Društvo i politika

Američko-izraelski ramazanski “pokloni”

414views

Pripremio: Denis Rizvić

Kratki pregled američko-izraelskih aktivnosti tokom blagoslovljenog mjeseca ramazana

Ramazan u Afganistanu: Užas u Kunduzu

I dok su se muslimani širom svijeta spremali za još jedan dan posta, dok su se spremali za petak i odlazak na džuma namaz, američki avioni su poletjeli u Afganistanu da još jednom donesu smrt muslimanima…
 
 
 
 
 
Američki ramazanski poklon muslimanima Afganistana: bombe sa mirisom demokratije


I dok su se muslimani širom svijeta spremali za još jedan dan posta, dok su se spremali za petak i odlazak na džuma namaz, američki avioni su poletjeli u Afganistanu da još jednom donesu smrt muslimanima, da još jednom izvrše pokolj nad nedužnom muslimanskom sirotinjom, da im donesu tugu i žalost. Ako iko zna ubijati muslimane, ako ih iko zna mučiti, zatvarati, sakatiti i ranjavati, onda je to „oslobodilačka“ američka vojska, i sve njihove agencije, na križarskom zadatku donošenja demokratije muslimanima, što su potvrdili i ovog puta.

Sve je počelo kad su talibani zarobili dvije cisterne s gorivom koje su pokušavale doći rutom iz Tadžikistana do Kabula, kao dio logistike za okupatorske NATO snage. Pokušavajući preći rijeku Kunduz, jedna od cisterni je zapela u mulju, pa su talibani pozvali okolno stanovništvo da istoče obje cisterne i da uzmu besplatno gorivo.

Reuters je izvjestio sljedeće: “Očajno siromašni afganistanski seljaci požurili su nakon što su čuli da su talibani ostavili pune tankere blizu rijeke i mislili su da je to njihov sretan dan. Stotine ih je požurilo da sebi natoče malo ove dragocjene tečnosti.“

I dok je trajalo presipanje dragocjenog goriva od strane lokalnih stanovnika, negdje oko 2.30 ujutro, njemačka patrola u Kunduzu, koja je dio NATO okupacijskih snaga, pozvala je zračni napad, koji su izvršila dva američka avona F-15. Svaki od njih pogodio je tankere jednom bombom.

 Jedan od svjedoka Muhammad Daud (32) izjavio je da su seljani požurili prema jednom od tankera da bi natočili besplatno gorivo nakon što su ih talibani pozvali.

„Svako ko je bio oko cisterne je poginuo“, kaže on. „Niko nije bio u jednom komadu. Ruke, noge i dijelovi tijela bili su razbacani svuda okolo. Oni koji su bili malo dalje od tankera su gadno opečeni.“

Kad se plamen smanjioujutro u petak, izgorjela trupla su bila razbacana svuda po obali rijeke.
Muhammed Din je čuo eksploziju. On kaže: „Seljani jedva da mogu sakriti svoj bijes. Ovo je tragedija, ljudi su bijesni, vrlo bijesni. Međunarodna zajednica je došla ovdje da nam pomogne, ali nam više ne pomažu, jedino bacaju bombe na nas“, kaže Din.

Video snimci snimljeni nakon napada, ujutro, pokazuju izgorjela tijela naslagana jedna na drugim, kako leže pored rijeke, pored hrpe uništenog metala.
Prema svjedočenjima stanovnika distrikta Čahar Dara u sjevernom Kunduzu više od 150 civila je ubijeno, a 20 ih je ranjeno u zračnom napadu NATO snaga koji se desio u petak. Stanovnici ove oblasti rekli su novinarima “Pajhwok Afghan Newsa” da su svi ubijeni na mjestu nesreće bili civili i da nijednog talibana tu nije bilo, jer su borci već bili otišli s tog mjesta nakon što su stanovnicima rekli da mogu slobodno uzeti gorivo.

Jedan stariji čovjek iz obližnjeg Saraki-Bala, Abdul-Rahim, izjavio je da je među ubijenim bilo 15 djece od 50 ljudi koji su ubijeni iz sela Jakubi. Abdul-Rahim, koji je izgubio dva sina u bombardovanju, kaže: „ Siromaštvo nas je natjeralo na ovo“, aludirajući na gužvu koja se stvorila oko tankera. Prema njegovim riječima nijedan gerilac nije bio među poginulima, jer su borci otišli prije zračnog napada.

Jedna 50-godišnja žena gorko plače dok stoji ispred svoje srušene kuće. Kaže da su njena tri sina, muž i unuk nestali u ovom bombardovanju. Seljani su novinarima pokazali više od 50 svježe iskopanih mezara u kojima se nalaze civilne žrtve ovog bombardovanja.

Britanski “Guardian” citirao je Moena Marastiala, člana parlamenta iz Kunduza, koji je rekao: “Lokalno stanovništvo mi je reklo da je preko 130 ljudi ubijeno uprkos svim obećanjima NATO-a da će smanjiti bombardovanja i smanjiti civilne žrtve. Bit će reakcija zbog ovoga. Ovo je vrlo loš dan za međunarodne snage u Afganistanu.“

Još jedan lokalni član parlamenta Muhammed Amin Kaneh je rekao: “Vrlo smo uznemireni; puno običnih ljudi je ubijeno. Zašto su morali bombardirati tankere? Da li NATO gorivo smatra vrijednijim od krvi? Želimo pravdu; želimo da odgovorni budu kažnjeni.“

Abdul-Moman Omar Keil, član provincijskog vijeća u Kunduzu i stanovnik sela u kojem se napad dogodio, objasnio je okolnosti ovog masovnog ubistva, rekavši novinarima da su mnogi stanovnici bili budni u to vrijeme zbog svadbe koja se desila to veče i slavlja zbog ramazana.

I nakon zločina ponovo se pokazalo ogromno licemjerje okupatorskih snaga, kojima je laž postala nešto sasvim uobičajeno i normalno.

Dužnosnici NATO snaga prvo su tvrdili da su svi ubijeni bili talibanski borci.
Njemačka glasnogovornica je izjavila medijima : “Sigurni smo da su svi oni bili pobunjenici, ali nismo 100% sigurni“, a onda je dodala, objašnjavajući tok akcije međunarodnih snaga: “Nakon što se uvjerio da su samo pobunjenici u oblasti, komandir ISAF-a je naredio zračni napad koji je uništio cisterne i veliki broj pobunjenika je ubijen ili ranjen.“

Marionetska afganistanska vlada „predsjednika“ Hamida Karzaija papagajski je potvrdila ove tvrdnje i laži, ali je priča razotkrivena nakon bezbrojnih svjedočenja očevidaca i žrtava koji su preplavili bolnicu u Kunduzu i nakon što je ova katastrofa i masakar nad civilima postao nemoguć za sakriti.

Pripremio:Crnileptir

Izvor:IslamBosna

Ramazan u Afganistanu: užas u Kunduzu

U zoru 4.septembra u distriktu Chardarah ,provincije Kunduz, na sjeveru Afganistana, seljani su se počeli okupljati oko uništene dvije cisterne koje su bili pogođene u napadima NATO snaga. Gazili su i prolazili između ostataka skoro stotinu ugljenisanih i sprženih tijela i otkinutih udova koji su bili pomiješani sa pepelom, blatom i istopljenom plastikom kanistera, tražeći svoju braću, sinove i rođake. Dozivali su ih , ali odgovora nije bilo. Svi na tom mjestu su već bili mrtvi.

Ono što je slijedilo je jedna od najužasnijih scena u ovom ili bilo kojem drugom ratu. Ucviljeni rođaci počeli su se raspravljati i svađati oko ostataka muškaraca i mladića koji su prije nekoliko sati krenuli po gorivo iz cisterni. Siromašni ljudi iz jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta potrudili su se svim silama da naspu što je moguće više goriva zbog nadolazeće zime.

 
„Nismo prepoznali nikoga od mrtvih kada smo došli“, kaže Omar Khan seoski starješina sela Eissa Khail. „ Kao da je pala neka hemijska bomba, sve je bilo sprženo. Tijela su bila ovakva“, kaže on ispreplićući prste svojih šaka pokazujući kako su tijela bila pomiješana i isprepletana. „Kao da su bili izgorjela drva ili ugalj. Seljani su se onda počeli svađati oko leševa. Ljudi su govorili da je ovo njihov brat, ovo je moj rođak, i niko nije mogao da identifikuje nikoga.“
Onda su se uključile plemenske starješine. Prikupili su sva tijela i ostatke tijela što su mogli i zatražili su od ljudi da im kažu koliko članova familije je svaka familija izgubila.
Formirao se red. Jedan po jedan ožalošćeni seljan je davao imena braće, rođaka, sinova i nećaka koje su izgubili, i svaki od njih je dobio svoj dio izgorjelih i neprepoznatljivih leševa. Nije bilo važno ko je ko, jer svi su bili spaljeni i unakaženi do neprepoznatljivosti. Jedino što je bilo važno jesta da imaju tijelo da ga sahrane i da obave dženazu.
„Čovjek bi došao i rekao: ‘ Izgubio sa brata i rođaka’, pa smo mu dali dva tijela“, kaže Omar Khan. „Drugi bi došao i rekao da je izgubio petero članova familije, pa smo mu dali pet tijela da ih odnese i pokopa. Kada je nestalo čitavih tijela počeli smo davati udove, noge, ruke, torzo.“ Na kraju pet familija je otišlo kući bez ičega. „ Njihovi sinovi su još uvijek nestali.“
„Miris je bio užasan. Tri dana samo osjećao smrad goriva i izgorjelih tijela“, kaže Omar Khan.
Omar Khan je jedan od 11 seljana koje je intervjuirao Guardian o ovom zračnom napadu. Stigli smo na ovo područje  početkom sedmice sa namjerom da posjetimo mjesto napada, ali otmica novinara New York Timesa i okršaj prilikom njegovog spašavanja, koji je ostavio četiri mrtva, značila je da je putovanje tamo vrlo teško. Umjesto našeg putovanja tamo seljani su došli u grad da nam ispričaju svoja svjedočenja.
Jamaludin, 45-godišnji farmer, obavljao je namaz u džamiji kada je čuo zvuk traktora. „ Otišao sam kući i vidio da su trojica moje braće i moj nećak otišli sa mojim traktorom,“ kaže on. „Nazvao sam svog brata i upitao ga gdje su otišli sa mojim traktorom. Rekao mi je da su talibani zatražili od njega da doveze traktor da im pomogne izvući cisternu….“
Nakon što su shvatili da su cisterne zapele u blatu talibani su odlučili da otvore crpke cisterni i pozvali su narod da se posluži ratnim plijenom. To je značilo besplatno gorivo za sve.  Assadullah, mršavi 19-godišnjak, dobio je poziv od svojih prijatelja koji mu je rekao da talibani dijele besplatno gorivo.
„Ponio sam dva kanistera za gorivo sa sobom, pozvao sam brata i prijatelja, te smo zajedno krenuli. Bio je pun mjesec i vidjeli smo jasno put ispred sebe. Tamo je već bilo mnogo ljudi. Oni su se gurali pokušavajući doći do pipi da bi napunili svoje kanistere. Mi smo siromašni ljudi, i svi smo htjeli da dobijemo nešto goriva za zimu. Napunio sam svoje kanistere i maknuo se da bi moj brat napunio svoje. Otišao sam od cisterni stotinjak, možda 200 metara.


Bilo je oko 1 sat poslije ponoći kada su avioni napali i pretvorili u pepeo cisterne sa gorivom. „Bila je veliko svjetlo na nebu i onda je došlo do eksplozije,“ kaže Assadullah. „Osjetio sam je na svom licu. Kada sam došao do cisterni tamo je bio gusti dim i ništa se nije vidjelo. Vikao sam i zvao svoga brata ali on nije odgovarao. Nisam ga mogao vidjeti. Vatra je bila svugdje, bila je tišina i tijela su gorjela.“
Jamaludin se probudio oko 1 sat poslije ponoći i počeo pripremati hranu. Bio je ramazan i on je morao pripremiti sehur, obrok prije izlaska sunca. „Nazvao sam brata ponovo i rekao mu da čujemo mnogo aviona na nebu, zašto se ne vraća? On mi je odgovorio da donosi goriva i da će uskoro biti kod kuće. Spustio sam slušalicu i izišao u dvorište. Vidio sam veliku vatru, kao veliku lampu na obzorju. Ponovo sam pozvao brata, ali nije se javljao. Požurio sam prema rijeci. Miris dima dolazio je otamo.


Kada sam došao tamo nisam mogao vidjeti svoga brata.Zvao sam ga. Vidio sam neke ljude kako nose ozljeđene na svojim ramenima, a onda sam otišao da obavim namaz i sačekam da svane.“
Jan Mohammed, stariji čovjek sa sjedom bradom i zelenim očima, kaže ljutito:“ Trčao sam, trčao sam da pronađem  svoga sina…Nisam ga mogao naći. Spustio je svoju glavu na dlan, i počeo se lagano udarati po glavi. Kada je podigao svoju glavu njegove oči su bile crvene i suze su mu se kotrljale niz obraze: „ Nisam mogao pronaći svoga sina, pa sam uzeo komad mesa sa sobom i nazvao sam ga svojim sinom. Rekao sam svojoj ženi da sam ga pronašao, ali nisam dopustio djeci niti ikom drugom da išta vide. Pokopali smo taj komad mesa kao da je moj sin.“
Slomio se, i počeo vikati na mladog Asadullaha, koji je zakucao na vrata i rekao njegovom sinu da ide sa njim jer se dijeli besplatno gorivo. „ Uništio si moj dom“, govorio je očajni starac.  Asadullah je okrenuo svoju glavu i gledao je u zid. Mohammad je opet spustio svoju glavu na dlan. „Oprost“, rekao je. „Ljudi su izgubili svoje očeve i sinove zbog malo goriva. Oprost.“


Omar Khan, seoski starješina, sada je plakao i gledao u plafon. Fazel Muhamad, 48-godišnji farmer, sa sedam dubokih linija preko svoga čela i sa bijelom kapicom na glavi, bacio je dva pasoša ispred mene, na kojima su bile slike jednog muškarca sa bradom i jednog mladog dječaka. „ Moj rođak i njegov sin,“ rekao je. „ Oko 10 sati naveče moj rođak mi je rekao da talibani dijele besplatno gorivo narodu i da on ide ne bi li dobio nešto zbog nadolazeće zime. Rekao sam mu da ostane i da ne ide, čuli su se avioni i bilo je opasno noću, ali on je ipak otišao.
U jedan ili dva sata poslije ponoći čuli smo veliku eksploziju i vidio sam vatru na nebu. Žena moga rođaka je dotrčala, zatražila je da odem potražiti rođake, sačekao sam da obavim namaz, a niko ništa nije jeo za sehur. Stigao sam tamo i vidio sam mrtva tijela, neka su bila nasred rijeke, hodao sam okolo tražeći njega i njegovog sina, ali ih nisam mogao naći. Vratio sam se nazad kući i njegova žena me pitala da li sam ih vidio, jesu li mrtvi, gdje su? Rekao sam da ih nisam mogao naći. Ona je plakala.Ponovo sam ih otišao tražiti. Svanulo je, prebirao sam po tijelima, a seoske starješine su dijelile leševe i dijelove tijela, ali nisam otišao tamo. Potražio sam još i vidio sam njihova stopala, dok su tijela bila prekrivena zemljom.Prepoznao sam obuću njegovog sina.“
Islamuddin, 20-godišnjak iz sela Issa khail, došao je na red da ispriča svoju priču. On kaže da je trčao oko tri sata na obalu rijeke da potraži svoga brata. „Moje selo je daleko od rijeke, dugo sam tražio među mrtvima, i našao sam svoga brata. Prepoznao sam ga po odjeći. Ali našao sam samo gornji dio njegovo tijela, možda je neko uzeo njegove noge, možda su izgorjele i pretvorile se u pepeo.“


Omar Khan je sada već otvoreno jecao. Nekoliko drugih muškaraca se odupiralo suzama, ali i njihove oči su bile crvene kao oči Jana Muhammeda, koji je mrmljao i ponovo vikao na mladog Asadullaha.
Saleh Muhamed, 25-godišnji muškarac sa bradom, želio je da ide po gorivo, ali nije mogao naći prevoza. Njegov brat i zet su otišli, a on je otišao da spava, kada ga je probudila eksplozija. „Čekao sam dok nije svanulo, a onda sam otišao tamo. Nisam našao nikoga koga poznam, čekao sam seoske starješine. Dali su mi dva tijela, ličila su mojim rođacima i vratio sam se kući.“
Još jedan seoski starješina kaže da su nekolicina mrtvih bili talibani. Iako ih je većina otišla prije ekplozije, nekoliko ih je ostalo da održava red prilikom dijeljenja goriva. „ U ponoć moj brat i nećak su otišli po gorivo. I ja sam želio ići, ali nisam imao prevoza. U jedan sat poslije ponoći otišao sam leći. Kada sam čuo eksploziju pozvao sam svoga brata na telefon, ali njegov telefon je bio isključen…kada sam stigao tamo u tri sata ujutro svugdje su bila tijela mrtvih. Tražio sam brata i nećaka, ali nisam ih mogao naći. Imao sam baklju sa sobom i mogao sam dobro vidjeti, ali nisam ipak nikoga mogao prepoznati.“
Njegov pogled je prošao kroz mene kad je rekao:“ Pronašao sam jedno tijelo i odnio sam ga kući i pokopali smo ga. Bilo je to cijelo tijelo, sa rukama i nogama. Pokopali smo ga kako treba.“

Piše:Ghaith Abdul-Ahad
Izvor: The Guardian

Ramazan u Palestini

Ramazan pod opsadom (Eva Bartlett)

Za vrijeme svetog mjeseca ramazana, Palestinci u Gazi, koji se već guše od trogodišnje opsade (nametnute odmah nakon što je Hamas izabran, ali koje su pooštravane vremenom, posebno nakon sukoba Hamasa i Fataha juna 2007.godine) suočit će se s istim očajem kao što su se suočili Palestinci  kršćani iz Gaze zadnjeg Božića.

Na tržištu postoji nešto hrane za prodaju. Ali za veliku većinu stanovništva ona je izvan njihovog dometa. Neko može lutati po pretrpanoj tržnici, poput tržinice Sahaa u Gazi, i vidjeti na izlozima mango, banane i mnogo drugo voće. Neko može vidjeti i meso za prodaju, piliće, svježu ribu. Ali sa cijenama duplo, četverostruko i mnogostruko višim od nekadašnjih, i rastućom nezaposlenosti koja prelazi 50%, ova „luksuzna“ hrana za mnoge je nedostupna. I dok voće i povrće ulaze u Gazu- kada izraelske vlasti to dopuste- čak i onda, radi se o mangu ili lubenicama, a ne npr. o mrkvi ili nekom važnijem voću ili povrću.

Među proizvodima koji uđu u Gazu, prema riječima Gazi Attaba, prodavača voća na pijaci Saha, oko 30% bude pokvareno. „Izraelci ne dozvoljavaju da voće u Gazu uđe odmah. Ono stoji na graničnim prijelazima 5-6 sati, pod suncem“, kaže on. „Šta je za nas ramazan ove godine? Bez novca i nade. Nemamo šta da slavimo.“

Ebu Abed prodaje plastične igračke uvezene iz Kine. Pošto ih mora donijeti iz tunela na graničnom prelazu Refah, cijene su vrlo visoke. „One bi trebale koštati 5-6 šekela, ali ih ja moram prodavati za 20 ili gubim.“

Ebu Muhammed, prodavač suhog voća i raznih drugih proizvoda, također se žali. „Problem je taj što niko ništa ne kupuje. Ljudi si ne mogu priuštiti orahe po cijeni od 40 šekela po kologramu.“ Orasi, grožđice, kokosov prah- sve su to sastojci posebnih ramazanskih poslastica.

Nedavno je Xinhua izvijestila da su izraelske vlasti odbile dopustiti neke posebne ramazanske potrepštine, i odjeću, da uđu u Gazu.

A u izvještaju iz augusta 2009. godine Odjela za koordinaciju humanitarnih aktivnosti (OCHA) pri UN-u stoji: “Stroga ograničenja uvoza stočnog fonda npr., nametnuta od strane Izraela od novembra 2008. godine, dovela su do povećanja cijene svježeg mesa. Iako se ograničeni broj stoke prebaci preko tunela, mnoge od ovih životinja dolaze oboljele što predstavlja rizik za zdravlje, a što se opet pogoršava nemogućnošću pravilne veterinarske vakcinacije koja nije dostupna u Gazi kao rezultat nametnute blokade.“

Također u svom izvještaju, OCHA se osvrće na stanje ribarske industrije:
„Slična ograničenja su utjecala na životne prihode oko 3.500 domaćinstava koji se oslanjaju na ribolov. Od početka zadnje operacije izraelske vojske „Cast Lead“ IDF (Izraelske odbrambene snage) su zabranile ribarenje Palestincima preko udaljenosti tri nautičke milje od obale, smanjujući na taj način izlov ribe, jer su najbolja lovišta preko te granice.

Ova zabrana je nastavak prijašnje redukcije ribolovne zone iz oktobra 2006. godine s 12 na 6 nautičkih milja. Mnogi ribari su bili prisiljeni da primijene alternativne strategije, kao što je lov s manjim mrežama u dostupnoj ribolovnoj zoni radi hvatanja manjih riba; za druge situacija je postala neizdržljiva tjerajući ih da napuste ribolov.“

Tekst Erica Rudera „Gaza Tunnel Economy“ objašnjava mnoge aspekte opsade Gaze (što cionisti nazivaju samo „ekonomskim bojkotom“) i kako je ona na različite načine utjecala na život u Gazi, te kako vodi do daljnjeg pogoršanja života u Gazi. On navodi stotine smrtnih slučajeva zbog nedostupnosti pravog medicinskog tretmana, te smrti radnika u tunelima koji su u njima živi zakopani, otrovani, ili umrli na neki drugi način pokušavajući razbiti opsadu uništenog grada.
Ruder piše: „Sve u svemu, oko 150 Palestinaca je ubijeno u incidentima u tunelima od juna 2007. godine, kada je došlo do zaoštravanja opsade.“

(Još 334 ih je umrlo zbog neadekvatne medicinske njege; izraelski zimski masakr ove godine ubio je oko 1.500 stanovnika Gaze; izraelska invazija u februaru i martu 2008. godine na sjever Gaze ostavila je 130 mrtvih Palestinaca za sobom; ubijani su nenaoružani ribari i farmeri; i nebrojeno mnogo drugih izraelskih agresija prema Palestincima u Gazi u kojima su oni ubijani i ozljeđivani, u ovom zatvorenom, otrovanom i od svega uskraćenom komadu palestinske terotorije.)

Izvještaj OCHA govori i o efektima opsade na pacijente Gaze:
„Medicinski tretmani koji su nedostupni u Gazi uključuju srčane premosnice i druge hirurške procedure, tretman kompleksnih opekotina, pedijatrijsku kardiologiju, neurokirurgiju, operacije usta i ždrijela,radiološke terapije, transplataciju organa, napredne operacije očiju, MRI i skeniranje kostiju, te testove koštane srži.“

A u izvještaju UN-ovih IRIN news stoji: WHO također kaže da snabdjevači nemaju mogućnost pristupa medicinskoj opremi radi popravaka i održavanja i od 2000.godine osoblje za održavanje i bolničko osoblje nije bilo u mogućnosti da napusti Gazu radi obuke korištenja novih medicinskih uređaja. Nedostatak prave medicinske njege u Gazi ima strašne posljedice. “Najveći broj smrti za vrijeme opsade jeste među bolesnicima oboljelim od raka“, izjavio je zamjenik ministra zdravstva Hassan Halifa. „Radiološka terapija za oboljele od raka nije dostupna zbog nedostatka opreme, dok hemoterapija nije dostupna zbog nedostatka lijekova.

…U julu, 77 od 480 osnovnih lijekova i 140 od 700 osnovnih medicinskih potrepština u Gazi je bilo nedostupno, kako navodi WHO.

…Nema dovoljno vrećica za infuzije i tranfuzije. Sestrice krv stave u plastične boce da bi izvršile transfuziju“

U izvještaju OCHA također stoji:
„Od nametanja blokade (ovdje se misli na pooštravanje opsade od juna 2007. godine) OCHA je registrirala 33 palestinska civila, od toga 11 djece, ubijenih u graničnim incidentima i još 61 ljudi, uključujući 13 djece, koji su ozlijeđeni u istim.“

U osvrtu na ono što je u stvarnosti dozvoljeno da uđe u Gazu, Ruder bilježi:
„U januaru 2007. godine više od 14.000 kamiona potrepština ušlo je u Gazu, ali u junu 2007. godine taj broj je pao na ispod 5.000. Od tada mjesečni ulazak kamiona u Gazu smanjio se na nešto oko 2.000, što je manje od četvrtine potreba da bi Gaza funkcionirala normalno.“

OCHA dodaje:
„… istraživanje UN-a iz 2008. godine ukazuje da reduciranje kvalitete i raznovrsnosti prehrambenih produkata jeste jedan od glavnih mehanizama korištenih od strane većine populacije, a što je rezultat rastućeg siromaštva i nezaposlenosti; u ovom kontekstu stanovnici Gaze su prešli sa viskoproteinske hrane, poput povrća i mesnih produkata, na prisilnu promjenu ishrane sastavljenu od žitarica, šećera i ulja. U budućnosti, ove promjene u ishrani će se reflektirati u raznim vrstama mikronutricionih manjkavosti, a najviše će biti pogođena djeca i trudnice.“

S svim ovim činjenicama i jasnim dokazima o sistematskom uništavanju palestinskih života u svakom pogledu, teško je za očekivati da će ovaj ramazan biti ispunjen srećom za stanovnike Gaze.

U mraku za vrijeme ramazana

U zadnje tri godine stanovnici Gaze su se nosili s pojačanim redukcijama električne energije za vrijeme ramazana, obično sehureći i iftareći u mraku. Hronični nedostatak električne energije u Gazi jeste prvenstveno rezultat izraelske opsade Gaze.

Jedina elektrana bombardovana je 2006. godine u izraelskim zračnim napdima. I dok su određene popravke djelomično vratile elektranu u pogon, ona operira sa samo 2/3 maksimalnog kapaciteta zbog izraelskih ograničenja na količinu uvoza i prijelaza industirjskog goriva u Gazu, koje je donirano od strane EU. Dizel koji se prokrijumčari iz Egipta nije dobrog kvaliteta i s njim elektrana ne može podmiriti potrebe. Jačina ove elektrane iznosi 55 megavata.

Prije godinu i pol dana Egipat je izgradio liniju koja donosi električnu energiju u Rafah i Kan Junis distrikt, u južnim dijelovima Gaze, koja obezbjeđuje 17 megavata električne energije. Izrael obezbjeđuje 120 megavata kroz svoje linije koje pokrivaju sjeverne i istočne dijelove Gaze.

Međutim, pored svih ovih linija, Gaza pati od nedostatka električne energije, sa stalnim manjkom od 30% potrebne električne energije, zbog opsade i redukcija. Ovaj problem je posebno izražen tokom ramazana jer Palestinci pripremaju sehur i iftar u isto vrijeme, što stvara velika preopterećenja i dovodi do kvarova.

Oboljeli od raka dobijaju samo lijekove protiv bolova

Arafat Hamdona (20) sada se nalazi u odjelu za rak bolnice Eš-Šifa, glavne bolnice u Gazi, pošto mu je juna 2008. godine dijagnosticiran kožni tumor gornje vilice.

Crvene lezije prekrivaju njegovo lice, koje je izobličeno, a oči su mu otečene i zatvorene. U aprilu, Arafatu je dozvoljeno da putuje u bolnicu „Augusta Victoria“ u istočnom Jerusalemu gdje je primio tri serije kemoterapija i radioloških terapija. Bio je predviđen da se vrati na daljnji tretman, ali mu nije odobrena dozvola za izlazak iz Gaze od strane izraelskih vlasti.

„Jedino što mu sada daju jesu sredstva za ublažavanje bolova“, kaže njegov otac, Faraj Hamdona, objašnjavjući da je to jedino što bolnica Eš-Šifa može da ponudi. Prema izvještaju iz jula 2009.godine, koje je objavila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u Jerusalemu, doktori i medicinske sestre u Gazi nemaju medicinske opreme da odgovore na zdravstvene potrebe 1,5 miliona ljudi koji žive u Gazi.

Medicinska oprema je često pokvarena i oštećena, nedostaju rezervni i zamjenski dijelovi, ili je jednostavno prestara. WHO je objavio da je glavni razlog ovakvog stanja zdravstvenog sistema u Gazi izraelska blokada ovog teritorija, koja je pojačana juna 2007.godine kada je Hamas, koji se smatra terorističkom organizacijom od strane Zapada, preuzeo vlast i kontrolu nad Gazom. Loša organizacija službi za održavanje dodatno usložnjava ovaj problem, kako stoji u izvještaju WHO.

Nešto preko 500 tona donacija medicinske opreme koji su došli u Gazu nakon izraelske vojne ofanzive koja je završila 18 januara još uvijek stoji neiskorištena u skladištima. Prema izvještajima ministarstva zdravstva  za 20% doniranih medicinskih sredstava je istekao rok trajanja. WHO kaže da je većina poslane opreme stara i nekorisna zbog nedostatka rezervnih dijelova.

WHO također kaže da snabdjevači nemaju mogućnost pristupa medicinskoj opremi radi popravaka i održavanja i „ od 2000. godine osoblje za održavanje i bolničko osoblje nije bilo u mogućnosti da napusti Gazu radi obuke korištenja novih medicinskih uređaja.“

Izraelsko ministarstvo odbrane kaže da nije obavezno dozvoliti ulazak u Gazu bilo čega osim osnovnih humanitarnih potrepština, neophodnih za preživljavanje, i izražava zabrinutost da se određena medicinska tehnologija može zloupotrijebiti u druge namjere. Jedina veza Gaze sa vanjskim svijetom jeste granični prelaz sa Egiptom, koji je zatvoren većinu vremena.

Nedostatak prave medicinske njege u Gazi ima strašne posljedice. „Najveći broj smrti za vrijeme opsade jeste među bolesnicima oboljelim od raka“, izjavio je zamjenik ministra zdravstva Hassan Halifa. „Radiološka terapija za oboljele od raka nije dostupna zbog nedostatka opreme, dok hemoterapija nije dostupna zbog nedostatka lijekova.“

U julu, 77 od 480 osnovnih lijekova i 140 od 700 osnovnih medicinskih potrepština u Gazi je bilo nedostupno, kako navodi WHO.

Ismail Ahmed, 66-godišnjak iz Šujajaha, također leži u odjelu za rak bolnice Eš-Šifa, s kateterom za uriniranje koji završava u kanti za smeće. „Nedostaje nam osnovna oprema za pacijenete“, kaže Abdullah Farajullah, bolničar u tom odjelu.

Pošto boluje od raka krvi, Ismailu su potrebne česte transfuzije krvi. „Ovdje nema dovoljno vrećica za infuzije i tranfuzije. Sestrice krv stave u plastične boce da bi izvršile transfuziju“, kaže on. Zbog nedostatka opreme on je na listi čekanja već mjesecima za CT, i potrebna mu je i magnetna rezonaca (MRI)- iako Gaza, prema izvještajima WHO, nema nijednog MRI skenera. Takođe Eš-Šifi nedostaje opreme za osnovne testove krvi. Pacijenti se oslanjaju na to da članovi njihovih porodica odnesu njihovu krv na testiranje na druge klinike.

Još jedan problem za bolničko osoblje Gaze jeste neredovno snabdijevanje električnom energijom, što utiče na osjetljivu medicinsku opremu kao što su inkubatori i uređaji za dijalizu. Bolnice u Gazi koriste neometani sistem snabdijevanja električnom energijom kao zamjenu, ali ovaj sistem zahtjeva baterije koje su često nedostupne zbog zatvaranja granice od strane Izraela i Egipta, prema tvrdnjama WHO.

Međunarodni komitet Crvenog krsta snabdijeva i finansira 30% medicinskih potrepština i potreba za Gazu, kaže djelatnik ove organizacije Mustafa Ebu-Hassenein u Gazi. „Većina od ovih ostalih 70% dolazi od ministarstva zdravstva u Ramallahu, što je plaćeno iz budžeta Palestinske samouprave (pod Fatahovom kontrolom)“, kaže Tony Laurance, šef ureda WHO-a na Zapadnoj Obali i odjela za Gazu u Jerusalemu.

Postoji dijalog između ministarstva zdravstva u Gazi i onog u Ramallahu. Ali sve ono što bi se poslalo ili što ulazi u Gazu mora biti odobreno od strane „koordinatora za vladine aktivnosti u teritorijama“ (COGAT), koji je dio izraelskog Ministarstva odbrane, objašnjava Laurance.
 

Gaza: Težak ramazan bez voljenih

Almaza Samuni je prije nestrpljivo čekala mjesec posta, koji je bio njeno omiljeno doba godine. Ali, ove godine ramazan je za nju drugačiji. „Tužna sam jer moja majka nije sa mnom da mi pravi iftar“, izjavila je ona, sada siroče, za AFP.

Samauni, 13, prije je provodila ramazanska popodneva kuhajući sa svojom majkom i šestero braće i sestara. Svi oni su ubijeni u izraelskom pokolju u Gazi koji se desio prošlog decembra u Gazi.

Naveče familija bi se okupljala zajednički oko stola i prekidala post u sretnoj atmosferi. Danas, Samouni živi u šatoru okruženom ruševinama njene kuće u razrušenom predgrađu Gaze. Svakog dana ramazana, koji je u Gazi počeo u subotu, ona će iftariti sama sa svojim ocem, kojem rane koje je zadobio od Izraelaca još uvijek nisu zacijelile.
„Ramazan je težak bez njih“, kaže Samouni sumorno. Njen otac, Ibrahim, kaže da ramazan otvara rane i podsjeća njega i njegovu kćerku na ono što su izgubili. „Moja žena, moja djeca, moji rođaci i moje dajdže su ubijene“, prisjeća se on u suzama.
„Nema za nas više sretnih dana“, kaže on.

Nedaleko od njihovog šatora živi i Dalal Abu Aisha, čiji ramazan nije ništa svjetliji i lakši. 14-godišnja djevojčica je jedina preživjela kada je izraelska tenkovska granata pogodila njen dom. Ona iftari i prekida post na stolu, oko kojeg su prazne stolice na kojima su nekada sjedili njeni roditelji i troje braće i sestara.
„Ovaj ramazan podsjeća Dalal na jutarnje sehure, na zajedničke iftare sa njenom porodicom i na darove koje je dobijala od oca“, kaže Umm Adel, tetka koja je preuzela brigu za Dalal. Stidljiva tinejdžerka ne priča o onome šta se desilo njenoj familiji, ali ožiljci su duboki.
„Ona uvijek izgleda udaljeno, odsutno.“

Njen amidža Rashad kaže da Dalal nije sama u svojoj tuzi za voljenima. „Njen život je težak, kao što je težak život sve djece šehida. On kaže da je ovogodišnji ramazan najtužniji u zadnjim godinama. „Rat je povećao našu tugu; to je više nego što možemo podnijeti.“

Više od 1400 stanovnika Gaze, uključujući 437 djece, je ubijeno i oko 5450 ih je ranjeno u izraelskom napadu početkom ove godine.

Džamije od najlona i plastike za stanovnike Gaze

 Zvuk ezana odjekuje širom razrušenog izbjegličkog kampa Gabalyia, koji se nalazi u južnim dijelovima Gaze, a vjernici odmah počinju da pristižu sa svih strana. Ali umjesto da obavljaju teravih namaz u „normalnim“ džamijama (od kojih su mnoge srušene i oštećene zbog izraelske agresije), stanovnici Gaze se okupljaju da bi klanjali u novim džamijama, izgrađenim od plastike i najlona.

„Mi smo ponovo izgradili naše džamije od plastike i najlona da bi primile vjernike“, kaže mladi stanovnik Gaze Mohamed Badr za IslamOnline.net. Stanovnici su dočekali i pozdravili ramazan na ruševinama svojih džamija, uništenim za vrijeme decembarske izraelske ofanzive.
Ali za vrijeme svetog mjeseca, kad muslimani posvećuju svoje vrijeme da se približe Allahu, s.v.t., kroz namaze, mladi stanovnici Gaze kao što je Badr teško rade da bi napravili zamjenska mjesta za klanjanje koja mogu primiti vjernike. Zbog teške izraelske blokade, koja ne dozvoljava uvoz građevinskog materijala u Gazu radi popravka uništenih i oštećenih kuća i džamija, volonteri nemaju ništa osim plastike, drva i palminog lišća.

„Naše džamije nisu samo zgrade sa zidovima i stubovima. Cijela zemlja je mjesto obožavanja Allaha, s.v.t.“, kaže Bilal, prijatelj Badra, dok njih dvojica zajedno čiste i ukrašavaju malu plastičnu džamiju, što je lahak zadatak, jer je džamija bez skupih tepiha i bez svjetla za popravljanje.
U trosedmičnoj izraelskoj agresiji uništeno je oko 100 džamija, 20.000 kuća, 48 vladinih zgrada i 31 policijska stanica širom Gaze.

 

Abu Ahmed, stariji stanovnik Gaze, gleda kako mladići ulažu sve svoje napore da „zamjensku džamiju“ učine što komotnijom i prikladnijom za namaz. Ali se žali da, uprkos svim njihovim naporima, on neće moći prisustvovati namazu u plastičnim džamijama. „Nikad prije ne bih propustio teravih namaz, pod nikakvim okolnostima“, žali se on. „Ali ove godine će biti drugačije. Unutar ovakvih džamija je prevruće, što moje godine više ne mogu podnijeti i previše se ljudi nalazi unutra.“

Islam Muslim, imam džamije Al-Ke’ka’ ben Amr, priznaje da će vjernicima biti teško da obavljaju namaz i u ovim plastičnim i u polusrušenim džamijama. Nekada najveća džamija u istočnoj Gazi, Al-Ke’ka’ je nekad mogla primiti 1.500 vjernika. Međutim, nakon rata, ona može primiti samo 300 ljudi. „Tu su još problemi što ne postoji dovoljno prozora i vrata, nedostatak električne energije i problem buke s ulice, jer su plastični zidovi vrlo tanki i slabi.“

Međutim imam tvrdi da svi ti problemi ne mogu slomiti duh stanovnika Gaze. „Mi smo postavili dekoracije, plakate o ramazanu i dove na zidove“, kaže on. „Također smo postavili velike svjetiljke na ulazu u džamiju.“
Dodao je da će se njihovi napori nastaviti sve dok ne obnove i najmanji dio džamije. „Mi smo uradili najbolje što smo mogli, pa makar morali obavljati namaz na ulicama.“
Badr je isto tako odlučan.
„Možda su uništili naše džamije, ali nikad neće uništiti našu volju i duh.“

 

Izvor: Islamonline.net

Krici agonije izraelskih žrtava

„Više ni ne znam koliko sam imao operacija. Zadnja operacija je bila zbog rana na leđima; doktori su izgubili svaku nadu da ću ponovo prohodati. Prije tri godine posjetio sam svoju tetku u Bureiju u Gazi. Ona živi u istočnim dijelovima Bureija, a njena kuća se nalazi oko 500 m od granice.

Rođak i ja smo bili vani, na zemlji koja se nalazi odmah do njezine kuće. Često smo tu sjedili. Izraelski vojnici su počeli pucati na nas, s druge strane ograde i granice. Pogođen sam dva puta. Izraelski vojnik nam je naredio da dođemo do ograde i mi smo to učinili, bojeći se da će još pucati na nas.

Kad smo došli blizu ograde naredili su nam da skinemo odjeću. Onda su nam naredili da se popnemo na ogradu i da pređemo na drugu stranu. Bio sam pogođen i osjećao sam se slabo zbog krvarenja. Pao sam na zemlju. Izraelski vojnik je upitao da li mogu ustati. Podigao sam ramena aludirajući da ne mogu. Izraelski vojnik me onda pogodio još jednom, treći put, malo više mog pazuha.

Drugi rođak nam se pridružio; došao je po nas kad je čuo pucnjavu. Izraelski vojnici naredili su mojoj dvojici rođaka da preskoče ogradu. Jedan od njih je bio teško povređen, nekoliko puta je pogođen u nogu i jednom u abdomen. Ležao sam na zemlji, krvareći, dok je izraelski vojnik odvodio dvojicu mojih rođaka.

Rođak koji je pogođen više puta nije primio nikakav medicinski tretman. Izraelci su samo stavili gazu preko njegovih rana i dali mu injekcije protiv bolova. Držali su njega i drugog rođaka mnogo dana. Kada su ga napokon pustili, noga mu je bila inficirana. Donji dio noge su mu morali amputirati.


Doktori su se bojali da izvade metak iz abdomena moga rođaka, bojeći se da će iskrvariti. Nedavno, jedan doktor izvan Gaze je uspio da mu izvadi metak. I ja sam trebao iskrvariti do smrti, ali nekako sam preživio. Izgubio sam bubreg, dva kralješka su mi oštećena i paraliziran sam od struka dolje. Nikada više neću hodati. Moje ime je Sari. Imao sam samo 16 godina kad su me Izraelci pogodili.”


Još uvijek krvarim nakon toliko dana

Mas’oudovi krici su bili dovoljan dokaz njegove agonije. Pokušavao je ležati, sjediti, ležati postrance, potrbuške, ali bi se bol pogoršavala i njegovi krici su bili sve glasniji. Najgore je trajalo oko 10 minuta, da bi se polahko smirivalo nakon injekcije protiv bolova. S njim je bio i Sari, paraliziran do kraja života nakon što su na njega i njegove rođake izraelski vojnici pucali prije tri godine.
Na moje čuđenje, što sam vidjela mnogo puta ovdje u Palestini, ono što je počelo kao turobna posjeta, srceslamajuća zbog Masoudovih bolova i uništenog Sarijevog života, završava sa razgovorom, koji privremeno odvraća od svih briga. Komentari dviju starijih žena dovode do lakše i vedrije atmosfere, s jačanjem osjećaja strpljenja. Među sivim, stvorenim siromaštvom Gaze, ozljedama koje mijenjaju cijeli život, ranama i amputacijama koje su rezultat izraelskih dijela terorizma, volja za životom je jaka, kao i duh ovog naroda.

Eva Bartlett
Uruk.net

Ramazan u Iraku

Ramazan u Faludži: grad deformiranih beba

Jedan irački doktor je izjavio za Sky News da se broj novorođenih beba s teškim deformitetima stalno povećava u iračkom gradu Faludži, koji je bio poprište žestokog bombardovanja američkih snaga u novembru 2004. godine. Još prije 15 mjeseci istraživački tim Sky Newsa otkrio je da se u Faludži rađa veliki broj beba s raznim deformitetima i anomalijama. Pretpostavilo se da je uzrok tome korištenje hemijskog oružja od strane američkih snaga prilikom bombardovanja ovog grada.

Nedavno se ekipa Sky Newsa vratila u ovaj grad da ponovo ispita trenutnu situaciju, te da otkrije šta se desilo s djecom koju su otkrili prilikom prve posjete. U maju prošle godine ekipa Sky Newsa napravila je priču o trogodišnjoj djevojčici Fatimi Ahmed koja je rođena sa dvije glave. Kada su je snimali ona je ležala bespomoćna, jedva je bila sposobna da diše i nije se mogla nikako kretati.

Prognoze za Fatimu nikad nisu bile dobre i kao što se i očekivalo ona nikad nije doživjela svoj četvrti rođendan. Njena mati Šukrija ispričala je ekipi šta se dogodilo one večeri kad je umrla. Brišući suze Šukrija kaže da je stavila kćer na spavanje kao svake noći, ali usred noći se probudila s osjećajem da nešto nije uredu.

Fatimin otac uhvatio je malu djevojčicu za ruku, ali njena ruka je bila hladna. „Ona je otišla“, rekao je svojoj ženi.

Druga djevojčica koju je ekipa snimala bila je Tiba Aftan koja je rođena s velikom izraslinom preko cijelog lica. Danas se ova mala djevojčica nada ljepšoj budućnosti nakon što je otišla u susjedni Jordan gdje su joj uspjeli otkloniti dio izrasline.
Iako je prva operacija bila uspješna, Tibi je potrebno još operacija i njena zadnja kontrola je koštala njenu familiju skoro sveg novca, kojeg su imali.

Od prvog istraživanja ekipa Sky Newsa je prikupila novi dosije s podacima o slučajevima deformirane novorođenčadi u Faludži u zadnjih osam mjeseci.

Postoji širok spektar raznih problema koji se kreću od abnormalija u području abdomena do deformiteta ekstremiteta i lica. Također su prikupili slike deformiranih fetusa koji nisu preživjeli.
Prema svjedočenjima stanovnika Faludže, vjeruje se da su ovi slučajevi povezani s teškim bombardovanjem Faludže 2004. godine od strane američkih snaga. Da bi to potvrdili, stanovnici Faludže žele nezavisnu istragu koja bi otkrila koji su sve tipovi oružja korišteni u bombardovanju, uključujući i bijeli fosfor.

Međutim, od početka istrage istraživačkog tima Sky Newsa stvari su se još više pogoršale. Dr. Ahmed Uraibi, pedijatar specijalista u Faludži, izjavio je za Sky News da se broj deformiteta s kojima su susreću doktori u Faludži povećao u toku ove godine. Narod Faludže želi da zna koliko će još biti deformiranih beba  prije nego što svijet obrati pažnju na ono što se dogodilo i što se događa u ovom  iračkom gradu, uništenom od strane Amerikanaca.

Ramazan u Pakistanu

Američki predatori ‘ubili’ ramazansko veselje u Waziristanu

IslamBosna.ba- Svakog ramazana Behroz Gul je imao običaj da priredi iftar za stotine siromašnih muslimana u lokalnoj džamiji u Shakaiju, južni Waziristan. Ali ove godine plemenski starješina je i sam postao ovisan od hrani koju ponude lokalni dobročinitelji da bi prehranio svoju familiju.

„Da vas podsjetim da postoji velika razlika između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg ramazana“, izjavio je 45-godišnji Gul za IslamOnline. „Prošle godine ja sam bio onaj koji je darivao, ali ove godine sam ja onaj koji prima sadaku i hranu.“
Gul, koji posjeduje benzinsku stanicu u Shakaiju, stoji u redu zajedno sa stotinama svojih suplemenika koji su izbjegli iz svojih domova zbog stalnih američkih napada bespilotnim letjelicama (Predatorima), da bi primio hranu od lokalnih dobročinitelja u Tanku, obližnjem distriktu u južnom Waziristanu.
„Ne mogu zadržati suze kada se sjetim onih dana kada sam ja pripremao iftar za one potrebite muslimane svakog dana tokom ramazana sve do zadnje godine. Ali sada i ja moram da stojim u redu da bih dobio iftar“, kaže Gul, otac petero djece, koji već deset mjeseci  živi u izbjegličkom naselju u Tanku.

SAD je pokrenula neprekidni niz napada bespilotnim letjelicama na područja sjevernog i južnog Waziristana, uporištu pakistanske protalibanske grupe Tehrik-e-Taliban Pakistan. Prošle godine američka vojska je izvela 53 napada bespilotnim letjelicama na ovim područjima, u kojima je poginulo oko 1200 civila, a među njima je bilo samo 16 talibana i pripadnika Al Kaide.
„Njih ne zanima koga ubijaju“, kaže Gul i nastavlja: “Oni samo primjete neku svečanost ili dženazu i ispale projektile ne obazirući se ko će biti žrtve tih projektila.“

On se žali da su američki napadi ubili ramazansko veselje u srcima ljudi Waziristana. „Nije lahko objasniti osjećaj straha kada vidiš bespilotnu letjelicu kako lebdi iznad tvoga sela. Ništa nismo mogli uraditi nego se moliti za svoju sigurnost. To je kao da umireš svakog dana, jer nema nikakve garancije da ćeš biti siguran u neko drugo doba dana.
Neopisiv je osjećaj kada nemaš familiju i prijatelje sa sobom za vrijeme ramazana i Bajrama. Ja imam svoju blisku familiju sa sobom sada, ali ne znam za sudbinu mnogih mojih prijatelja ili rođaka koji su izbjegli na različite lokacije da bi spasili svoje živote od stalnih američkih napada. Približava se Bajram, ali ja nemam novaca da kupim ni novu odjeću za moju djecu. Sve sam ostavio za sobom; moju benzinsku stanicu, kuću, zemlju, na milost Allaha, da bih spasio svoj i život moje familije.“

Dilfaraz Khan kaže da je strah od napada bespilotnih letjelica nadvladao ramazanske aktivnosti. „Cijelo vrijeme od zore do zalaska sunca, konstantno gledamo u nebo tražeći bespilotne letjelice“, kaže on.
Američki napadi su, prema njegovim riječima, prošle godine ubili stotine ljudi na tom području, a među njima je bilo samo 6 talibana. Strah od napada prislio je stanovnike njegovog sela Mir Ali da odustanu od tradicije priređivanja velikih iftara za siromašne za vrijeme ramazana.

„Imali smo običaj da iftarimo sa familijama i prijateljima u džamijama i drugim mjestima. Ali danas ni ne pomišljamo na to. Nikada ne možeš znati kada će se pojaviti bespilotna letjelica i ispaliti projektil na tebe, bez obzira da li iftariš ili spremaš neki „teroristički“ plan“, kaže on.
Dilfaraz, poput mnogih stanovnika Mir Alija, takođe strahuje od klanjanja zajedničkih teravih namaza zbog napada.
„Žao mi je što to moram reći, ali bespilotne letjelice ne štede čak ni džamije.“
On kaže da uprkos tome što su američki napadi ubili neke od talibanskih vođa, oni stvaraju još više talibana na ovim prostorima. „Oni koji podržavaju ove napade nemaju pojma o tome što oni čine. Istina je da su ubili Baitullaha Mehsuda i nekoliko talibana u ovim napadima, ali to nije opravdanje za ubijanje stotina civila. Oni su ubili jednog  Baitullaha Mehsuda, ali su stvorili stotine novih Baitullaha.“

Prijevod i obrada:IslamBosna