Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Aktuelno

17 sumnjivih činjenica o IDIŠ-u

979views

Piše: Abdullah Ladadwi

Preveo: Haris Osmanagić

Uz pomoć avio-napada vođenih od strane SAD-a, iračke vladine snage i proiranske milicije poznate kao “Nacionalni mobilizacijski front” nastavljaju svoje napade na sunnijska mjesta. Iako su potrešeni i ljuti zbog toga, ipak mnogi muslimani imaju poteškoća da razumiju šta se stvarno dešava. Sa jedne strane, mi shvatamo obim ovih zločina, ali, sa druge strane, zbog zamršene i obmanjujuće propagande od strane navedenih snaga – saučesnika u “velikom cilju” tih akcija – mi mislimo da je ili to ili IDIŠ. Međutim, IDIŠ je, kako je to poznato, jedna perverzna grupa, koja je ili savremena verzija haridžija čija je perzistentna podrška zapadnjačkoj hegemoniji, despotskom sirijskom režimu i Iranu jednostavno koincidencija ili je u potpunosti jedan kolonizatorski projekat.

Mimo postojećih i dostupnih dokaza koji ih povezuju sa oba despotska režima[1] i nekim zapadnim vladama[2], zdrava logika je u mogućnosti da shvati njihove spletke, čak i u Iraku, gdje su te spletke skrivenije. Prije nego što navedemo 17 činjenica o kojim svako od nas treba da razmisli, trebamo navesti jednu stvar: sunnizam, odnosno Ehlus-Sunnet nije “sekta” unutar islama, kako nam se nameće, niti je to neka “alternativna dogma”; Ehlus-Sunnet je kompletan islamski ummet koji ne prihvata raskole niti sektaštvo.

Imajući to u vidu, razmislite o sljedećim stvarima:

  1. Šest iračnih sunnijskih provincija je ustalo protiv Malikijeve sektaške vlade i nije učestvovalo na zadnjim izborima; politički “ustanak” je došao prije oružanog.
  2. Sunnijski revolt se bližio uspjehu i imao je ogromnu podršku naroda, pogotovo u Zapadnom Iraku, prije nego li je IDIŠ došao.
  3. Najednom, irački režim je u junu 2014. predao Mosul IDIŠ-u, sa svime što je imao u sebi, bez ikakvog prethodnog upozorenja. 30 000 iračkih vojnika je bježalo pred 1 500 IDIŠ-ovih.[3]
  4. Nakon toga, IDIŠ je isključivo upadao u sunnijsku teritoriju i nije se ni približio iranskoj granici. Teheran je prethodno ograničio IDIŠ-ovu prisutnost na maksimalno 40km od iračko-iranske granice i ovo je upozorenje izdato javno.[4] Ova grupa, iako spremna da napadne jake zemlje, uključujući i Tursku, je dosad uvijek poštovala Iranove želje.
  5. Konvoji sa desetinama i stotinama IDIŠ-ovih vozila redovno prolaze kroz iračke pustinje, sa svojim zastavama, a da im se pritom niko i ništa, ni vazdušne ni kopnene snage, ne suprotstavi. Na ovom mjestu se treba sjetiti, da “Anti-IDIŠ” vojna koalicija u Iraku broji 60 aktivnih država članica[5], sa izuzetno neugodnim ugovorima sa privatnim “odbrambenim” korporacijama.
  6. IDIŠ je zaustavio svoje napredovanje na granici Samerra’a i Bagdada i nije ispalio nijedan jedini metak na ši’ijsku teritoriju.
  7. IDIŠ-ov šireći sjeverni front je stao kod Kurdistana, i nijednim korakom nisu stali na kurdsku teritoriju. Svi zločini koje je IDIŠ učinio dosad su bili isključivo na sunnijskoj teritoriji i sunnijskim državama, a pogotovo u šest provincija koje su okupirali.
  8. Bitke koje su se odvijale u mjestima poput Palmire su napravile jednu zgodnu “dimnu zastavu” za jedan lukavi završetak. Ove navodne bitke nisu imale nikakvog pozitivnog efekta na sirijsku revoluciju; samo su pojačale rezerve municije ovoj grupi, i to sve pod budnim okom tkz. Međunarodne koalicije. Revolucionarne snage su I Palmiru i Rakku, prije IDIŠ-a, oslobodile od sirijskog režima. No, nakon što je IDIŠ došao, nanovo su izručene sirijskom režimu[6] i kurdskom PKK-u.
  9. IDIŠ, umjesto da povrati izgubljenu teritoriju, je krenuo u napad na sljedeću tvrđavu Islamske revolucije: grad Mari’, 25km sjeverno od Haleba.
  10. Oni koji poznaju strategiju Irana znaju i to da Iran nema problema sa žrtvovanjem stotina pa i hiljada arapskih ši’ija kako bi se ostvarili njegovi veliki ciljevi ekspanzije. Iranu, stoga, ne smeta što IDIŠ ubija neke arapske ši’ije, ukoliko ovo služi njihovoj široj kampanji preuzimanja kontrole nad regijom.
  11. IDIŠ je protekfirio sve… Osim Irana i iranskih zvaničnika. Mimo toga, po njihovim naopakim shvatanjima, nevjernici su i pripadnici Islamskog pokreta otpora – Hamasa – dok to isto nisu rekli za njihovog sekularnijeg rivala – Fataha. Svi, a pogotovo islamske grupe, su po njihovoj klasifikaciji, nevjernici, pripadnici pokreta “Sahve”[7] i svi njihovi protivnici su izašli iz okvira islama.
  12. Po ulasku u bilo koju provinciju, IDIŠ daje stanovnicima dvije opcije. Prva je prisega njihovom vođi El-Bagdadiju, time predajući svo svoje oružje, čime zauzvrat dobijaju “zaštitu”. Druga je oštrica noža. Nakon sakupljanja oružja od strane stanovnika i preuzimanja potpune kontrole nad oružjem, nastavljaju sa svojim lukavim planon.
  13. Stanovnici provincija su nakon toga predmet izgladnjivanja od strane kriminalne i sektaške grupe “Narodna mobilizacija” dok su stanovnici rasijani na svakoj strani. Zatim se odigrava lažna bitka u kojoj se IDIŠ hvali brojem ubijenih “safevija”, puštajući video za videom o “lavovima i vojnicima hilafeta” i drugim besmislica kroz koje zavode emocije onih sa ograničenim intelektualnim kapacitetima.
  14. Rezultat je svaki put potpuno isti: sraman poraz na svakoj sunnijskoj teritoriji (Tikritu, Ramadiju i drugim) u kojoj je IDIŠ bio prisutan. IDIŠ-ovi borci se povlače na drugu teritoriju, prepuštajući civile napadima okrutnog, ši’ijskog “Mobilizacijskog Fronta” kroz pljačke, paljenje, ubijanje i silovanje. Krajnji rezultat je anihilacija te teritorije, brišući je sa mape.
  15. Proces eliminacije iračkih, sunnijskih, mjesta se tako izvodi, mjesto po mjesto. Nakon Felludže, jedina provincija koja je ostala je Mosul, a njegova sudbina ne izgleda nimalo bolje. Nakon Mosula, IDIŠ će završiti sa svojim ciljem, predajući sunnije i teritorije na kojima oni žive sektašima i okončavajući sunnijsku prisustvo (kroz zajednice) u Iraku. A sve to se dešava dok se svijet raduje borbi protiv terorizma IDIŠ-a.
  16. Ebu Muhammed el-Adnani, koji je, najvjerovatnije, El-Bagdadijeva zamjena, je nedavno najavio njihovu spremnost da se vrate u pustinju, u potpunosti ravnodušan spram uništenja cijelih gradova i skrnavljenja časti ljudi, a pogotovo žena. Glavno je da ostaju kao ideja, iako je njihov slogan “Država (misleći na IDIŠ) je vječna i širiće se dalje”.
  17. IDIŠ je gotovo kompletirao svoj cilj u Iraku, koji je skoro pa isti kao onaj u Siriji. Opšte je poznato koliko su oslabili i nanijeli štete sirijskim, islamskim, revolucionarnim grupama, nakon što su ovi osvojili značajnu teritoriju u Siriji.

Ustvari, ono što se u međunarodnoj zajednici smatra opasnošću u Siriji, a to je da vlast u njoj preuzmu glavne muslimanske grupacije  (što je, uostalom, volja naroda), je ono što je pokrenulo alarme u SAD-u i Rusiji, koji su, umjesto da potpomognu narod i njegovu revoluciju, oslabili i grupe koje se bore protiv režima i IDIŠ istovremeno. Stoga, iako naš utisak o “zavjeri” možda i nije u potpunosti tačan, nemoguće je zamisliti projekat koji služi interesima Irana i Bešara bolje od IDIŠ-a i njegovih saučesnika.

Izvor: www.islam21c.com

Bilješke:

[1] http://www.telegraph.co.uk/news/2016/04/25/isils-deal-with-bashar-al-assad-and-the-40m-a-month-oil-profits/

[2] http://www.globalresearch.ca/america-created-al-qaeda-and-the-isis-terror-group/5402881

[3] https://www.theguardian.com/world/2014/jun/11/mosul-isis-gunmen-middle-east-states

[4] https://next.ft.com/content/11402b44-02ce-11e5-b31d-00144feabdc0

[5] http://www.state.gov/r/pa/prs/ps/2014/12/234627.htm

[6] http://rudaw.net/english/middleeast/syria/02052016

[7] Prema Vijeću za Blisko-istočnu politiku: “Od 2007. Do 2008. Iračka plemenska “sahva” (ar. “buđenje”) je bila ključ američke strategije “velikog talasa” i uveliko je zaslužna za dramatičan pad nasilja u zemlji”, specifično ciljajući grupe koje su se protivile američkoj invaziji.