Alimi

Ahmed ibn Hanbel (3 dio) – Dženazu mu klanjalo milion ljudi!

851views
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
O zadivljujućoj velikodušnosti i izvanrednom moralu Ahmeda ibn Hanbela, između ostalog svjedoči i predaja koju je zabilježio imam El-Bejheki. Naime, u toj predaji, koju prenosi Ebul-Fadl et-Temimi, stoji da je imam Ahmed učio sljedeću dovu:  ”Allahu moj, ako u islamskom ummetu postoje ljudi koji nisu na istini, a oni misle da jesu, oprosti im i omogući im da stvarno spoznaju istinu i da je slijede”
 
Govoreći o lijepom ahlaku i plemenitosti Ahmeda ibn Hanbela, Ebu Bekr el-Mervezi rekao je: ”Ebu Abdullah nikada ni prema kome nije ružno postupao, a ako bi njega neko uvrijedio, pokazivao je blagost i strpljivost  na uvredama. U takvim situacijama govorio je: ‘Dosta nam je Allah kao sudija’, i nije bio zloban, zlurad niti brzoplet. Bio je izuzetno ponizan, lijepog ahlaka, uvijek vedar i raspoložen, a nikada grub, volio je u ime Allaha i prezirao samo u ime Allaha. Ako bi neko kršio vjerske propise, njegova srdžba bi se povećala, trpio je neprijatnosti čak i od svojih komšija.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/220-221) Ahmed ibn Hanbel bio je zlostavljan i bičevan i dosta svog životnog vijeka proveo je u zatvoru, međutim, njegov stav prema onima koji su ga mučili bio je u znaku samilosti i opraštanja. Često je govorio da ne želi da Allah na Sudnjem danu ikoga kazni zbog njega. Takvo ponašanje i edeb od njega su naslijedili njegovi učenici i oni koji su slijedili njegov mezheb a nisu bili njegovi savremenici. Poput šejhul-islama Ibn Tejmije, koji je također bio zlostavljan i mučen, i kada su ga njegovi učenici nagovarali da se osveti onima koji su ga nepravedno osuđivali  i mučili, odgovarao im je: ”Ako su oni grijeh počinili prema meni i ako je tada istina bila na mojoj strani, ja im halalim i opraštam, a ako su pogriješili prema Allahu, pa Allah će ih za to pitati, a vi sa time nemate ništa.” (Ibn Abdulhadi, El-Ukud ed-durrijje, str. 265)
 
Opraštao, a nije se svetio
Jedne prilike je neki čovjek rekao imamu Ahmedu: ”Allah, dž.š., dao ti je mogućnost da se osvetiš svom neprijatelju Ahmedu ibn Duadu koji ti je iz svoje zlobe mnogo zla nanio”, a Ahmed ibn Hanbel na to samo je šutio. On se nije htio svetiti vođi mu’tezila Ahmedu ibn Duadu, iako je u vrijeme halife Mutevekkila imao priliku za to, jer je on izuzetno cijenio imama Ahmeda, već je Ibn Duada u potpunosti ignorirao i nije se njime bavio, u skladu sa ajetom: ”Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi” (Eš-Šura, 40), i u skladu s Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisom: ”Ispuni emanet prema onome ko ti je nešto povjerio, i ne varaj onoga ko je tebe prevario.” (Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi) O zadivljujućoj velikodušnosti i izvanrednom moralu Ahmeda ibn Hanbela, između ostalog svjedoči i predaja koju je zabilježio imam El-Bejheki. Naime, u toj predaji, koju prenosi Ebul-Fadl et-Temimi, stoji da je imam Ahmed učio sljedeću dovu:  ”Allahu moj, ako u islamskom ummetu postoje ljudi koji nisu na istini, a oni misle da jesu, oprosti im i omogući im da stvarno spoznaju istinu i da je slijede.” (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, X/329) Također je dovio: ”Allahu moj, ako Ti od velikih grješnika islamskog ummeta primaš iskup, onda učini mene i moje iskušenje njihovim iskupom.” (Tarihu Dimešk, VII/278) Iako je bio vrsni stručnjak i imam u hadiskoj disciplini poznavanja povjerljivosti i pravednosti prenosilaca hadisa, nikada nije bio grub ni prema jednom od njih, pa makar ga znao kao slabog i nepouzdanog prenosioca. Nije pretjerivao u osuđivanju nečije nepovjerljivosti niti je pretjerano hvalio povjerljive i pouzdane prenosioce hadisa. Terminologija koju je koristio u tome bila je: ”Ja ne uzimam hadis od toga i toga”, ili: ”Ja ostavljam njegove predaje po strani”, i to bi govorio onda kada bi ga neko upitao o nekom prenosiocu.
 
Učenjak čija je dova bila kabul
Skromnost Ahmeda ibn Hanbela ogledala se i u tome što nije, iako je to mogao, uzimao sluge i sluškinje da mu obavljaju svakodnevne poslove, već je to sam činio i nije lahko dozvoljavao nikome da mu poliva vodom u toku uzimanja abdesta, što je bio običaj i znak pažnje prema učenjacima. Jednostavno zbog toga što su skromnost i poniznost bile njegove osobine i svojstva koja su organski s njim bila povezana. Govoreći o vrijednosti tih osobina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Niko se neće poniziti u ime Allaha a da ga Allah neće uzvisiti.” (Bilježi imam Muslim) Diveći se njegovom znanju, jedan musliman koji je slušao njegova predavanja, rekao mu je: ”Ti si zaista naučio ogromno znanje u ime Allaha”, a on mu je odgovorio: ”To ‘u ime Allaha’ je uistinu velik i zahtjevan uvjet.” (El-Bidaje ven-nihaje, X/330) Prenosi se da je jedan mladić imao majku koja je bila nepokretna dvadeset godina i ona je jedne prilike rekla svome sinu da ode kod imama Ahmeda i da ga zamoli da uputi Allahu dovu za njeno ozdravljenje. Mladić je poslušao svoju majku i otišao je Ahmedovoj kući. Kada je pokucao na njegova vrata i kada je imam Ahmed upitao ko kuca, mladić je rekao: ”Ja sam taj i taj, poslala  me majka da te zamolim da uputiš Allahu dovu za nju, jer ona je nepokretna već dvadeset godina.” A onda je čuo odgovor imama Ahmeda koji je ljutitim glasom rekao: ”Preče je da ja tražim od ljudi da uče dove za mene nego da ja učim dove za njih.” Nakon toga, mladić je razočaran krenuo kući, ali je tada iz Ahmedove kuće izašla žena koja ga je upitala: ”Jesi li ti malo prije razgovarao sa imamom Ahmedom?” ”Da”, odgovorio je. Onda mu je ona rekla: ”Znaj da sam ga ostavila kako uči dovu za tvoju majku.” Kada se mladić vratio kući i pokucao na vrata, nije ni slutio da će mu majka otvoriti vrata. Taj prizor ga je toliko obradovao i iznenadio da nije mogao izustiti nijednu riječ. Vidjevši to, sretna majka mu je rekla: ”Sine, Allah mi je podario zdravlje.” (XI/211-212) U drugoj predaji spominje se da mu je njegov prijatelj El-Mervezi prenio riječi nekog čovjeka koji je rekao: ”Od Bagdada do Turkmenistana ljudi upućuju Allahu dove za imama Ahmeda, pa kako će se on nazahvaljivati Allahu za blagodat koju mu je podario?!” Imam Ahmed je na to samo rekao: ”Molim Allaha da me ne učini licemjernim u mojim riječima i djelima.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/312) Nakon što je pod starost ostavio predavanja iz hadisa, rekao je: ”Ja sam zbog toga klanjao istihara-namaz i molio sam Allaha da me učini od onih koji ispunjavaju obećanje, a ja sam obećao da neću više nikome citirati nijedan hadis dok se ne sretnem sa Allahom, dž.š., tj. do svoje smrti.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/277) Imam Ahmed nije sebe smatrao odabranim imamom koji se okitio poniznošću i pobožnošću u vremenu kada su se ljudi pokvarili, niti iznimnom bogobojaznošću u vremenu kada su se ljudi odali razvratu, niti je sebe smatrao istinskim i rijetkim sljedbenikom sunneta u vremenu kada su ljudi napustili slijeđenje sunneta, on je zapravo bio toliko skroman da nikada nije pomislio da je on bolji od bilo kojeg muslimana u svom vremenu. Jedanput mu je rečeno da je jedan musliman sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je u snu spomenuo Ahmeda ibn Hanbela i pohvalio ga. Kada je to čuo imam Ahmed, zaplakao je i rekao: ”Polahko, istiniti snovi vjernika mogu obradovati, ali ga ne smiju obmanuti.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/227)

Korektan odnos prema alimima koji su bili njegovi savremenici
Mnogo je učenjaka bilo u vremenu u kojem je živio i djelovao imam Ahmed, i malo je njih da se nisu sreli sa njim i da nisu bili ili njegovi učenici ili učitelji i šejhovi. Naravno, najpoznatiji među njima bio je imam Šafija od kojeg imam Ahmed prenosi dvadeset hadisa iako je bolje poznavao hadis od imama Šafije. Kada je imam Ahmed umro, među stvarima koje je ostavio iza sebe bila je i knjiga Er-Risala, od imama Šafije, iz koje je redovno učio. Zbog znanja i mudrosti koju je naučio od imama Šafije, imam Ahmed je stalno učio dovu za njega. (El-Bidaje ven-nihaje, X/326) Između ostalog, imam Ahmed bilježi rijedak hadis od imama Šafije u čijem lancu su sve imami i učenjaci. Evo te predaje: ”Prenosi imam Ahmed od imama Šafije, a on od imama Malika, a imam Malik od imama Ez-Zuhrija, a on od Abdurrahmana ibn Ka’ba ibn Malika, a on od svoga oca, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Duša vjernika je u utrobi ptice koja je okačena za džennetsko stablo i ostat će tako sve do dana kada se ponovo spoji sa svojim tijelom.” (Ahmed u Musnedu) Kada je imam Šafija, prilikom svoje druge posjete Bagdadu, sreo Ahmeda ibn Hanbela, rekao mu je: ”Ako imaš sahih hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaži mi ga da mogu raditi po njemu, svejedno je li prenesen od učenjaka Hidžaza, Šama, Iraka ili Jemena.” (Tabekatul-hanabile, II/51) To je najbolja potvrda koliko je imam Šafija imao povjerenja u imama Ahmeda kao učenjaka i kao čovjeka i pored toga što je bio mnogo mlađi od Šafije. A imam Ahmed rekao je Šafijinom sinu Muhammedu: ”Tvoj otac je jedan od šesterice muslimana za koje ja u zoru upućujem dovu Allahu.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/227) U ranoj mladosti on je posjećivao i druge učenjake kao što je bio Ebu Jusuf, pisao je i zapisivao predaje i stavove učenjaka koji su pripadali racionalističkoj školi, kao i predaje od učenjaka Iraka, a zatim se u potpunosti posvetio hadisu i proučavanju sunneta. Učenjak kojeg također vrijedi spomenuti, a koji je bio savremenik imama Ahmeda, jeste Haris el-Muhasibi, poznat po asketizmu, pobožnosti, skromnosti i odricanju, ali i po pretjerivanju u svojoj askezi. Ahmed ibn Hanbel volio je slušati njegova predavanja iz rekaika i ahlaka, i svaki put bi se na njegovom predavanju rasplakao. Prenosi se od Ismaila ibn Ishaka es-Serradža da je rekao: ”Jedanput me Ahmed ibn Hanbel pitao da u svojoj kući upriličim sijelo na kojem će biti Haris el-Muhasibi. Kada sam prihvatio njegov prijedlog, primijetio sam radost na njegovom licu. Otišao sam kod Harisa i rekao mu da bih rado ugostio njega i njegove prijatelje, i on je pristao. Ahmed ibn Hanbel došao je prije njih i ušao u drugu sobu da oni ne znaju za njega, a zatim je došao Haris el-Muhasibi sa svojim prijateljima. Ja sam ih poslužio datulama, a zatim nam je Haris održao tako dirljiv ders i vaz da su svi plakali. Ja sam ih za trenutak napustio i ušao u sobu u kojoj je bio Ahmed ibn Hanbel, i zatekao sam ga kako se guši u suzama, toliko je taj vaz na njega ostavio traga. Kada se sijelo razišlo, upitao sam imama Ahmeda šta misli o ovim ljudima, a on je odgovorio: ”Nikada nisam vidio ni čuo da neko tako lijepo i nadahnuto govori o asketizmu i skromnosti kao Haris el-Muhasibi, ali i pored toga ja ti savjetujem da se ne družiš sa njim i da ne praviš takve kružoke u svojoj kući.” (Sijer a’lam en-nubela’, XI/326) Mnogi učenjaci komentirali su ovu predaju i govorili su o mogućim razlozima takvog stava Ahmeda ibn Hanbela o Harisu el-Muhasibiju. Neki su kazali da je to zbog toga što je i Haris El-Muhasibi naginjao ilmul-kelamu i filozofiji kao i mnogi drugi učenjaci toga doba, a upravo su oni posijali smutnju i nametnuli muslimanima bespotrebnu dilemu oko stvorenosti Kur’ana. Zanimljivo je opet mišljenje imama Bejhekija koji kaže da je imam Ahmed prezirao te kružoke i svom prijatelju savjetovao da se ne druži sa Harisom el-Muhasibijem, jer ne bi mogao izdržati toliko odricanje i askezu kao oni. Međutim, ono što se smatra pretežnim i preovlađujućim mišljenjem jeste predaja koju je zabilježio Ibn Kesir, u kojoj stoji: ”Imam Ahmed je svom prijatelju savjetovao da se ne druži sa Harisom el-Muhasibijem, jer je njegov asketizam i isposnički način života bio esktreman i nije bio u skladu sa šerijatom, zato je predlagao da ga ostavi i da se ne druži sa njim i sa njegovim društvom, već da se posveti istinskom islamskom znanju, proučavanju sunneta i umjerenom asketizmu u kojem nema pretjerivanja i izlaska iz okvira šerijata. Da su Harisa el-Muhasibija smatrali ekstremnim u prakticiranju asketizma i novotarom, svjedoče i riječi poznatog učenjaka Ebu Zur’a er-Razija, koji je, kada je došao do knjige Harisa Muhasibija, Er-Riaje, rekao: ”Ovo je novotarija”, zatim je čovjeku koji je donio tu knjigu rekao: ”Preporučujem ti da čitaš i slijediš ono što su naučavali imam Malik, Es-Sevri, El-Evzai, a da ostaviš ove novotarije.” (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, X/330) Osim spomenutih učenjaka, neophodno je prisjetiti se još jednom i Ahmeda ibn Duada, kojeg su još zvali vrhovni kadija (kadul-kudat), a koji je itekako utjecao na život i karijeru Ahmeda ibn Hanbela. Bio je dvorski alim koji je javno priznao da slijedi džehmijsko učenje i mezheb, i nagovorio je vlast da prisile ljude da povjeruju da je Kur’an stvoren, zatim, da vjernici neće vidjeti Allaha na Sudnjem danu, i bio je uzrok iskušenja i mučenja Ahmeda ibn Hanbela. Međutim, kolo sreće se nakon izvjesnog vremena okrenulo, nakon dolaska na vlast halife Mutevekkila kojem je autoritet bio Ahmed ibn Hanbel. Halifa Mutevekkil smijenio je Ahmeda ibn Duada sa pozicije glavnog kadije, dao je rasprodati svu njegovu imovinu i protjerao ga je iz Bagdada. Od tada je Ibn Duad živio u vrlo teškim uvjetima, a osim toga teško je obolio i iskušan je potpunom paralizom. U takvom stanju dočekao je i smrt, a na njegovoj dženazi bilo je samo nekoliko ljudi. Ibrahim el-Harbi spominje predaju u kojoj stoji: ”Ahmed ibn Hanbel halalio je svima koji su ga mučili i bičevali i koji su na to ljude podstrekavali, pa čak i halifi Mu’tesimu, a za Ibn Duada je rekao: ”Da on nije učenjak i daija, halalio bih i njemu, ali njegove riječi su ljudi slušali, pa mu ne mogu halaliti što je uveo novotariju u vjeru.” (Sifetu safve, I/448) Za razliku od Ahmeda ibn Duada, smrt Ahmeda ibn Hanbela bolno je odjeknula u cijelom tadašnjem islamskom carstvu i kako stoji u nekim predajama, na njegovj dženazi bilo je milion ljudi, ne računajući one koji su klanjali u svojim kućama i na ulicama. Neki islamski učenjaci tvrde da se nikada ni na jednoj dženazi u povijesti islama nije okupilo toliko ljudi kao na dženazi Ahmeda ibn Hanbela. (Hilyetul-evlija, IX/180) Neka se Allah smiluje Ahmedu ibn Hanbelu i neka ga nagradi za hizmet islamu i sva iskušenja koja je zbog vjere pretrpio i doživio, i neka ga obraduje susretom sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je sunnet dosljedno slijedio i za njega se borio do kraja svoga života.

Saff br. 267