Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru!

Pripremio:  Amir Smajić, prof.
alt  Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru! minber 20 285 29Danas, četrnaest stoljeća nakon vremena objave, čovječanstvo prolazi kroz etapu koja nije zabilježena u knjigama historije. Smutnje i razvrat nisu ostavile nijedan dom a da u njega nisu ušle. Kada je riječ o nevjernicima, danonoćno rade na širenju razvrata, i javno i tajno se bore protiv Gospodara svih svjetova. Mnogoboštvo, nevjerstvo, sihr, blud, homoseksualizam, silovanja, kamata, nepravda, ubistva, krađa i dr., svakodnevne su pojave u nevjerničkim državama. Milijarde raznih valuta se godišnje ulaže u naučna istraživanja samo da se dokaže da Bog ne postoji. Žele da kažu da je čovjek bog, ili pak, čovjekov razum: “Poslanici njihovi su govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.'” (Prijevod značenja Ibrahim, 10)

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom istinskom božanstvu. Neka je salavat i selam na sve Allahove poslanike, od prvog do posljednjeg, i sve iskrene, odane robove do Sudnjega dana. Uzvišeni Allah, azze ve dželle, stvorio je čovjeka i odlikovao ga nad mnogim drugim stvorenjima: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Prijevod značenja El-Isra, 70) Kao vid počasti čovjeku, Allah, dželle šanuhu, naredio je i melekima da mu se poklone: “Mi smo vas stvorili i onda vam oblik dali, a poslije melekima rekli: ‘Poklonite se Ademu!’, i oni su se poklonili, a Iblis nije; on nije htio da se pokloni.” (Prijevod značenja El-E’araf, 11) Uzvišeni je stvorio Zemlju, učinio je prostranom i spustio neizbrojne blagodati, samo radi čovjeka: “Allah je Stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem, voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega tražite, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (Prijevod značenja Ibrahim, 32-34)

Najveća od svih blagodati jeste to što Uzvišeni Allah, dželle dželaluh, nije ostavio čovjeka da luta po ovoj Zemlji bez upute i smjernica. Naprotiv, kao vrhunac Njegove pravde i milosti prema robovima, slao im je vjerovjesnike i poslanike sa uputom, radosnim vijestima i opomenama: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je sigurno s Musaom razgovarao – o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.  A Allah je silan i mudar.” (Prijevod značenja En-Nisa, 163-164)
Svakom narodu došao je poslanik. “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu činite ibadet, a taguta se klonite!'” (Prijevod značenja En-Nehl, 36) Nijedan narod nije bio kažnjen sve dok mu opomena nije došla: “A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (Prijevod značenja El-Isra, 15) Nakon što je Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kao dokaz protiv ljudi, spustio sve spomenute blagodati, opet je čovjek imao hrabrosti da odbije pokornost Allahu i Njegovim poslanicima, alejhimus-selam.

Kada su Adem i njegova supruga Hava, alejhima-selam, kao kaznu za prekršaj koji su počinili, spušteni iz Dženneta na Zemlju, Uzvišeni je rekao: “Mi rekosmo: ‘Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – bit će stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.'” (Prijevod značenja El-Bekare, 38-39)
Nedugo nakon spuštanja iz Dženneta, desio se prvi grijeh na Zemlji: “I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ – ‘Allah prima samo od onih koji su bogobojazni’ – reče onaj. ‘I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u Vatri.’ A ona je kazna za sve nasilnike. I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih.” (Prijevod značenja El-Maide, 27-30)

Nakon Adema, alejhis-selam, deset generacija ljudi živjelo je na principima ispravnog vjerovanja, obožavajući samo Uzvišenog Allaha, Jednog i Jedinog. Slijedili su uputu svoga oca Adema, a širk (mnogoboštvo, idolatrija,…) im je u potpunosti bio nepoznat. Zatim se, po prvi put na Zemlji, dešava iskrivljivanje vjere tako što narod počinje obožavati kumire. Uzvišeni Allah hitno im šalje poslanika, Nuha, alejhis-selam, koji ih danonoćno poziva na ispravni put: “Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: ‘Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna! ‘O narode moj’,  govorio je on, ‘ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi.'” (Prijevod značenja Nuh, 1-4) Nakon približno hiljadu godina neumornog pozivanja, Nuh, alejhis-selam, požali se svome Gospodaru: “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: ‘Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašće, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?!'” Njegov narod na to reče: “Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!” (Prijevod značenja Nuh, 5-24) Zatim mu Uzvišeni naređuje da gradi lađu, lađu spasa, i naređuje da se u nju ukrca zajedno sa onima koji su vjerovali s njim. Nevjernike je čekala teška kazna. “I on reče: ‘Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.’ I ona ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: ‘O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima! A on reče: ‘Sklonit ću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi.’ – ‘Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!’ – reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. I bi rečeno: ‘O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!’ I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini Džudi, i bi rečeno: ‘Daleko nek je narod nevjernički!’ (Prijevod značenja Hud, 41-44)

Nakon Nuhovog, alejhis-selam, naroda Allah, dželle dželaluhu, stvori druge narode i posla im poslanike, ali ista stvar se ponavljala: “A zatim bismo, poslije njih, druga pokoljenja stvarali, – nijedan narod ne može ubrazati ni usporiti vrijeme propasti svoje – i poslanike, jedne za drugim slali. Kad bi jednom narodu došao njegov poslanik, u laž bi ga utjerivali, i Mi smo ih zato jedne drugima smjenjivali, i samo u pričama o njima pomen sačuvali – daleko bili ljudi koji nisu vjerovali!” (Prijevod značenja El-Mu’minun, 42-44)

Uništeni su narodi Huda, Saliha, Šuajba, Luta, Musaa i drugih poslanika: “Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud, i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili.” (Prijevod značenja Kaf, 12-14) Svi su odbijali pokornost poslanicima i prelazili granice u činjenju razvrata i nereda po Zemlji: “Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo; i Semudom, koji je stijene u dolini klesao, i faraonom, koji je šatore imao – koji su na zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.” (Prijevod značenja El-Fedžr, 6-14)
Zašto se čovjek ne zapita?! “Zar Mi nismo drevne narode uništili i poslije njih i one koji su za njima dolazili?! Isto tako ćemo sa svim grješnicima postupati! Teško toga dana poricateljima!” (Prijevod značenja El-Murselat, 16-19) Zar u tome nije pouka za razumom obdarene?!

Zatim je Uzvišeni Allah, nakon uništenja drevnih naroda, počastio čovječanstvo posljednjim i najodabranijim od svih poslanika, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ga kao milost svim svjetovima: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (Prijevod značenja El-Enbija, 107) Učinio ga je brižljivim prema ljudima: “Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 128) Učinio ga je blagim i nježnim prema vjernicima: “Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.” (Prijevod značenja Ali Imran, 159) Zatim mu je naredio da, na najljepši način, pozove ljude u ispovijedanje ibadeta samo Allahu: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.” (Prijevod značenja En-Nehl, 125) Sve to nije puno koristilo, narod je krenuo stopama prijašnjih naroda utjerujući u laž svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon trinaest godina neumornog pozivanja, odbio mu pokornost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa malom skupinom vjernika, bi primoran da napusti svoj rodni kraj kako bi ponudio uputu nekom drugom narodu, nadajući se da će je, za razliku od njegovog naroda, prihvatiti: “A koliko smo gradova razorili, mnogo moćnijih od tvoga grada koji te protjerao, i nije bilo nikoga da im pomogne.” (Prijevod značenja Muhammed, 13) On se smjestio u plemenitom gradu koji se zvao Jesrib, a zatim Medina, i ponudio uputu njegovim mještanima. Medinjani povjerovaše u Poslanika, prihvatiše uputu i odlučiše ga pomoći.

Ubrzo nakon toga Allahovo svjetlo se raširi i Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, uzvisi Svoju vjeru nad svim lažnim vjerama: “Oni žele da utru Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima. On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima.” (Prijevod značenja Es-Saff, 8-9) Allahovo obećanje ispunilo se, objava s nebesa se upotpunila i time se završila zadnja poslanička misija do Sudnjeg dana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u nasljedstvo je ostavio Allahovu Plemenitu knjigu, Kur’an, i svoju praksu – kao garant uspjeha vjernicima na dunjaluku i ahiretu. Njega, sallallahu alejhu ve sellem, naslijediše plemeniti ashabi, koji raširiše Allahovu vjeru ka Istoku i Zapadu, i ispuniše Zemlju pravdom i monoteizmom, a Allahova riječ i uputa Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zavladaše među ljudima.
Međutim, nakon nekoliko desetljeća islamske vladavine, zasnovane na uputi i ispunjene pravdom i moralom, ljudi se opet počeše vraćati stopama svojih predaka. Iz dana u dan, kako je vrijeme objave udaljenije, čovječanstvo je sve dalje i dalje od Allahove upute. Kao kaznu i opomenu Uzvišeni Allah iskušava ljude raznim nedaćama kako bi se opametili. Učenjaci, koji su naslijedili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, opominju svoje narode i prijete im Allahovom kaznom, ali većina ljudi opet odbija pokornost. Islamska vladavina postepeno se gasi.

Danas, četrnaest stoljeća nakon vremena objave, čovječanstvo prolazi kroz etapu koja nije zabilježena u knjigama historije. Smutnje i razvrat nisu ostavile nijedan dom a da u njega nisu ušle. Kada je riječ o nevjernicima, danonoćno rade na širenju razvrata, i javno i tajno se bore protiv Gospodara svih svjetova. Mnogoboštvo, nevjerstvo, sihr, blud, homoseksualizam, silovanja, kamata, nepravda, ubistva, krađa i dr., svakodnevne su pojave u nevjerničkim državama. Milijarde raznih valuta se godišnje ulaže u naučna istraživanja samo da se dokaže da Bog ne postoji. Žele da kažu da je čovjek bog, ili pak, čovjekov razum: “Poslanici njihovi su govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.'” (Prijevod značenja Ibrahim, 10) Utjeruju poslanike u laž i negiraju postojanje Sudnjeg dana: “‘Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi’ – govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.” (Prijevod značenja El-Džasije, 24) Otvoreno prkose Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu: “Proklet neka je čovjek, koliko samo ne vjeruje! (Prijevod značenja Abese, 17)

Činjenica koja žalosti svakog muslimana jeste da je većina muslimana danas krenula za nevjernicima, baš kao što nam je to nagovijestio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimanske države su prepune raznoraznih svetišta, na kojima su prisutni mnogobrojni prizori širka. Većina muslimanske omladine napustila je prakticiranje vjere. Nerijetka je pojava da se muslimani, po imenima, ismijavaju sa islamskim svetinjama. Neki prelaze krajnje granice u svom prkosu pa vrijeđaju i Gospodara svih svjetova. Pitamo: Zašto? Zar nisu svjesni Allahove nesnosne patnje?!

Mnoge muslimanke ostavile su hidžab, vjerovatno zato što nije u “modi” i “trendu”. Možda bi ga i stavile ako bi ga obukla neka od svjetskih glumica ili pjevačica. Kamo sreće da se ironija prekida kod toga, nego javno i tajno svojim tijelima, uporno, pozivaju u razvrat. Zbog čega?! Zar je razvrat bolji od čednosti u koju poziva vjera?!
Ostavljanje namaza, posta, zekata, hadždža… Zašto?! Zar su ovodunjalučke prolazne strasti preče od zadovoljstva Uzvišenog Allaha?! Blud, kamata, neposlušnost roditeljima, homoseksualizam, droga, alkohol, kocka, psovka, ubistvo, krađa… Zašto?! Zar se ne boje Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu?! Sekularizam, demokratija, liberalizam,… Zašto?! Zar žele dati prednost paganskim običajima nad Allahovim svetim vjerozakonom?! Zar su nekom uskraćena prava u islamu?! Zar ima veće slobode i počasti za čovjeka od islama?! Zašto Allahovu riječ bacamo za leđa kao i prijašnji narodi?!

Spas je u vjeri islamu. Krenimo pravim putem prije negoli bude kasno. Sjetimo se drevnih naroda i kako su bili kažnjeni: “Zar oni kaznu Našu da požuruju?” (Prijevod značenja Es-Saffat, 176) Pozivajmo u dobro, odvraćajmo od zla i ukrcajmo se u lađu spasa: “A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grješnici su postali. Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi popravljali stanje.” (Prijevod značenja Hud, 116-117)
Uzvišeni Allah, dželle dželaluh, rekao je: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.” (Prijevod značenja Er-Rum, 41)

Časopis El-Asr br. 42

Print Friendly  Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru! pf button both



X