnost. Takva pojava je manje-više prisutna u svim narodima i konfesijama svijeta. U jednom islamskom časopisu koji ima rubriku pitanja i odgovori, jedan mladić izložio je svoj slučaj i tražio savjet. Iako je roðen i odgojen u islamskoj porodici, a i sam je praktični vjernik, priznaje da ga od malih nogu intimno privlače muškarci, a ne žene. Svjestan je da je homoseksualizam veliki grijeh i da je zbog njega uništen čitav jedan narod, kako se to spominje u Kur’anu, zato želi pomoći samome sebi prije nego što počini to ogavno (ne)djelo. Savjetovano mu je da se strpi na svome iskušenju, da iskreno moli Allaha, dž.š., da mu pomogne, da potraži liječničku pomoć i savjete stručnog psihologa, te naravno da nikako ne dozvoli prokletom šejtanu da ga odvede u taj odvratni grijeh. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Allah nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao i lijek.” (Buharija, od Ebu Hurejre, r.a.) Ukoliko pretpostavimo da je osoba roðena sa ovim poremećajem, koji može biti uzrokovan različitim faktorima, sigurno je da se može liječiti i uz Allahovu pomoć i izliječiti, ali samo onda kada je osoba svjesna svoje bolesti i nastoji pronaći lijek. To nam potvrðuje citirani hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i mnoga naučna istraživanja upućuju na isto. Psiholog Nevenka Igić kaže sljedeće: ”Jedno od novijih istraživanja (2003. godine) o uspješnosti psihoterapije je istraživanje dr. Roberta Špicera sa kolumbijskog univerziteta. Istovremeno, dr. Robert Špicer bio je jedan od odgovornih za “uklanjanje“ homoseksualizma iz DSM-a 1973. godine. Nakon praćenja i posmatranja dvjesta ljudi (bivših homoseksualaca), utvrdio je da terapija promjene seksualnosti može dovesti do značajnih pozitivnih i dugotrajnih promjena. Ovakvi rezultati naravno izazivaju gnjev kod “gay” aktivista..”   Ona dalje dodaje:  ”Ipak, nesumnjivo je da mnoga istraživanja i nalazi pokazuju da je promjena orijentacije moguća. Potrebno je samo da pojedinac izrazi želju ili potrebu da mijenja svoju orijentaciju, shvati je kao problem koji treba riješiti i potraži pomoć stručnjaka…” (izvor: www.stetoskop.info) (Uzgred rečeno, spomenutu Nevenku su zbog ovih riječi žestoko napali ”gay aktivisti” Srbije, i naravno, po običaju, proglašena je ”nestručnom” osobom, te potvorena kako je ”verovatno kupila diplomu”. Žestoko su se uzbunili i najavili tužbu, jer se drznula reći kako se homoseksualizam može liječiti. Da je citirane riječi potpisao najpriznatiji psiholog na svijetu, njihova reakcija svakako bi bila ista.)   Dakle, definitivno postoji nada da se izliječe svi oni koji boluju od ove nastranosti, ali samo u slučaju da kod pojedinca postoji svijest o bolesti, kao i dovoljna želja za izlječenjem. Ovo je što se tiče onih za koje se može pretpostaviti da su roðeni sa ovim poremećajem. Meðutim, kod najvećeg broja onih koji se danas deklariraju kao homoseksualci, ova nastranost je stečena – kod nekih zbog traumatičnog djetinjstva ili nekih drugih životnih problema, a kod velikog dijela njih zbog krajnje ogavnog i nemoralnog načina života. Probavši u životu sve vrste bluda i perverzija, neograničavani apsolutno nikakvim vjerskim, ćudorednim ili običajnim načelima, iz čiste radoznalosti ili avanture, okrenuli su se i istospolnom intimnom odnosu kako bi i na takav način pokušali zasititi svoje ničim sputane niske strasti. Pored toga, homoseksualizam je danas postao trend i ”furka”, pogotovo na svjetskoj džet-set sceni. Nekako je postalo moderno biti ”gay”, pa nisu rijetki slučajevi da se neko tako predstavlja u javnom životu, iako u stvarnosti i nije takav. Isto tako, mnoge poznate osobe koje jesu homoseksualci vrlo će lahko sebi pronaći ”partnera” koji je u stvarnosti heteroseksualnog opredjeljenja, ali i pored toga, neće propustiti priliku da preko noći postane slavan pa makar žrtvovao i obraz. Mnogi mediji se iz različitih pobuda trude ovu izopačenost predstaviti kao nešto sasvim normalno i prirodno, pa su tako nastali i mnogi filmovi i serije sa prestižnim glumcima koji tretiraju homoseksualizam kao pozitivnu stvar, što dovoljno govori o jačini pederskih lobija. Poznato je koliko filmovi snažno mogu utjecati na gledatelje i njihov pogled na život, pogotovo kod mlaðe populacije, tako da su se mnogi identificirali sa svojim omiljenim glumcima ili likovima koje su ovi glumili. Posljedice su, izmeðu ostalog, bile i eksperimentiranje sa homoseksualnim načinom života. Ukratko, ova bolest predstavljena je kao trend, a trendovi su se uvijek pratili bez obzira na moguće posljedice.  

”Sve je dobrovoljno”

često se pravdaju kako se istospolne veze i brakovi sklapaju dobrovoljno i uz punu saglasnost izmeðu dvije osobe istog spola, pa niko nema pravo osuðivati tako nešto jer to predstavlja kršenje ljudskih prava. Ako bi ovo bio argument, onda bi još mnoge druge morbidne nastranosti morale biti prihvaćene kao prirodne i legalne, jer se po istom pravilu sklapaju na osnovu dobrovoljnog sporazuma izmeðu dvije osobe. Ukoliko bi stvari, ne daj Bože, funkcionirale po ovom principu, uskoro bismo mogli očekivati pokretanje kampanje za legalizaciju incestnih brakova. Zamislimo oca i punoljetnu kćerku, majku i punoljetnog sina, ili recimo brata i sestru koji su došli u matični ured da se vjenčaju, jer eto, oni se vole i dobrovoljno pristaju na brak, samo što ih ”zalupana” i  ”konzervativna” sredina ne prihvata. Onda bi normalna i prirodna postala i nekrofilija (općenje sa mrtvacem) jer je, pretpostavimo, umrla osoba prije smrti napisala oporuku u kojoj dobrovoljno pristaje da se njeno tijelo uruči nekom bolesniku da se s njim ”malo zabavi”, te da ga nakon toga ukopa. Sado-mazohističke perverzije takoðer se odvijaju uz obostrani pristanak ovih duhovnih nakaza, a često se završavaju teškim tjelesnim ozljedama pa čak i smrću. Je li to i dalje argument da je takvo abnormalno ponašanje prirodno i da je to vlastita orijentacija pojedinca koju svi ostali trebaju prihvatiti?  

”To je prisutno i kod životinja”

Kod nekih vrsta životinja zapažena je homoseksualnost što upućuje na ”prirodnost” ovakvog ponašanja. Ovaj argument je zaista bijedan. Ljudi su razumna bića dok životinje uglavnom slijede samo nagone. Zar neko ponašanje koje je prirodno kod životinja, obavezno mora biti argument da je takvo ponašanje prirodno i kod ljudi? Recimo, za životinje je normalno da obavljaju malu ili veliku nuždu pred drugim životinjama, ili da javno spolno opće. Znači li to da se i ljudi pred drugim ljudima tako trebaju ponašati? Incest je isto tako u odreðenoj mjeri prisutan kod nekih životinjskih vrsta. Smije li to biti argument da je incestni brak prirodan i normalan i kod ljudi te da ga treba legalizirati? I pored toga, kod životinja do homoseksualnog odnosa uglavnom dolazi u slučaju ”nužde”, odnosno kada jedinke sa jakim nagonom ne mogu do ”partnera” suprotnog spola, pa onda jednostavno skaču na sve što se kreće. Naravno, životinjama nije ni zamjeriti jer one su ipak samo životinje.  

”Privatna stvar”

Homoseksualci se pravdaju kako je njihov izbor privatna stvar. Kamo sreće da je tako. Dabogda su ostali u svojim kućama te svoje nastrane osjećaje izražavali daleko od očiju javnosti. Tako bi olakšali i sebi i nama. Da je homoseksualizam privatna stvar, mi danas ne bismo vodili brigu o tome kako spriječiti sramni Queer Festival  koji žele organizirati u Sarajevu i to u zadnjoj trećini mjeseca ramazana. Gdje je privatnost na takozvanim “gay-pride” paradama koje se organiziraju u mnogim evropskim ”naprednim” gradovima, a na kojima se može vidjeti na kako niske grane može pasti jedno ljudsko biće? Sami pogled na ofarbana gola ili polugola tijela kako talasaju trgovima ili glavnim ulicama velikih gradova, ne samo da izazivaju muku u želucu i traumatiziraju malu djecu, već su i najsnažniji argument da homoseksualizam nije nimalo privatna stvar. Napad je najbolja odbrana. Zato su homoseksualci krenuli u ofanzivu kojoj je cilj legalizirati ovu nastranost i dokazati kako je ona ”prirodna”, a sve one koji homoseksualizam osuðuju i odbacuju, usput proglasiti primitivnim i netolerantnim seljačinama. Ni tu nisu stali. U zadnje vrijeme pokušavaju dokazati kako je averzija prema homoseksualnim osobama i njihovom načinu života – bolest (homofobija, kako je oni zovu). Krasno. Dakle nije problem u njima, već u više od 95% stanovnika planete Zemlje koji homoseksualizam smatraju odvratnom razvratnošću. Kakvog li cinizma! Otišli su tako daleko da će vam za skoro svaku poznatiju historijsku ličnost ustvrditi da je bila peder ili lezbijka. Oko navoðenja dokaza neće se mnogo truditi jer, zaboga, valjda su oni ti koji su pametni, inteligentni, školovani, kreativni, kulturni, civilizirani, senzibilni…, pa zašto gubiti vrijeme kako bi primitivcima dokazali kako je preduvjet ”velikog čovjeka” homoseksualna orijentacija?!   Bez obzira šta se na ovu temu reklo i na koji način se homoseksualcima odgovorilo na njihovu tezu kako je njihov način života ”normalan” i ”prirodan”, oni će nastaviti furati po svom, jer strasti su jače od razuma. Svako istraživanje i svaka statistika koja njima ne ide u prilog, bit će proglašena pamfletom i bezvezarijom sa diskriminirajućom pozadinom. Na svaki argument koji upućuje na to da je homoseksualizam nastranost i abnormalno ponašanje koje treba liječiti, oni će obavezno naći protuargument. U tome će im nesebično pomagati mnoge prodane duše iz političkog i javnog života, jer je osuðivanje ove nastranosti postalo nepremostiva prepreka na putu ka Evropi i evropskim integracijama. Legaliziranjem istospolnih brakova ista ta Evropa, koja ionako grca u demografskim problemima, još će više smanjiti katastrofalno nizak prirodni priraštaj, pa neka izvoli i dalje uporno sjeći granu na kojoj sjedi. A homoseksualci? Sigurno se i u njima mnogo šta lomi. Biti svjestan da odabirom partnera istog spola zauvijek ostaju bez potomaka po krvi, kao i činjenica da je opaka bolest AIDS, kao pošast dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, nastala upravo kao nusproizvod homoseksualnih orgijanja krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, knedle su u grlu koje se ne mogu baš tako lahko progutati.   Pored svega, sigurni smo da u mnogima od njih jedan dio još uvijek priznaje kako to što rade i nije baš tako normalno. Iskrice prirodnosti, stida i uroðene vjere s kojom se raða svako ljudsko biće, još uvijek tinjaju u mnogima od njih te s vremena na vrijeme alarmiraju na uzbunu. Oni koji nemaju snage niti volje da to priznaju, sami će sebe zavaravati teorijom kako je problem u drugima, a ne u njima. Najavljeni festival u Sarajevu samo je još jedan pokušaj da opet, po ko zna koji put, sami sebi to i dokažu. Iskreno se nadamo da se neće ni održati.     

Prvi put objavljeno: Četvrtak, 11 Rujan 2008 18:16