Aktuelno

Afganistan-šest godina agonije

393pregledi
Autor: Borhan Younus
 
Prijevod: crnileptir
 
 
Danas je Afganistan sigurno drugačiji od dana kada je malo poznati plemenski voða Hamid Karzai sletio na planinski teren Uruzgana, meðu teško naoružane američke vojnike prije šest godina, i kada je jedva izbjegao zarobljavanje od strane Talibana nakon bijega u posljednji čas.
Ova razlika znači mnogo za Karzaija, koji je odveden iz kamenitih planina – gdje je bio okružen stotinama prekaljenih i neprijateljskih talibanskih boraca- u predsjedničku palaču u Kabulu.
Ali ovo ne znači ništa za  obične Afganistance koji gledaju u svoju budućnost sa još više nesigurnosti nego što su gledali u predvečerje 7.oktobra kada su prvi zračni napadi pogodili Kabul, stvarajući oblake dima iznad grada i vatre koja je osvjetljavala nebo iznad grada. Većina dogaðaja koji su uslijedili u poslijetalibanskoj eri pokazali su da Afganistan ide prema mračnijoj i goroj budućnosti.

Komentator u lokalnim novinama i se podsjeća na ono što naziva zlatnim talibanskim vremenima i koje uporeðuje sa sadašnjom situacijom:“ Prošli su dani kada su ljudi prenosili goleme količine novca u prtljažnicima svojih auta, iz jedne provincije u drugu, bez ikakvog straha od pljačkaša i razbojnika, dok se danas dobro zaštićene banke pljačkaju usred dana, u centru Kabula. Svijet mora znati sada ko su pravi mirotvorci, Talibani ili strane trupe.“

Ovaj primjer oštrog pogoršavanja sigurnosti samo je vrh ledenog brijega, i mali pokazatelj kako se javni život užasno pogoršao u Afganistanu pod američkom okupacijom uprkos mnogo hvaljenoj meðunarodnoj pomoći i milijardama dolara pomoći koja se slijevala u zemlju u svrhu njene rekontrukcije.

Afganistan-rušilac rekorda

Ratom poharana temlja ruši rekord za rekordom, i to ne pozitivne rekorde i u pravom smjeru, nego u svakom mogućem negativnom pravcu koji se može zamisliti, a sve u zadnjih šest godina. Uzgoj maka i proizvodnja ilegalnih droga dostigla je rekordni nivo na globalnom planu u zadnjih tri godine. Ovo je velika sramota za afganistansku vladu dok je čak i „predsjednik“ Karzai proglasio rekordni uzgoj maka velikom sramotom koja je ocrnila njegovu vladu.

Talibani su bili ti koji su skoro iskorijenili proizvodnju maka. Za vrijeme vladavine Talibana, zalihe heroina koji se proizvodio iz maka pale su za 65%, i to na globalnom tržištu, zahvaljujući službenoj zabrani droga. Proizvodnja opijuma na teritoriji koju su kontrolirali Talibani pala je za 99% i jedino mala teritorija koju je  kontrolirala Sjeverna Alijansa snabdijevala je svijet heroinom.

Sada sa sve razvijenijim, nezakonitim, narko biznisom, UN već treću godinu zaredom šalje alarmantna upozorenja da Afganistan postaje „narko-država“. Još „gorča“ činjenica jeste da od ovoga biznisa korist ne izvlače afganistanski farmeri, već da 80% novca od trgovine odlazi meðunarodnim narko kartelima. Loše ime i reputacija, znači, ide Afganistancima i njihovoj zemlji, kao proizvoðačima droge, dok novac ide  drugima i na  druga mjesta.

Napori svjetske zajednice, Velike Britanije i SAD-a da suzbiju uzgoj opijuma prijetnjama ili inicijativama nije uspio. Niti se program „Alternative Livelihood“ (Alernativni izvori za život) pokazao efektivnim niti je uspjelo prskanje herbicidima. Mnogi analitičari vide ovo kao veliki neuspjeh koalicije predvoðene SAD-om, koja je svrgnula sa vlasti Talibane. Sada je – kako ga mnogi zovu – „Bushov Afganistan“ taj koji obara zloglasne rekorde u proizvodnji narkotika, dok su sa druge strane,Talibani ušli u historiju, kao oni koji su reducirali proizvodnju narkotika na najniži mogući nivo.

Kao što je ova ista koalicija propustila da naðe ijedno oružje za masovno uništenje u Iraku – glavni razlog koji su navodili za rat u Iraku – takoðe su doživjeli veliki neuspjeh ovdje u kontroli droga, koje većinom završavaju na ulicama zapadnjačkih gradova. Tako je Irak postao kolijevka terorizma pod okupacijom, dok Afganistan ubrzano postaje narko-država, kao što to tvrdi zamjenik generalnog sekretara UN-a. Ovo je jedno od mnogih oblasti kojima je Afganistan „oborio rekord“ za vrijeme američke okupacije.

Sigurnosna mantra

Mir i stabilnost je još jedna stvar za kojom čeznu Afganistanci, a koji nisu nikad uspostavljeni od dolaska meðunarodnih snaga i vlade koju oni podržavaju, a što su Afganistanci očekivali. Umjesto toga, mir i sigurnost su dalje od nas nego ikada prije. Sigurnost, sigurnost, sigurnost je sada mantra koja se svakodnevno ponavlja od strane vlade i sve više od umornih okupacijskih snaga.
Otmice zbog otkupnine, oružane pljačke, u koje su većinom uključene obavještajne i policijske snage, pljačkanje ljudske imovine postalo su uobičajeni incidenti sada, čak i u najutvrðenijim dijelovima glavnog grada, a da ne spominjemo druge gradove ili sela. Pljačke po autocestama svugdje, sigurnosni kaos svugdje – jedan od najvećih i najzloglasnijih problema za vrijeme graðanskog rata 90 tih- polako se vraća. Kriminalne bande, koje vuku korijene iz vladinih sigurnosnih snaga, toliko su jake da se mogu suprostaviti i teško naoružanim stranim trupama i spriječiti njihove patrole, što je čak i Talibanima i borcima Al Kaide vrlo rijetko uspijevalo.

Od februara 2007.godine, pet banaka je opljačkano za manje od godinu dana u Kabulu; većina incidenata se desila u najsigurnijim dijelovima grada. Pljačke banaka i otmice stranih državljana sve su češće u  Afganistanu, kao u vremenima graðanskog rata. Ovaj kriminal, povezan sa nedostatkom sigurnosti je sigurno manje uznemirujući za vladu i okupacione snage kada se uporede sa sve uspješnijim talibanskim napadima, koji su se pojačali u zadnje tri godine. Talibani napreduju u svojim fatalnim napadima na vladine i okupacione snage svaki danom.

Zadnji samoubilački napadi na afgansku policiju i armiju u Kabulu, sa velikim brojem poginulih, usporedivi su sa iračkim otporom, sa tim da su ovi napadi više usmjereni na metu i sa puno manje civilnih žrtava. Takvi napadi, plus javni revolt stanovnika Kabula prošle godine – koji su pokrenuti nakon što je američki tenk pregazio civilno vozilo – dokazuje da će se glavni grad pretvoriti u kaos brže od očekivanog, zbog sve jačeg prisustva stranih trupa u njemu.

Sada je uobičajeni osjećaj meðu stanovnicima Kabula da svako ko može da ode iz zemlje- to što brže i učini, jer postaju sve zabrinutiji i zabrinutiji za budućnost zemlje…

Kabul je najbolje mjesto za neko hvalisanje o sigurnosti. Govoreći o drugim dijelovima zemlje, posebno o jugu i stoku,  svako zna ko drži stvarnu vlast. čak i vodeći američki komandant Karl Eikenberry je iskreno priznao pravu realnost da „…gdje cesta završava, počinju (vladaju) Talibani.“ Ovo je izjava ovoga bivšeg komandanta od prošle godine; ove godine Talibani ne drže samo kraj ceste, nego drže i njenu sredinu.

Dobar primjer za to je autocesta Kabul-Kandahar koji je postao regularna scena za napade na vladine ciljeve i strane trupe, ali i za otmice. Ovdje je kristalno jasno da je južni Afganistan i dio istočnog Afganistana, te centralnih provincija, u talibanskim rukama. Iako oni ne sjede u uredima i nemaju svoje kontrolne punktove, oni su ti koji vladaju iz  daljine.
U nekim mjestima su uspostavili svoje sopstvene sudove, koji se baziraju na Šerijatu, slični sudovima Unije islamskih sudova u Somaliji.Talibani kažu da im je sada lahko zauzeti bilo koji grad u zemlji, ali problem je držanje grad pod kontrolom. Jedinu prepreku im predstavljaju zračne snage stranih trupa, koje uobičajeno Afganistanci nazivaju “the B-52 power.”

Borci pokreta otpora više preferiraju iznenadne napade i zasjede nakon kojih se povlače, ili samoubilačke napade,  nego frontalne sukobe sa neprijateljima, da bi izbjegli žrtve. Ali ovo ne znači da ako bi vodili frontalne bitke – da bi bili poraženi. Viši britanski oficiri u provinciji Helmand, prošle godine su priznali da se suočavaju sa najtvrðim borcima na svijetu poslije II.svjetskog rata. Hiljade multinacionalnih trupa se još uvijek u strahovitim bitkama sa Talibanima.

Oficijelno, afganistanski rat je proglašen gotovim i proglašena je pobjeda decembra 2001.godine, nakon dva mjeseca teških bombardovanja. Ali sa obzirom da žrtve koje se zadaju okupacionim snagama sada, može se reći da je rat ušao u svoju glavnu fazu. Cijeli proces obaranja talibana u Afganistanu u prva dva mjeseca rata prošao je sa samo 12 američkih žrtava; sada je to broj američkih vojnika koji stradaju mjesečno ili sedmično.
Da sumiramo, Afganistan se pretvorio u pakao zbog nesigurnosti koja je zavladala nakon svrgavanja talibana. Situacija prije i poslije perioda 1996-2001.godine, napravilo je period vladavine Talibana zlatnim dobom afganistanske historije u zadnje tri decenije, sa sigurnosne tačke gledišta. Ovo je činjenica sa kojojm će se složiti svako u Afganistanu, gdje se niko sada ne smatra sigurnim.

Daljnje siromašenje

Mizerija koju je prouzrokovana okupacija i vlada koju podržavaju okupatori – ne prestaje ovdje. Ekonomska osnova zemlje je još više uništena u zadnjih šest godina. Službeno, vlada se drži sistema slobodne trgovine koji je otvorio zemlju masivnoj invaziji strane robe, fatalno rušeći ka dolje lokalne produkte.
Afganistan se pretvorio u glavnog konzumenta proizvoda susjednih zemalja. Glavni afganistanski nacionalni produkti, kao što je sušeno i svježe voće, te tepisi i sagovi,  doživjeli su nekoliko velikih i ozbiljnih udaraca, zahvaljujući prekomjernom uvozu istih roba izvana, s tim da je kvalitet uvozne robe znatno niži od kvalitete robe Afganistanaca. Vlada je propustila da naðe tržište za afganistanske domaće proizvode.

Kao dodatak, vrata Afganistana su otvorena za svaku vrstu poslova, dugova i interesa. Više od tuceta banka sada operiraju u ovoj zemlji, i sve oni baziraju poslovanje na kamati (koju islam strogo zabranjuje), sem jedne banke. Lihvarenje nikada nije bilo toliko rašireno u Afganistanu kao što je danas. Štoviše, nezaposlenost se sve više povećava, kao i inflacija, prisiljavajući mnoge da se okrenu prosjačenju. Cijene su otišle do neba, dok su cijene nekih dobara, poput petrola, ulja za kuhanje i riže se učetverostručile od vremena svrgavanja Taliban. Devalvacija lokalnih proizvoda na tržištu, nedostatak pravih prilika za posao i rastuće cijene doprinijeli su razvoju „prosjačke populacije“ i gangsterskih bandi kojih je sve više.
Kabul nije nikada imao toliko prosjaka na svojim ulicama kao što ih ima danas. Zbog toga ga neki nazivaju „grad prosjaka“. Sve veće siromaštvo je takoðe napunilo tržište prostitucije, posebno u velikim gradovima. U jednom iscrpnom izvještaju medijskih organizacija prije četiri godine stojaloje da samo u Kabulu ima više od 5000 prostitutki. Većina njih je rekla da nemaju za troškove življenja, pa su se okrenule prostituciji. Od tada, situacija se još više pogoršala.

Rekonstrukcija „džepova“

Rekonstrukcija ratom uništene zemlje je bio najočekivanija stvar u novoj, poslijetalibanskoj eri, ali ova nada se već sada pretvorila u totalno razočarenje. Jedan od glavnih prigovora koji se iznosi u javnim debatama i od strane medija jeste da je preko 12 milijardi dolara pomoći od stranih donatora nestalo – a ustvari otišlo u dobro poznate džepove.
U suprotnom, došlo bi do vidljive promjene u ljudskim životima, pa makar u izgledu glavnog grada. Najopipljivija rekonstrukcija je vidljiva u luksuznim hotelima i kućama za goste koje su napravljene radi komfora stranaca. Neke naduvene i velike prodavnice i tržnice su takoðe promijenile izgled glavnog grada, ali ovo nema ništa sa rekonstrukcijom uništene infrastrukture ove zemlje.
Prividno obnavljanje nije uraðeno od donatorskog novca. Korumpirana vlada, koja je finansirana u 6 godina sa 12 milijardi dolara, nije uspjela opskrbiti glavni grad električnom energijom, niti su uspjeli popraviti čak ni glavne ceste.  Opisivanje vlade i njenih birokrata kao korumpiranih nije više samo neutemeljena optužba, jer se i predsjednik Karzai jadao o sve raširenijoj korupciji u njegovoj administraciji.

Mafijaški kartel

Afganistanska nacija je izgubila svaku nadu i povjerenje u vladu, koju mnogi vide kao kartel moćnih „gospodara rata“ i zapadno obrazovanih tehnokrata koji nemaju nikakve vjere u islam. Vide ih kao one koji imaju jake privatne milicije iza sebe, dok obnašaju visoke funkcije u okupacionom režimu, sa prozapadnjačkim tehnokratama koji dolaze iza njih.
Prva grupacija ne štedi se u prikupljanju i kraði što više nacionalnog bogatstva i trpanju ukradenog u svoje džepove, koristeći za to sva moguća sredstva – od posla sa opijumom i korupcije do monopoliziranja trgovine alkoholom.

Druga grupa, poznatija meðu običnim Afganistancima kao „perači pasa“ – pošto oni vjeruju da svaki Afganac koji ode ne Zapad ne radi ništa osim što pere pse, ili radi kao šofer, a da ne može dobiti nikakav dobar posao ili dobro obrazovanje – pokušava da uveze svako obilježje zapadnjačke kulture u Afganistan.
Oni su , ustvari, „više zapadnjaci od pravih zapadnjaka“, kao što ih je opisala britanska novinarka Yvonna Ridley, koja je nekad bila zarobljenica Talibana. Oni misle da je to način na koji Afganci mogu krenuti ka napretku.Meðu njima su, prema tvrdnjama kontroverznog afganistanskog konvertita u kršćanstvo Abdul Rahmana, oni koji su sa njim išli u crkvu dok su bili u Europu. Sadašnja vlada takoðe uključuje zaklete maoiste i one koji se ponosno nazivaju sekularnim humanistima. Parlament je smjesa tih različitih snaga. Još jedna činjenica za razmatranje jeste da afganistanski parlament ima najveći broj ženskih predstavnika u svijetu, stvarajući od nacije sa niskom razinom pismenosti- naciju sa najviše žena u parlamentu i palotici.

Posljednja nada

Nova afganistanska država nije samo najsekulariziranija, najkorumpiranija, sa najviše žena, nego je i najpokornija i najmanje suverena. Prošlog decembra, predsjednik Karzai plačljivo je govorio protiv ubistava afganistanske djece od strane okupacionih snaga, koji nisu prestali bombardirati svadbe i civilna mjesta, odbacujući njegove mnogobrojne apele da prestanu to raditi.  Novine koje kritično pišu protiv vlade sutradan su na svoje naslovnice postavili njegovo plakanje, pišući da predsjednik ne kontroliše nijednog stranog vojnika u zemlji i da mu je preostalo jedino da plače.

Uprkos mnogobrojnih zahtjeva od strane Karzaija da okupacione snage informiraju, ako ne koordiniraju, lokalne vladine dužnosnike kada bombarduju neko područje ili kada započnu neku operaciju da bi se spriječile civilne žrtve, bombardovanje sela i civila su se nastavili i čak se povećali.

U današnjem Afganistanu najveći gubitnici su upravo SAD, ako se gleda  na to da su propustili i da nisu uspjeli donijeti mir i demokratiju u Afganistan, izbaciti „teroriste“ i zaustaviti proizvodnju narkotika. Umjesto toga, SAD je uhvaćena u nešto čemu nema kraja na vidiku. A glavna žrtva uhvaćena jeste bespomoćna afganistanska nacija, koja je izdržala mnogobrojne teškoće, ćeznući za pravim mirom u islamskoj državi u zadnjih tri decenije – sa nadom koju sve više gubi idući u nesigurnu budućnost.

(Islamonline.net)
 
Prvi put objavljeno: Petak, 26 Listopad 2007 08:38