ISTAKNUTOKur'an

“A o zakletvama svojim brinite se”

473pregledi

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Bitno je podsjetiti na kur’ansko pravilo koje je svim muslimanima izuzetno potrebno, a u kojem se govori o obaveznosti vođenja brige o zakletvama. Sveznajući Allah rekao je: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu jest da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kad se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni.” (El-Māida, 89)

Kur’ansko pravilo: “A o zakletvama svojim brinite se” možemo razmatrati s tri gledišta, pa ćemo reći da ono ukazuje na sljedeće: sustezanje od lažnog zaklinjanja, sustezanje od čestog zaklinjanja i na sustezanje od kršenja zakletve. Ali, u slučaju kad je zakletvu bolje prekršiti, tad ne treba biti uporan, nego takvu zakletvu treba prekršiti i iskupiti se za nju, ne dozvoljavajući da ona ima za posljedicu izostavljanje činjenja onog što je bolje.

Kad je riječ o lažnom zaklinjanju, treba znati da je to veliki grijeh i da ima za posljedicu poročnost. Abdullah b. Amr b. el-As, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Neki beduin došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga: ‘Božiji Poslaniče, koji su to veliki grijesi?’ ‘Jedan od velikih grijeha jest pripisivanje Allahu nečeg ili nekog ravnim’, odgovori Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. ‘Ima li osim širka još velikih grijeha?’, upita beduin, na šta Poslanik odgovori: ‘Osim širka, veliki je grijeh i neposlušnost prema roditeljima.’ ‘Ima li mimo neposlušnosti prema roditeljima još velikih grijeha?’, upita onaj čovjek. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Osim neposlušnosti prema roditeljima, zaklinjanje koje ima za posljedicu golemu poročnost veliki je grijeh.’ To beduinu ne bī jasno, pa priupita: ‘A koja to zakletva ima za posljedicu golemu poročnost?’ ‘To je onā lažnā zakletva pomoću koje čovjek prisvoji imetak drugog muslimana’, zaključi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”[1] Čitaoče, možda će te zaprepastiti saznanje da su neki ljudi, pored ovako jasnog hadisa, odviše smjeli i pomoću lažne zakletve prisvajaju tuđi imetak, odnosno izbavljaju se pomoću nje iz neprijatnosti! Ne znaju li oni da je ovosvjetsko poniženje i kaznu lakše podnijeti nego poniženje i kaznu na onom svijetu! Nisu li nikad čuli za sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upozorenja: “Ko se uporno lažno zaklinje da bi mu pripao imetak drugog muslimana srest će Allaha, a On će na njega biti ljut.”[2]

Kad je riječ o čestom zaklinjanju, iz vanjskog značenja 89. ajeta sure el-Māida zaključuje se da se zaklinjati treba samo u iznimnim slučajevima. A u sljedećem ajetu: “Ne pokori se i ne slušaj svakog ko se mnogo zaklinje, a on je nizak i ponižen” (el-Kalem, 10) Sveznajući Allah ukorio je one što se mnogo zaklinju. Zahtijevanje da se musliman što rjeđe zaklinje Božijim imenom nosi sljedeće mudrosti: sve što čovjek više veliča Gospodara svjetova i sve što je bolji vjernik, rjeđe se koristi Božijim imenom u cilju ostvarenja ovozemaljskih interesa; sve što čovjek ima manje samopouzdanja, odnosno sve što mu ljudi manje vjeruju, on osjeti da se mora pozvati na Božije ime da bi nešto dokazao (odatle i njegova karakteristika da je nizak i ponižen). Neka ovo što smo dosad rekli bude poticaj roditeljima i onima koji se bave odgojom muslimanske djece da ukažu djeci, odnosno odgajanicima na to da se čovjek treba zakleti isključivo onda kad za to postoji potreba, te da se vođenje brige o zakletvama ubraja u veličanje i slavljenje Uzvišenog Allaha.

A kad je riječ o sustezanju od kršenja zakletve, obveznik je dužan ustrajati u pogledu dozvoljene ili poželjne stvari za koju se zakleo, jer je u tome veličanje Gospodara svjetova, Onog na Čije se ime obveznik pozvao zaklinjući se. Izuzetak je situacija u kojoj je veće dobro da obveznik prekrši svoju zakletvu. Ovo smo rekli, a ponavljamo: ne treba dozvoliti da zakletva ima za posljedicu izostavljanje činjenja onog što je bolje i vrednije. Naprimjer, čovjek se zakune da neće jesti određenu hranu, odnosno da neće ući u kuću koja pripada određenom čovjeku – bolje je da zakletvu prekrši, a pogotovu ako njezino kršenje donosi dobrobiti. “Ko se zakune da će nešto učiniti pa shvati da može učiniti ono što je bolje od toga, neka učini ono što je bolje i neka se, k tome, iskupi za kršenje zakletve”, rekao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem.[3]

______________________________

[1] El-Buhari (6522).

[2] Muslim (220).

[3] Muslim (1651).

X