Alimi

Ahmed ibn Hanbel (I dio) Čuvar sunneta u vremenu fitneta

2.3kviews
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ahmed ibn Hanbel je kod muslimana, bez obzira kojoj od četiri pravne škole (mezheba) pripadali, poznat kao imam i čuvar sunneta. To zvanje je s pravom stekao jer je u sudbonosnom povijesnom trenutku za islamski ummet odbranio izvorno islamsko učenje, u vrijeme kada su muslimani bili izloženi opasnoj smutnji kroz nova teološka naučavanja i interpretacije vjerskih istina, a koja su imala podršku u tadašnjoj zvaničnoj vlasti i zvaničnoj ili dvorskoj ulemi, o čemu ćemo u nastavku opširnije pisati.
 
Rođenje, djetinjstvo i školovanje
Puno ime imama Ahmeda je Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel ibn Hilal eš-Šejbani Ebu Abdullah el-Mervezi el-Bagdadi. Njegova majka bila je noseća sa njim kada je iz Merva došla u Bagdad, grad u kojem se on rodio, živio i umro. Rođen je 20. 3. 164. h.g. Još od ranog djetinjstva počeo je tragati za naukom i na tom mubarek putu posjetio je poznate islamske centre znanosti: Kufu, Basru, Abadan, Vasit, Mekku, Medinu, Jemen, Šam, Džeziru i druge. Nije mu bilo teško da se zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, naslijeđa (islamskog znanja), iz Bagdada pješice zaputi u Jemen, odnosno u glavni grad Jemena, Sanu. Na isti način obreo se i u Tarsusu, a nedostatak sredstava i majčina molba da ne izbiva toliko dugo od kuće, spriječili su ga da posjeti i Rejj i uči pred tamošnjim muhaddisom Džerirom ibn Abdul-Hamidom. Svom profesoru i šejhu, imamu Šafiji, obećao je da će doći u Egipat da nastavi učenje pred njim, ali ga je Šafijina rana smrt spriječila u tome. Imam Ahmed je Arap iz plemena Zuhel ibn Šejban, ali kao što je rekao Jahja ibn Mein: ”Mi se nikada nismo ponosili našim čistokrvnim arapskim porijeklom, niti smo to spominjali i isticali.” (Tarihu Bagdad, IV/414) Ahmed ibn Hanbel znao je da veličina i ugled nisu u porijeklu već u korisnom znanju i dobrim djelima. Kako je rekao pjesnik:

Što se porijekla tiče, sve ljude ista sudbina prati
Adem je njihov otac, a Hava im je mati

 
I ako se čovjek na prvo porijeklo s ponosom vraća
Nek zna da je to čime se ponosi, voda i ilovača
 
Stvarni ponos samo istinskim učenjacima pripada
Oni su svjetiljke onome ko hoće da se po Božijoj uputi vlada
 
Vrijednost ljudi je u znanju i vrlinama koje imaju
po svojim djelima, a ne po porijeklu, ljudi se poznaju
 
Svaki čovjek je protivnik onome o čemu znanja nema
Neznalice su uvijek bile neprijatelji učenjacima.

Kada je napunio šesnaest godina počeo je proučavati i sakupljati hadise. Bilo je to 179. godine po Hidžri, u godini u kojoj su umrla dvojica velikana islamske misli, imam Malik i Hamad ibn Zejd. Prvi učenjak pred kojim je mlađahni Ahmed ibn Hanbel slušao hadis bio je Hušejm ibn Bešir el-Vasiti, a prvi učenjak od kojeg je zapisivao hadise bio je znameniti hanefijski alim Ebu Jusuf. Praksu zapisivanja i sakupljanja hadisa, Ahmed ibn Hanbel nije napustio do svoje smrti. Jedan čovjek ga je vidio kako pod stare dane drži divit i pero u rukama, pa je rekao: ”Ebu Abdullah, zar u tim godinama?!” Ahmed ibn Hanbel odgovorio je: ”Da, sa divitom do mezara.” (Ibnul-Dževzi, Menakibu imam Ahmed, str. 37) Učenje i traganje za korisnim znanjem ne poznaje razliku između starosti i mladosti, jer učenjak je poput čovjeka koji pije vodu iz mora, što više uči i saznaje, sve se više povećava žeđ za znanjem. Pet puta je obavio hadž, od toga tri puta pješice. Na jednom od tih putovanja nije imao, ni prilikom odlaska ni prilikom povratka, više od 30 dirhema. (Menakibu imam Ahmed) Rekao je imam Šafija: ”Otišao sam iz Bagdada, a u njemu nisam ostavio boljeg fakiha, većeg isposnika, skromnijeg čovjeka i većeg učenjaka od Ahmeda ibn Hanbela.” (Tarihu Bagdad, IV/419) Također je rekao: ”Ahmed ibn Hanbel je imam u osam disciplina: hadisu, fikhu, lingvistici, tefsiru, isposništvu, skromnosti, pobožnosti i sunnetu.” (Tabekatul-Hanabile, I/5) A imam Ibn Ja’la je na ove Šafijine riječi samo kazao: ”Istinu je rekao imam Šafija o imamu Ahmedu.” (Tabekatul-Hanabile)

Veliki poznavalac Kur’ana i sunneta
Imam Ahmed bio je srednjeg rasta, izrazito lijepog i svijetlog lica. Knio je kosu i bradu, a u bradi je u dubokoj starosti imao crnih dlaka. Nosio je malo grublju odjeću, ali najčešće bijelu koja je uvijek bila besprijekorno čista i ispeglana. Rekao je Muhammed ibn Abbas en-Nahvi: ”Vidio sam imama Ahmeda, djelovao je jako ozbiljno, a na sebi je imao grubi ogrtač.” (Sijer e’alam en-nubela, XI/184) U Bagdadu su u to vrijeme bile stotine ljudi koji su nosili takve ogrtače, ali ovaj čovjek prenosi da je u takvom odijelu vidio Ahmeda ibn Hanbela. Zašto? Zato što je Allah htio da na ovog velikana islamskog ummeta ostane spomen u svim generacijama tako da su ljudi opisivali najsitnije detalje koje su kod njega vidjeli, kao naprimjer: ”Ahmed je upitan o tome i šutio je”, ”Ahmed je upitan o tome, pa je svojim pogledom prostrijelio onoga ko je pitao” i sl. Njegov izgled i i pojava odavali su ozbiljnost i ulijevali strahopoštovanje kod ljudi tako da su se mnogi muslimani, pa čak i alimi, u njegovom prisustvu ustručavali bilo šta kazati.  Poznat je slučaj Jezida ibn Haruna, učenjaka i muhaddisa, koji se na jednom skupu želio našaliti i kada je završio sa svojom šalom, čuo je da se neko nakašljao. Kada su mu rekli da je to bio imam Ahmed, on je rekao: ”Subhanallah, zašto me niste obavijestili da je među nama imam Ahmed, ja se u tom slučaju ne bih šalio.” (Sijer e’alam en-nubela, XI/194) Imam Ahmed nije oblačio skupocjenu odjeću kojom su se kitili vladari i bogataši kako bi se raspoznavali u društvu, niti je pak oblačio grubo sukno koje su nosile sufije, kako bi ljudi pomislili da se on kroz odijevanje i vanjski izgled želi pokazati kao pobožnjak kojeg krasi izrazita skromnost. Maksimalno se posvetio učenju i proučavanju kur’anskih i hadiskih znanosti. Kritizirao je one koji su zapostavili proučavanje tefsira i kur’anskih nauka i govorio je: ”Ljudi su ostavili proučavanje i razumijevanje Kur’ana.” (El-Adabu eš-šer’ijje, II/71) Napisao je djelo o derogiranim i derogirajućim ajetima (nasih i mensuh), zatim Et-Tefsir el-kebir, u kojem je sakupio tefsir i komentare pojedinih ajeta od strane ashaba i tabiina. A što se, pak, hadiske nauke tiče, postoje predaje u kojima se spominje da je on napamet znao milion hadisa. (Sijer e’alam en-nubela’, XI/187) Njegovo djelo El-Musned sadrži trideset hiljada hadisa. Ahmed ibn Hanbel poznavao je nedostatke i mahane u predajama i dobro je znao razliku između vjerodostojnih (sahih) i nevjerodostojnih (daif) hadisa, tako da su se muslimani u tom pogledu vraćali i pozivali na njega. Osim toga, on je bio vrsni poznavalac značenja kur’ansko-hadiskih tekstova i propisa koji su iz njih derivirani. Zapravo, u tome je bio predvodnik učenjaka svoga vremena i to su mu priznali islamski autoriteti poput Ishaka ibn Rahevejha, Ebu Ubejde i drugih. Učenjak Ebu Sevr rekao je o Ahmedu ibn Hanbelu: ”Kada bi imam Ahmed odgovarao na postavljeno pitanje, činilo se kao da se pred njim nalazi ploča na kojoj je ispisano sve dunjalučko znanje i da on čita sa nje.” (Er-Reddu ala men ittebea’ gajre mezahibil-erbea’, str. 9)

Teološko-filozofski ”problem” koji je posijao smutnju među muslimanima
Imam Ahmed ibn Hanbel strogo se držao Kur’ana i sunneta i nije se upuštao u teološke rasprave o pitanjima koja nisu bila predmet rasprava prvih generacija, a posebno ako su to bila doktrinarna pitanja vezana za temelje islamskog vjerovanja. A ukoliko su postojale predaje u kojima se po određenim akaidskim pitanjima spominju riječi i mišljenja prve dvije generacije muslimana tj. učenjaka, on je njihova mišljenja smatrao meritornim i ispravnim, a rasprave o tim pitanjima izlišnim i nepotrebnim. Jedno od tih pitanja bilo je i ono o stvorenosti Kur’ana (halkul-Kur’an) kao Allahove objave koje je aktuelizirano u vrijeme abasijskog halife Me’muna. Naime, muslimani su od samog početka potvrđivali Allahu svojstvo govora i vjerovali su da je Kur’an  nestvoreni Allahov govor. To je osnova oko koje je postojao konsenzus islamskih učenjaka iz generacije ashaba i tabiina. Tako je bilo sve do početka trećeg hidžretskog stoljeća kada se pojavio halifa Me’mun koji je bio poznat po svojoj pronicljivost i natprosječnoj inteligenciji. Bio je daroviti govornik koji je volio logiku i filozofiju, i kao halifa islamske države naredio je da se na arapski jezik prevedu djela grčkih filozofa, prije svega Aristotela i Platona. Inspirirani tom filozofijom, neki islamski učenjaci počeli su voditi rasprave i polemiku o temeljnim vjerskim pitanjima i podvrgavati ih sudu razuma iako su ona sama po sebi iz domena gajba, tj. nevidljivog i za razum nedokučivog. Tako su između ostalih na red došla i Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, a posebno svojstvo govora. I pošto je Kur’an Allahov govor, počelo se raspravljati o tome da li je on stvoren ili nije. Halifa Me’mun, i sam sklon filozofiranju i racionalizmu, podržao je stav onih koji su tvrdili da je Allahovo svojstvo govora vječno, ali da je Kur’an kao ”produkt” tog govora i kao Allahova objava, stvoren. Te teološke polemike i rasprave izazvale su velike nerede i zapalile vatru smutnje čiji je oganj zahvatio cijelu islamsku državu, i nije se smirivao sve do vremena hilafeta Vasika ibn Mu’tesima. U širenju tog vjerovanja i slobodno možemo kazati ”dogme” o stvorenosti Kur’ana, u vrijeme halife Me’muna posebnu ulogu odigrala su dvojica ljudi: Ahmed ibn Duad (umro 240. godine po Hidžri) vrhovni kadija na dvoru halife Me’muna, i Ishak ibn Ibrahim ibn Husejn ibn Mus’ab, poznatiji kao El-Mus’abi. On je bio komandir policije u Bagdadu u vrijeme abasijskih halifa Me’muna, Vasika i Mutevekkila. Njemu je halifa Me’mun, koji je tada boravio u Tarsusu,  kako je to zabilježio Ibn Džeriri et-Taberi u svojoj Historiji, II/112-121, poslao pet različitih naloga o načinu uvođenja i širenja vjerovanja u ”stvorenost Kur’ana”. Prvi nalog odnosio se na ulemu i pozivanje učenjaka na informativne razgovore u stanicu policije u Bagdadu i traženje njihovog mišljenja i odgovora na to pitanje. Nakon njihovog saslušavanja, Mus’abi je slao izvještaj halifi o tome šta je svaki od učenjaka kazao i kako se izjasnio. Na početku se na taj nalog niko od slobodoumnih učenjaka nije osvrtao. Drugi nalog odnosio se na posebno privođenje sedmerice muhaddisa: Muhammeda ibn Sa’da, Jezida ibn Haruna, Jahja ibn Meina, Ebu Hejseme, Ismaila ibn Davuda, Ismaila ibn Mes’uda i Ahmeda ibn Ibrahima ed-Devrekija. Oni su pod prijetnjom najstrožijim sankcijama potvrdili to što je od njih tražio halifa Me’mun. Ahmedu ibn Hanbelu to je teško palo i žalio je što nisu izdržali i bili strpljivi. On je bio protiv širenja takvog vjerovanja i čak nije htio klanjati dženazu onima koji su na pitanje o stvorenosti Kur’ana, svjesno i s ubjeđenjem, potvrdno odgovorili. Jedan od onih kome nije htio klanjati dženazu bio je učenjak Ebu Nasr et-Temmar. Nakon toga redale su se Me’munove naredbe, direktive i prijetnje, pa se među onima koje je pobijedio strah od sankcija, našao i poznati alim Ebu Ma’mer el-Kati’i. Zatim je halifa Me’mun naredio da se u policiju pozovu i o spomenutom pitanju očituju i drugi učenjaci. Na taj poziv nisu se odazvala samo četverica islamskih učenjaka: Ahmed ibn Hanbel, Muhammed ibn Nuh, Ubejdullah ibn Umer el-Kavariri i Hasan ibn Hamad. Međutim, nakon izvjesnog vremena, posljednja dvojica popustila su i verbalno su potvrdili da je Kur’an stvoren, ali su to srcem poricali. Za razliku od njih, Ahmed ibn Hanbel i Muhammed ibn Nuh ostali su dosljedni svom vjerovanju i jezikom i srcem. Zbog toga je izdat hitan nalog o njihovom hapšenju i poslati su u Tarsus na suočenje sa halifom Me’munom. Ahmed ibn Hanbel je u toku putovanja molio Allaha da ga sačuva od susreta sa halifom Me’munom, i Allah mu je uslišao dovu.  Me’mun je umro prije nego što su njih dvojica stigli u Tarsus. Nakon toga, oni su vraćeni u Bagdad, ali je pri povratku iz Tarsusa umro Muhammed ibn Nuh u mjestu Anat. Dženazu mu je klanjao Ahmed ibn Hanbel, koji je nakon toga strpan u zatvor. Osim dvojice spomenutih Me’munovih epigona, Ahmeda ibn Duada i El-Mus’abija, glavni ideolozi novog učenja i širitelji smutnje u vezi pitanja ”halkul-Kur’an”, bili su: Sumame ibn Ešres (umro 213, h.g.), Ebu Ishak En-Nazam (umro 230 h.g.) i El-Džahiz Amr ibn Bahr ibn Mahbub el-Basri el-Kinani (umro 255. h.g.) Ovaj posljednji napisao je knjigu ”El-Bejanu vet-tebjinu” koja se odnosi na spomenutu problematiku i poklonio ju je Ibn Ebi Duadu, a on ga je za to nagradio sa  5.000 dirhema. Kada je halifa Me’mun osjetio da mu se bliži smrtni čas, pozvao je svoga brata Mu’tesima i nasljednika na vladarskom tronu, i oporučio mu da nastavi ubjeđivati ljude, posebno učenjake, u ispravnost vjerovanja u ”stvorenost Kur’ana”, i da ih nemilosrdno kažnjava ako to odbiju potvrditi.

Trideset mjeseci tamnovanja  
Halifu Me’muna je, 218. godine po Hidžri, na prijestolju naslijedio njegov brat Mu’tesim Muhammed ibn Harun er-Rešid. Međutim, on ni u intelektualnom ni u državničkom pogledu nije bio ravan svom bratu niti je dorastao takvom položaju. Čak je jedne prilike sam sebi javno pripisao nepismenost. Naime, kada je upitan za značenje riječi ”kele” (trava) ni on ni njegov ministar nisu znali šta ta riječ znači. Tom prilikom rekao je: ”Subhanallah, halifa je nepismen, a njegov ministar je beduin.” I šta je onda mogao očekivati Ahmed ibn Hanbel, koji je i dalje čamio u tamnici, od takvog halife osim nastavak mučenja i ponižavanja. Tako se i desilo. Halifa Mu’tesim, za razliku od svog prethodnika, nije se zadovoljio samo zatvaranjem imama Ahmeda, već je naredio da ga vežu u lance i da ga bičuju. U lancima je čak predvodio namaz svojim zatvorskim drugovima. Osim toga, prebacivali su ga iz tamnice u tamnicu ne bi li popustio, i u zatvoru je proveo trideset mjeseci. Ispred halifinog dvora dolazili su učenjaci i filozofi poput Ahmeda ibn Muhammeda ibn Rebaha i Ebu Šuajba el-Hidžama, da sa njim raspravljaju. Iako su oni bili vični raspravama, svaki put su bili poraženi jasnim dokazima koje je protiv njihovog učenja iznosio Ahmed ibn Hanbel. I pošto je njihova sila argumenata pala u vodu, preostao im je i dalje samo argument sile, pa su, kako bi mu se osvetili, poslije svake rasprave još su više stezali okove na njegovim nogama. Na kraju je prebačen u samicu bez prozora i svjetla. 219. godine po Hidžri, Ahmed ibn Hanbel odveden je pred halifu Mu’tesima koji je želio da lično sluša raspravu između čuvara sunneta Ahmeda ibn Hanbela i vođe i zaštitnika bidata (novotarije) Ahmeda ibn Ebi Duada. Interesantno je napomenuti da se Ahmed ibn Hanbel prilikom debate uopće nije osvrtao na Ahmeda ibn Duada niti ga je htio gledati u oči, već je dostojanstveno, bez imalo straha i pribjegavanja lukavštinama, iznosio svoje stavove obraćajući se prije svega halifi Mu’tesimu, ubjeđujući ga u pogubnost novog učenja i njegovu odgovornost kao halife zbog širenja takvog vjerovanja među muslimanskim masama.  Imam Ahmed znao je kolika je odgovornost na njemu kao vjerskom autoritetu kojeg su ljudi slušali i slijedili, zato je ostao dosljedan i nepokolebljiv i nije iznevjerio muslimane koji su sa papirom i olovkama u rukama, svaki dan dolazili u dvorište njegove kuće i čekali šta će imam Ahmed reći o iznuđenom i nametnutom novom vjerovanju u pogledu Kur’ana kao Allahovog govora. Dostojanstveno držanje i snaga argumenata natjerali su halifu Mu’tesima da popusti i promijeni svoj stav o Ahmedu ibn Hanbelu. Iako ga je Ahmed ibn Duad preklinjao da ga ostavi u zatvoru i upozoravao na njegovu ”opasnost” ako se nađe na slobodi, halifa Mu’tesim naredio je da se Ahmed ibn Hanbel pusti iz zatvora. Čak je govorio: ”Da ga nisam zatekao u zatvoru i da mi brat Me’mun nije oporučio da nastavim sa kažnjavanjem Ahmeda ibn Hanbela, ja ga nikada ne bih strpao u zatvor.” Nakon što se našao na slobodi i nakon što se malo oporavio, imam Ahmed je najprije počeo odlaziti u džamiju na namaz, a nakon toga je ponovo počeo držati predavanja. To je potrajalo sedam godina, do smrti halife Mu’tesima, 227. godine po Hidžri. Naime, halifu Mu’tesima naslijedio je sin Vasik koji je ponovo zabranio Ahmedu ibn Hanbelu da drži predavanja i naredio je da se protjera iz svoje kuće, ali ga nije dao zatvoriti jer se bojao da se narod ne digne protiv halife. Od tada se imam Ahmed morao skrivati u kućama svojih prijatelja, a samo ponekad bi navratio u svoju kuću. Tako je bilo sve do smrti halife Vasika, 232. godine po Hidžri, kada se konačno završilo mučenje i proganjanje Ahmeda ibn Hanbela. Njegovo tijelo je mučeno, bičevano i kažnjavano, ali su njegovo srce i duša bili van domašaja zulumćara i njihovih bičeva. Imam Ahmed se i u najtežim trenucima u potpunosti predavao zikru i veličanju Allaha, dž.š., jer je njegov cilj bio Allahova nagrada i zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo lažnih zemaljskih vladara, a ustrajavanjem u svojim stavovima nije želio ništa drugo osim da pobijedi čisto islamsko vjerovanje. Zbog toga mu nije bilo teško da, nakon što je pušten na slobodu, obznani da je oprostio i halalio svima onima koji su ga mučili, osim kolovođama smutnje i novotarije koji su pokušali da Allahovu vjeru i islamsku akidu uprljaju svojim filozofskim naklapanjima i novotarijama.

 
Saff br. 265