Život i dalje ostaje jeftin

Piše: Muhamed Ikanović

Dvije djevojke u cvijetu mladosti. Dvije kćerke. Razmišljam o tome jer sam i sâm otac tri kćerke. Pitamo se dokle će ovako biti? Svjesni smo da naša djeca treba da izlaze i da se druže s drugima, ali i strahujemo od nasilnika kojih je sve više i koji nemilosrdno osvajaju naše ulice i javni prostor. Nikada više pravnika i tumača zakona, a više nereda i siledžija. I sve se to nekako odvija “po zakonu”. Krenem do džamije i ispod oka moram da pratim svakog psa lutalicu da bih bio spreman ukoliko se odluči da nasrne na mene. Kada se upali zeleno svjetlo za pješake, dobro razgledam i sve vrijeme ispod oka pratim da neće slučajno neki balavac pun adrenalina stisnuti po gasu i proći kroz crveno kako bi bio cool.

Ovo je vrijeme u kojem strahuju oni koji nemaju problem sa zakonom, a u kojem se slobodno osjećaju oni s kojima zakon ima pune ruke posla. I sve opet “po zakonu”. Zakon i tjera djecu da se viđaju sa roditeljima ovisnicima o drogama i onima koji se bave prostitucijom. I sve to pod plaštom nekakvih zakona. A ti zakoni dovedoše nas do toga da moral pade na niske grane i da čast postade veoma jeftina. I ne samo čast, i život nam je jeftin. Prođete kroz crveno, zgazite majku u cvijetu mladosti, iza nje ostane dvoje male djece, i dobijete kaznu od nekoliko godina zatvora. I sve to po zakonu.

Ulica je zanijemila. Mediji su umuknuli. Ali bol roditelja dvije ubijene djevojke tek počinje da se rasplamsava, i bit će sve jača i teža kako koja godina bude odmicala. Čemu nas sve ovo vodi!?

Vješti smo da od svega napravimo scenu, ali je problem što kraj predstave ne donosi ništa. Sve se završi, ali ništa ne naučimo, ne riješimo niti poboljšamo.

Tako nam je u pogledu mnogih pitanja, pa čak i međumuslimanskih odnosa. Svi krive jedni druge, ali niko ne nudi pravo rješenje. Na kraju su najviše krivi oni koji nose najveći teret vjere.

Gledamo kako se kvalitetno glumi jačina imana. Slušamo kako musliman, koji ne zna ni sufaru, objašnjava propise vjere čovjeku koji ima diplomu islamskog fakulteta.

Pravnici, ekonomisti i zanatlije bune se što se u islamsko misionarstvo “petljaju” ljudi koji su diplomirali na prestižnim islamskim univerzitetima.

Citiramo ajete i hadise o neredu, a nered u našim redovima. Rušimo brakove, porodice, petljamo se u ono što nas se ne tiče.

Gdje je početak mijenjanja stanja?

Imamo izbore i biramo, ali ostajemo u istoj situaciji. U samo nekoliko minuta slušamo kako država nema para i kako političari vrše zamjenu starih za nova auta u službenom voznom parku.

I tako unedogled…

Možemo pisati i kritikovati, ali jedno je jasno, tih djevojaka nema više među nama. Uputit ćemo dovu za njih i nakon nekoliko trenutaka zaboraviti i slatko se nasmijati. Njihovi roditelji sigurno se dugo vremena neće moći slatko nasmijati. Da li o tome razmišljaju oni koji haraju ulicama, prolaze kroz crveno svjetlo i iživljavaju se sa svojim autima, koja su dobili na poklon od svojih roditelja?

Ti što sjediš u fotelji i primaš platu za to, pitamo te: Šta si ti uradio da riješiš taj problem? Da li ti je uopće naumpalo da treba naći adekvatno rješenje?

Kako bi se ti koji ovo čitaš osjećao da u kabur spuštaš svoje dijete?!

 

Print Friendly  Život i dalje ostaje jeftin pf button both



X