Žena sedžde

Kad se ispere svijet vodom života
Iz srca što izbija i plavi po očima
Ostaje miris ruže što se smiješi
Na oči što tebe traže
Dok prosipaš čaroliju kad od moje boli uzimaš pregršt
I bacaš u beskraj , a meni od toga biva lakše
Pa leti mi duša iznad svega što me pritišće
Oslobođena okova i bremena
Kad znam i kad ne znam osjećam : da sve je kako treba biti
Kako jeste i svaka tuga je za bezbroj sreća
Istina je
Kad oslobodiš se ega i umnih stega
Što te kao pticu u kafezu drže
I prže… pusti se,oslobodi i poleti
Ti dušo satkana od vječnosti sve zamke uma i nefsa
Možeš prevazići
I dok gledam kako olakšavaš mi breme kad ga Tebi prepustim
tuga postaje sreća
vidim sebe kako u zanosu kažem:
“Njegova ljubav meni je lijek
Mehlem svakoj rani je…”
I svaku riječ privijam uz srce, ko čedo
Što na oči izlazi
I tako tečno gledam kako tuga odlazi
Kako polazi ispratim je očima…
Jer ništa, ništa što te dopalo, nije da bi vječno ostalo…
Pa ni suza…
a kane li, nije uzaludno – isprat će
svijet od prljavštine u meni u tebi,
Svima
da ozdravimo od čistoće
i kane li – da bolje vidimo
otkrit ćemo dragulj u sebi
i da svakoj boli lijek je On i od Njega
I kada djela potvrde da u srcu je samo Jedan
Na dlanovima mojim moći ćete izbrojati do vječnosti
Kako ova žena sedžde
Boga moli
Da crnilo što se niže
Oboji se u bijelo, u meni , u svima
Da čovjek zaboravan po prirodi
Postane onaj što se sjeća i osjeća
Kako mehlem u riječima liječi i
osvjedoči
da nakon svake tuge je olakšanje
I da Gospodar nije svoga roba napustio ni omrznuo
I još da samo strpljivi bit će bez računa nagrađeni
I da niko ne zna kakva nagrada za one koji su činili dobra djela
Čeka …

 

Alma Taletović

Print Friendly  Žena sedžde pf button both



X