Vijesti

Američki plan B za raspad Bliskog istoka

391views

U Washingtonu se dosta priča o planu B dok Obamina administracija traži alternative za svoju propalu politiku za Siriju. Isto važi i za različite druge dijelove regije, za koje administracija razmatra ideje o potencijalnim promjenama strategije u posljednjem trenutku.

Bez obzira da li se radi o Siriji ili Palestini – pa čak i Iraku, Libiji i Jemenu – Sjedinjene Američke Države su gledale kako propadaju njihove ideje, kako se ignoriraju savjeti i kako se prelaze crvene linije, a ismijavaju se upozorenja i ultimatumi Washingtona.

Američki predsjednik Barack Obama kaže da ga proganja Sirija; da ga plaši ponavljanje intervencije u Libiji (koju smatra svojim najvećim promašajem); da ga brinu aktivnosti gradnje jevrejskih naselja na okupiranoj Palestini i tako dalje…

Ali on i dalje tvrdi da nije mogao učiniti nešto više da bi polučio bolje rezultate u regiji koja, prema njegovim riječima, “prolazi kroz transformaciju koja će zahvatiti čitavu generaciju, ukorijenjenu u sukobima koji datiraju unatrag čitav milenij”.

Ovo je, naravno, izbjegavanje odgovornosti i on to dobro zna. Ovo su uglavnom savremeni sukobi koje su pogoršale regionalne i strane sile, prije svega njegovi prethodnici.

Bilo kako bilo, Obamina administracija sada traži nove načine da spasi obraz i da možda povrati inicijativu na Bliskom istoku. Ali šta je uopće krenulo pogrešnim putem?

Problem sa planom A

Obama se istaknuo u odnosu na svog prethodnika tako što se odlučio na pragmatični put naprijed kako bi izgradio nove odnose na Bliskom istoku.

On je zagovarao saradnju sa Evropljanima u Libiji, sa Iranom u Iraku, sa Rusima u Siriji i sa Benjaminom Netanyahuom u Palestini.

Ali njegova vjera u Netanyahua, Vladimira Putina i Hassana Rouhanija mu se obila o glavu kada su oni radili u korist svojih, a ne interesa Washingtona. Američki predsjednik je također bio razočaran postupcima Francoisa Hollande i Davida Camerona u Libiji.

Obamina administracija je uložila ogromni politički kapital kako bi se postigao nuklearni sporazum sa Iranom, ali je izgubila gotovo sve ostalo. Ostala je kratkih rukava u smislu boljih savezništava, kredibilitet administracije je kompromitiran a oslabljenja je njena prijetnja silom.

Obamina odbojnost za petljanje u probleme na Bliskom istoku je omogućila drugima da urade upravo to: Iran je iskoristio povlačenje SAD-a kako bi pojačao svoje prisustvo u Iraku; dok je Rusija iskoristila američku nevoljkost da intervenira u Siriji kako bi rasporedila svoje snage u toj zemlji prošle godine. A Izrael je raširio svoje prisustvo u Palestini unatoč američkim žalbama i prigovorima.

Kako bi ih natjerao da promjene stav, Obama je poslao razgovorljivog državnog sekretara Johna Kerry, znajući vrlo dobro da ima nikakve ili vrlo male šanse da uspije u tom naumu bez odgovarajućeg utjecaja, strateške prednosti, odnosno bez odgovarajuće “poluge”.

Ali, da bi Kerry uspio, plan B bi trebao biti sastavni dio plana A: eksplicitna i vjerodostojna oštrija prijetnja kako bi se prisilili njegovi protivnici da prihvate njegov prijedlog. U tom smislu, plan B bi morao biti više ultimatum nego alternativa.

Nemati spreman plan B je oznaka loše diplomatije. Prijetnja korištenjem hipotetskog plana je najobičnija glupost. Posezanje za planom B kao pukom naknadno smišljenom idejom kako bi se spasio obraz je opasna naivnost.

Nažalost, kako se čini, Obamin plan B je upravo to: naknadno smišljena ideja.

B za budalaštine

Ideja zone zabrane letova u Siriji je prekasno uključena u igru: godinu ili dvije prekasno. Sa ruskom vojskom dobro pozicioniranom u Siriji, takav plan bi mogao izazvati veliki sukob ili dodatno ubrzati planove Putina i Assada da sravne Halep sa zemljom.

Isto tako, obuka sirijske opozicije za korištenje naprednog oružja, što je i dalje malo vjerovatno, dovelo bi do novog krvoprolića, sigurno ne u nedostatku sveobuhvatne strategije za nošenje sa Moskvom i Teheranom.

Nakon stotina hiljada ubijenih, plan B ne može da se odnosi na borbu sa Rusima do posljednjeg Sirijca. Čini se da je to konačni cilj Rusije, da ponizi SAD.

U Iraku Obamina administracija nije uspjela da odgovori rano i adekvatno na rastuće sektaštvo u vladi koju podržava Iran, što je dovelo do rasta grupe Islamska država Irak i Levant.

Štoviše, Washingtonovo ulagivanje Teheranu kako bi se osiguralo postizanje nuklearnog sporazuma nije rezultiralo boljim odnosima, s obzirom da Iran nastavlja da širi svoj utjecaj u Iraku i Siriji te da se približava Rusiji.

Sada Washington pokušava da povrati inicijativu naoružavanjem različitih kurdskih snage i raspoređivanjem više vojske za borbu protiv ISIL-a, a svim tim potezima otuđuje Tursku bez uspjeha da obuzda iranski utjecaj u Iraku i Siriji.

Zakašnjeli planovi

Isto se dešava u Izraelu i Palestini. Prekasno je za Obaminu administraciju da smisli novi plan za rješavanje kontinuirane izraelske gradnje nelegalnih naselja nakon što je Bijela kuća pristala da Izraelu pošalje paket pomoći od 38 milijardi dolara. Jednostavno nema načina da utječe na Izrael.

Također se priča o rezoluciji koju bi SAD podržao u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom bi se postavile smjernice za rješavanje izraelsko-palestinskog “pitanja”.

Ali, zašto bi administracija koja nije učinila ništa značajno za promicanje mira i slobode u Palestini najednom htjela da odluči o konturama konačnog rješenja?

Može li Obama nakon novembra djelovati bez pristanka Clinton? Ovo obećava da će se raditi o užasnom nacrtu rezolucije, ali bih bio najsretniji da se pokaže da sam bio u krivu.

Očito je da Obamina administracija nema više vremena za nove planove ili strategije. Ona jednostavno troši vrijeme do 20. januara 2017. godine.

Obama je možda imao bolje namjere i bolje razloge od svog prethodnika (i nasljednika), ali za lidera koji se ponosi time što dobro promisli prije nego što djeluje i što pita “zašto, kako i šta poslije?”, sigurno je da je potcijenio svoje protivnike.

Baš kao što je 2008. naslijedila haotičnu regiju sa smanjenim američkim utjecajem, tako će i Obamina administracija ostaviti iza sebe nasilnu i nestabilnu regiju sa kojom će morati da se nosi naredna administracija.

A to će učiniti sa još slabijom pozicijom od one u kojoj su se našli njeni prethodnici, jer su se protivnici Washingtona ohrabrili bez namjere da popuste, a američki saveznici su razočarani i bez imalo razloga da polažu nade u narednog predsjednika.

Da li je neko za plan C?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Marwan Bishara (Al Jazeera)