Alimi

Ahmed ibn Hanbel (II dio) – Učenjak koji je osvjetlao obraz cijelom ummetu

1.3kviews

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U iskušenju kroz koje je prošao imam Ahmed kriju se mnogobrojne pouke od kojih bi se posebno mogle izdvojiti sljedeće: prvo, stav Ahmeda ibn Hanbela bio je jedinstven i jedini u tom vremenu i on je svojim odnosom prema pitanju halkul-Kur’ana i svojim postupkom izvršio fardi kifaje (kolektivnu islamsku dužnost), jer je kao učenjak u ime cijelog ummeta ostao dosljedan i postojan u slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da Ahmed ibn Hanbel tada nije bio postojan, to bi značilo da je cijeli ummet pognuo glavu i savio kičmu pred izazovom smutnji i iskušenja i da je skrenuo sa staze ispravne islamske akide. Međutim, Allah, dž.š., odredio je da u svakoj generaciji bude onih koji će na temelju dokaza iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pozivati ljude u ispravnu akidu, prenositi je i biti strpljivi na iskušenjima koja ih snađu na tom putu. Nakon što je citirao predaju od Hababa ibn Ereta u kojoj stoji: ”Požalili smo se Muhammedu, sallalahu alejhi ve sellem, dok je sjedio naslonjen na Kabu, i rekli smo: ‘Zar nam nećeš pomoći, zar nećeš moliti Allaha da nas izbavi i da nam da pobjedu?!’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Prije vas je bilo takvih vjernika koje su kolovođe nevjerstva kažnjavali tako što bi iskopali rupu u koju bi ih stavili, a zatim bi ih prepilali na dva dijela, a njihovu kožu odvajali od mesa željeznim kliještima, ali oni nisu pokleknuli i nisu napustili svoju vjeru. Ja se nadam da će Allah dati pobjedu ovoj vjeri, tako da će žena moći slobodno putovati iz Sane u Jemenu sve do Hadramevta, ne bojeći se nikoga osim Allaha, i vuka za svoje stado, ali, vi požurujete.”’ (Bilježi Ahmed u Musnedu) Alija ibn Šuajb rekao je: ”Da Ahmed ibn Hanbel nije ustrajao na istini, na našoj generaciji bila bi sramota do Sudnjeg dana, jer je bila stavljena na ispit i iskušenje u pogledu svoje vjere i taj ispit nije položila.” (Tarih Dimešk, V/288) Drugo, Ahmed ibn Hanbel bio je postojan i istinski Allahov svjedok na Zemlji, jer, onih koji su imali sličan ili isti stav kao i on po pitanju halkul-Kur’ana, bilo je mnogo među muhaddisima, fakihima i drugim učenjacima, ali je samo Ahmed ibn Hanbel ostao dosljedan do kraja u svom vjerovanju i nije podlegao pritiscima, niti se pokolebao nakon što je bačen u tamnicu gdje je izložen bičevanju i strahovitom mučenju. On je bio strpljiv sve dotle dok Allah, dž.š., preko njega nije uzdigao vjeru. O tome je Ali el-Medini rekao: ”Allah je pomogao vjeru islam Ebu Bekrom u vrijeme otpadništva i Ahmedom ibn Hanbelom u vrijeme smutnje u vezi halkul-Kur’ana.” (Tarihul-islam, XVIII/71) To znači da je njegov sabur učinio da se islamska država ponovo vrati na stazu ehli-sunneta i da njegov stav  u vezi halkul-Kur’ana bude zvanični mezheb u akaidu. Kutejbe ibn Seid rekao je: ”Ahmed ibn Hanbel je naš imam, i ko nije zadovoljan njegovim imametom u vjeri, on je novotar.” (El-Džerhu ve ta’dilu, II/69) Poznati učenjaci Bišr ibn Haris, Ali el-Medini i Jahja ibn Mein, govorili su: ”Od nas je traženo da se ponašamo isto kao Ahmed ibn Hanbel, a ljudi su zaboravili da je on ustvari bio na stajalištu Allahovih  poslanika koji su u sličnim situacijama reagirali kao i Ahmed ibn Hanbel.” (Tarihu Dimešk, V/318) Treće, Ahmed ibn Hanbel izdržao je iskušenje, pa je time sam po sebi postao iskušenje. Kako? Pa tako što je postao najmarkantnija i najuglednija ličnost svoga vremena i većina učenjaka željela je da se sretne sa njim i da mu izrazi svoje poštovanje. U tom smislu su i riječi Makrija: ”Slušao sam učenjake poput Hejseme ibn Haridže, Mus’aba ez-Zubejrija i drugih fakiha, kako s posebnim pijetetom spominju Ahmeda ibn Hanbela, hvale ga i upućuju Allahu dove za njegovo dobro i spas.” (Tarihu Bagdad, IV/416) Do koje mjere su učenjaci uvažavali Ahmeda ibn Hanbela, svjedoče i riječi Kutejbe: ”Kada vidiš čovjeka koji voli Ahmeda ibn Hanbela, znaj da je on sljedbenik sunneta.” (Ibnul-Dževzi, Menakibu imam Ahmed, str. 103) Tako je Ahmed ibn Hanbel postao simbol sunneta, i među muslimanskim masama bio je omiljen isključivo zbog svoje iskrene vjere, akide i puta koji je slijedio i strpljivosti koju je na tom putu pokazao. On je bio od onih na koje se odnosi kur’anski ajet: ”To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni” (Fussilet, 35).

Uzroci postojanosti

Najvažniji  uzrok postojanosti imama Ahmeda bio je njegov iskreni odnos prema Allahu, dž.š. Govoreći o iskrenosti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allah, dž.š., spominje da je iskrenost glavni razlog zbog kojeg ga je Allah sačuvao od bilo kakvog popuštanja i priklanjanja idolopoklonicima: ”A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tada bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti, tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.” (El-Isra’, 74-75) To je osobina koja je spasila i Ahmeda ibn Hanbela. On nije uspio sam od sebe, svojom snagom i sposobnošću, već iskrenom vjerom u Allaha. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio vjernicima da često izgovaraju riječi: La havle ve la kuvvete illa billah – Nema snage niti moći bez Allahove pomoći, jer su one riznice Dženneta. (Buharija i Muslim) To znači da se čovjek ne može vratiti iz nepokornosti u pokornost, niti iz novotarije u sunnet, niti iz zablude na pravi put, osim uz Allahovu pomoć. Drugi razlog njegove postojanosti bio je jasan dokaz i znanje. Imam Ahmed je dobro poznavao Kur’an i hadis i kod njega nije bilo nimalo sumnje u pogledu onoga što je govorio u vezi halkul-Kur’ana. Znao je dobro da je on na istini, pa je saburao u ime Allaha. Treći, ništa manje bitan razlog postojanosti imama Ahmeda, bila je podrška koju je dobijao od muslimana. Muslimanske mase bile su uz Ahmeda ibn Hanbela, oni su ga neprestano podržavali i bodrili da izdrži. O tome svjedoči i sljedeća predaja od Ebu Džafera el-Enbarija u kojoj on veli: ”Kada sam čuo da je halifa Me’mun naumio kazniti Ahmeda ibn Hanbela zbog njegovog stava u vezi halkul-Kur’ana, iako sam stanovao s druge strane Eufrata, došao sam da se vidim sa imamom Ahmedom. Našao sam ga u jednom hanu. Prišao sam mu i poselamio ga, a on mi je, čudeći se mom dolasku, rekao: ‘Zar si prevalio toliki put da me vidiš?!’ Odgovorio sam: ‘Šejh, to sada nije važno, jer ja sam došao zbog krupne stvari. Došao sam da te podsjetim i da ti kažem da si ti naš imam u vjeri i da narod tebe slijedi. Tako mi Allaha, ako ti kažeš da je Kur’an stvoren, narod će u to povjerovati. A ako to ne kažeš, onda znaj da ćeš ogroman broj muslimana sačuvati da ne upadnu u zabludu. Osim toga, ako kažeš da je Kur’an stvoren i halifa Me’mun ti zbog toga poštedi život, znaj da ćeš prije ili kasnije umrijeti i da ti halifa ne može edžel odgoditi. Zato se boj Allaha i ne izdaji muslimane koji su uz tebe.’ Na moje riječi, imam Ahmed odgovorio je suzama, a onda je plačnim glasom rekao: ‘Mašallah, Mašallah! Ebu Džafere, ponovi još jednom to što si sada rekao!’ Ja sam ponovio svoj govor, a on je samo govorio: ‘Mašallah! Mašallah!”’ (Tehzibul-kemal, I/461)  Ahmedov sin Abdullah prenosi još čudniju predaju u kojoj se spominje podrška njegovom ocu od strane običnih muslimana. Naime, on u toj predaji veli: ”Često sam slušao oca kako govori: ‘Neka se Allah smiluje Ebu Hejsemu! Neka Allah oprosti i podari svako dobro Ebu Hejsemu!’ Upitao sam: ‘Babo, ko je Ebu Hejsem?’, a on je uzvratio: ‘Zar ne poznaješ tog čovjeka?! To je kovač koji je bio sa mnom u zatvoru, i na dan kada sam izveden da me bičuju, on me je povukao za ogrtač i rekao: ‘Ahmede, poznaješ li me?’ ‘Ne’, odgovorio sam. Tada mi je on rekao: ‘Ja sam Ebu Hejsem, lopov i varalica. Znaj da je moje ime upisano u Me’munovom divanu i zabilježeno je da sam zbog krađe dobio 18.000 udaraca bičem u različitim vremenskim intervalima. Međutim, ja sam i pored toga bio strpljiv u pokornosti šejtanu zbog dunjaluka, a preče je da ti budeš strpljiv u pokornosti Allahu zbog odbrane vjere.”’ (Sifetu safve, II/351) Svoju ljubav prema imamu Ahmedu muslimani su, između ostalog, potvrdili i dolaskom na njegova predavanja. Naime, nakon što je poslije zatvora ponovo počeo držati predavanja, na njegovim predavanjima bilo je prisutno više od 5.000 ljudi, od toga je petsto bilo studenata, a sve ostalo bio je obični svijet. (Sijer a’lam en-nubela, XI/316)

Stekao ugled od kojeg je bježao
Ahmed ibn Hanbel postao je poznat diljem islamskog carstva i hvaljen je jezicima miliona muslimana, toliko da je sam osjećao tjeskobu i bilo mu je neprijatno zbog toga. Govorio je: ”Blago onome koga Allah učini nepoznatim.” (Tarihu Dimešk, V/309) Zatim: ”Kada bih znao koji put vodi u zaborav od ljudi, ja bih otišao tim putem. Poželim da živim u nekoj mekanskoj dolini, gdje me niko ne poznaje. Ja sam iskušan dunjalučkom slavom i ugledom, zbog čega danonoćno priželjkujem smrt i odlazak sa dunjaluka.” (Sijer  a’lam en-nubela, XI/216) Jedna od zanimljivosti o Ahmedovoj čuvenosti i slavi jeste i predaja od Husejna ibn Hasana er-Razija koji je rekao: ”Jedanput sam u Egiptu svratio kod jednog piljara i on me je pitao o Ahmedu ibn Hanbelu. Rekao sam mu da sam napisao knjigu o njemu, zbog čega mi on nije htio naplatiti ono što sam kupio kod njega. Rekao je: ‘Ja ne naplaćujem ništa onima koji su poznavali Ahmeda ibn Hanbela ili su ga nekada vidjeli.”’ Ahmed ibn Hanbel je po prirodi volio usamljenost i skromnost. Volio je obilaziti bolesnike, a mrzio je da izlazi na tržnice i davao je prednost izolaciji nad stalnim pojavljivanjem pred narodom. Skromnost je bila vrlina kojom se posebno odlikovao. Jedne prilike mu je njegov prijatelj El-Mervezi prenio riječi nekog čovjeka koji je rekao: ”Ahmed ibn Hanbel nije neovisan samo od dirhema, već i od ljudi.” Na to je imam Ahmed odgovorio: ”Ko sam ja da budem neovisan od ljudi, zapravo su su ljudi neovisni od mene.” (Tarihul-islam, XVIII/82) Iako imam Ahmed nije volio da ga ljudi toliko spominju i hvale, treba kazati da je lijep spomen pohvalan i on je navjestitelj dobra za vjernika i na ahiretu. U tom smislu je i dova Ibrahima, a.s.: ”I učini, Gospodaru, da me po dobru spominju oni poslije mene!” (Eš-Šua’ra, 84).

Život u znaku ibadeta i isposništva

Allah, dž.š., objavio je: ”O ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo.” (El-Muzzemmil, 1-4.)  Iako se ove kur’anske riječi odnose na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nećemo pogriješiti ako kažemo da se imam Ahmed ponašao u skladu sa značenjem tih kur’anskih riječi.  Pričajući o ibadetu Ahmeda ibn Hanbela, njegov sin Abdullah rekao je: ”Moj otac je klanjao, u toku dvadeset i četiri sata, 300 rekata dobrovoljnog namaza, a kada je, usljed boravka u zatvoru i bičevanja, oslabio i obolio, klanjao je 150 rekata namaza, a bio se približio osamdesetoj. Svaki dan je obavezno u toku namaza učio sedam prvih i najdužih sura iz Kur’ana, a cijeli Kur’an tj. hatmu završavao je u toku jedne sedmice. Klanjao je noćni namaz pred zoru i vrlo malo je spavao.” (Hil’jetul-evlija, IX/181) Također je rekao: ”U zoru sam slušao svoga oca kako upućuje dove za mnoge svoje prijatelje spominjući svakog od njih po imenu. Svoj noćni namaz završavao je sa rekatom vitr-namaza i vrlo malo je spavao do sabaha. Često je postio nafilu, a post četvrtkom i ponedjeljkom i ”bijele dane” nije nikada izostavljao. Posebno je intenzivno postio nafilu nakon što se vratio iz zatvora i s tom praksom nastavio je do svoje smrti.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/223) Zabilježeno je da mu je halifa Mutevekkil, nakon što se Ahmedova bolest pojačala, poslao dvorskog ljekara. Ljekar ga je pregledao i kada se vratio, rekao je halifi Mutevekkilu: ”Vođo pravovjernih, imam Ahmed nema nikakvih simptoma stvarne bolesti, on je zapravo oslabio zbog neuzimanja hrane i zbog mnogo posta i ibadeta.” Halifa je na to samo šutio. (Tabekatul-hanabile, I/12) Njegov zuhd i skromnost potvrdio je i njegov učitelj, imam Šafija, rekavši: ”Razgovarao sam sa imamom Ahmedom i između ostalog rekao sam mu: ‘Ebu Abdullah, halifa je tražio da mu predložim kadiju za Jemen, a pošto si ti svakako želio susret sa učenjakom Abdurrezakom, ja sam predložio tebe i nadam se da ćeš taj zadatak dobro obaviti.’ Imam Ahmed mi je odgovorio: ‘Ako još jedanput nešto takvo spomeneš, nećeš me više vidjeti u svojoj kući.”’ (Sijer a’lam en-nubela, XI/223-224) Mrzio je pretjerivanje u svemu, ali isto tako i lažnu skromnost i pobožnost. Jednostavno, Ahmed ibn Hanbel nije želio bilo čime da se ističe, ni dunjalučkim ukrasima, a ni pohabanom odjećom da ljudi ne bi pomislili da time želi pokazati svoju skromnost i pobožnost. Rekao je El-Mervezi: ”Ahmed ibn Hanbel uvijek je u kući bio skroman, ponizan i skrušen, a kada bi izašao među ljude, ta skromnost i skrušenost nisu se mogle toliko primijetiti, jer ih je želio sakriti od ljudi. A kad god sam ušao u njegovu kuću, zatekao sam ga da uči Kur’an.” (Sijer a’lam en-nubela, XI/185)

Odricanje od dunjaluka

Poznato je da je imam Ahmed cijeli život proveo kao siromah, volio je siromaštvo i skromnost i po prirodi im je težio. Dobijao je mnogobrojne poklone od trgovaca i drugih imućnijih ljudi, u vidu novca, skupocjene odjeće i životnih namirnica, ali on te poklone nije primao bez obzira u kako teškoj situaciji bio. Rekao  je Abdurrezak: ”Jedne prilike dao sam Ahmedu nekoliko dinara, a on mi ih je vratio, rekavši: ”Ja sam u sasvim dobrom stanju.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/214) Prenosi se da je Muhammed ibn Seid et-Tirmizi rekao: ”Jedanput  me je posjetio prijatelj iz Horosana i rekao mi: ‘Ja imam robu čiju zaradu želim pokloniti  Ahmedu ibn Hanbelu.’  Robu je prodao za deset hiljada dirhema i zamolio me da ih odnesem imamu Ahmedu. Ja sam to učinio, otišao sam kod imama Ahmeda i nakon što smo se selamili, rekao sam: ‘Jedan čovjek je prodao svoju robu i zaradu od deset hiljada dirhema poslao je tebi, pa uzmi ono što ti je poslato.’ Odgovorio je: ‘Neka ga Allah nagradi na njegovoj odluci da nam pomogne, ali mi smo imućni i lijepo živimo.’ I nije uzeo ni taj poklon.” (Tarih Dimešk,V/304-305) U jednoj predaji stoji da je halifa Mutevekkil poslao svog vratara da odnese kesu punu zlatnika Ahmedu ibn Hanbelu. Imam Ahmed odbio je primiti poklon, ali  kada ga je vratar upozorio da bi se halifa mogao naljutiti i pomisliti da Ahmed ibn Hanbel ima nešto protiv halife, uzeo je kesu sa zlatnicima. Međutim, kada je vratar otišao iz njegove kuće, imam Ahmed pozvao je svoje rođake i u toku noći napravili su spisak učenjaka i siromaha kojima je sutradan podijeljen sav taj novac.” (Sijer a’lam en-nubela, XI/267-268) Kako god je njegov život bio u znaku skromnosti i odricanja od dunjaluka, takva je bila i njegova smrt. Naime, kada je imam Ahmed umro, čovjek po imenu Ibn Tahir poslao je zavežljaj u kojem je bilo posebno platno za ćefine i miris, i rekao je da on to šalje da se u to platno zamota Ahmedovo mrtvo tijelo. Na to je Ahmedov sin Salih odgovorio: ”Ne, imam Ahmed je prije svoje smrti pripremio svoje ćefine i miris za njih, a pored toga halifa Mutevvekil je zaštitio imama Ahmeda od svega onoga što on prezire, a on je prezirao poklone.” (El-Džerhu ve ta’dilu, I/301) Jedne prilike je imam Ahmed rekao svome  sinu Salihu: ”Tvoja majka (koju je imam Ahmed neizmjerno volio, a koja je umrla prije njega) znala je dobro plesti i svoje rukotvorine prodavala je za dirhem ili dva i od toga smo kupovali namirnice.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/324) O njegovoj skromnosti, zuhdu i isposništvu govori i to da je zabranio svome sinu da uzima bilo kakvu platu od vladara. Međutim, njegov sin Salih obnašao je funkciju kadije i za to je primao platu iz državne blagajne, zbog čega Ahmed ibn Hanbel nije želio jesti njegovu hranu. On to nije činio zato što je to smatrao haram imetkom, već  zbog svoje skromnosti i opreznosti. U tom smislu je i vrlo zanimljiva predaja u kojoj se spominje da su njegovi sinovi i njegova porodica, dok je bio bolestan, željeli ispeći tikvu koju je on inače volio, pa je neko predložio da se tikva ispeče u Salihovoj peći u kojoj je već bila naložena vatra. Čuvši taj prijedlog, imam Ahmed, iako skrhan bolešću, rekao je: ”Ne u Salihovoj peći, jer on uzima platu od vladara.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/272) Svojim ponašanjem i svojim primjerom, imam Ahmed nipošto nije želio zabraniti ono što je Allah dozvolio, i obrnuto, niti je time želio otežati ljudima, već su skromnost i odricanje od dunjaluka bile njegove prirodne osobine i on se nije želio ni mogao ponašati drugačije. On se jednostavno ponašao u skladu s hadisom: ”Skromnost je dio imana.” (Hadis bilježi Ebu Davud) Međutim, znao je dobro i za drugi hadis: ”Allah je lijep i voli ljepotu.” (Bilježi imam Muslim) Ponašanje imama o čijim biografijama pišemo, bilo je različito kao što su se u spomenutim stvarima razlikovali ashabi. Što se tiče odnosa prema dunjalučkim blagodatima, Ebu Zerr nije bio isti kao Omer, Osman, Alija, Sa’d ibn Ebi Vekkas, iako svakome od njih pripadaju posebne zasluge i visoki stepeni u Džennetu, inšallah.
 

Saff br. 266