Žal za Andaluzijom

Preveo i prepjevao: dr. Emir Demir

Ebu Beka er-Rundi je pjesnik iz Andaluzije. Rođen je 601. h. g. / 1204. godine u Rondi u južnoj Andaluziji, a umro je 684. h. g. / 1285. g. Bio je hafiz hadisa i islamski pravnik, a posebno je bio nadaren za književnost, te je spjevao mnogobrojne stihove. Danas je najpoznatiji po pjesmi “Žal za Andaluzijom” koju je spjevao poslije lančanog pada nekoliko andaluzijskih gradova. Još jednu sličnu pjesmu spjevao je kako bi u pomoć prizvao dinastiju Merinida iz Maroka pošto je prvi vladar Kraljevine Granade Ibn Ahmer Muhammed b. Jusuf, u nadi da će se održati na uzdrmanom tronu u Granadi, počeo davati ustupke Špancima u vidu predaje više utvrda i gradova.

 

Žal za Andaluzijom

 

Svaka završena stvar je manjkava,

pa neka ugodni život čovjeka ne zavarava.

 

Stanja, kako vidjeh, mijenjaju se:

ko se danas raduje, sutra žalostit će se.

 

Ovaj svijet nikog ne čuva vječno,

niti je stanje na njemu dugovječno.

 

Vrijeme, sigurno, svaki štit podere

kad ga sablje i koplja ostave.

 

Svaka sablja se isuče da bi na kraju nestala,

makar bila Ibn Zi Jezenova, s koricama poput dvorca Gumdanova.

 

Gdje su iz Jemena krunisani kraljevi,

gdje su im vijenci i tadžovi?

 

Gdje je iz Irema Šeddadova građevina,

gdje je Sasanida u Perziji vladavina?

 

Gdje je zlato što ga Karun posjedova,

gdje je sila Šeddadova, Kahtanova i Adova?

 

Neodgodiva odredba im stiže svima,

pa nestaše kao da nisu postojali nikada.

 

Kraljevine i kraljevi koji nekad bijahu,

sada se kao bajke i snovi prepričavaju.

 

Vrijeme je Darijusa i ubojicu njegovu zaboravilo,

Kisra je bio vođa, ali ga njegov svod nije zaštitio.

 

Kao da teškoći nikad nije bilo lahko doći,

i kao da Sulejman nad svijetom nije imao moći?!

 

Vrijeme raznovrsne nedaće nanosi,

radost i tugu donosi.

 

Za nedaće olakšavajuće utjehe ima,

a za ono što islam snađe tješenja nema.

 

Poluotoku dođe stanje za kojim nema žalosti,

pred njim Uhud pade i Sehlan se uruši.

 

U islamu ga urok pogodi, on se smanji,

a oblasti i gradovi sa njega su nestali.

 

Pitaj Valensiju šta se s Mursijom desilo,

i šta se Šatibom i Džejjanom zbilo?

 

I gdje je Kordoba – Kuća nauke prave,

koliko je samo učenih u njoj steklo slave?

 

Gdje su Sevilja i njena odmorišta,

i rijeka pitka, obilna i čista?

 

Ti su gradovi bili temelji države islama,

a bez temelja nema ostanka nama!

 

Čista vjera od tuge goleme plače,

kao što voljeni zbog rastanka jauče

 

Za oblastima islama ispražnjenim,

očišćenim i nevjerstvom naseljenim,

 

Gdje su džamije u crkve pretvorene,

pa zvonima i križevima ispunjene.

 

Čak i mihrabi nepomični plaču,

a minberi i drvene daske žalom nariču.

 

Nesmotreni, vrijeme je opominjač najbolji,

možeš drijemati, ali vrijeme neumorno bdi.

 

Ti, koji bahato hodaš, i koga njegovo mjesto zavarava,

zar čovjeka poslije Sevilje neko mjesto može da očara?

 

Ova je nesreća sve prethodne u zaborav bacila,

ali se ona uprkos vremenu ne zaboravlja?

 

Vi, koji leđa iznurenih konja jašete,

i kao da se u trku takmičite,

 

Koji indijske oštre sablje držite,

i njima u mrkloj tami iskre pržite,

 

Koji tamo iza mora u obilju uživate,

i u svojim mjestima ponos i vlast imate,

 

Jeste li o stanovnicima Andalusa vijesti čuli,

i jesu li vam konjanici o njima pričali?

 

Koliko potlačenih od nas za pomoći vapi,

ubijenih i porobljenih, pa zar to čovjeka neće podrmati?

 

Zašto su među vama pokidane veze islama,

a vi ste Allahovi robovi, braća odabrana?

 

Zar prkosne duše nemaju visoke ambicije,

zar nismo u dobru pomagači i ensarije?

 

Ko će odbraniti ponižene, nakon njihova ponosa,

a dovedeni su u stanje nepravde i haosa?

 

Do jučer su u svojim kućama kraljevi bili,

a danas su u nevjerničkim zemljama u sužanj bačeni.

 

Da ih samo vidiš zbunjene, bez vodiča ostavljene,

u odjeću raznih poniženja obučene!

 

Da samo vidiš plač kada ih kao roblje prodaju drugima,

to bi te užasnulo i tuga bi te polomila.

 

Allahu dragi, dijete se od majke oduzima,

kao što se duša od tijela rastavlja.

 

Djevojčica, poput izlazećeg sunca prekrasna,

poput jakuta i merdžana,

 

Na silu je gorostas vodi u zlo,

oko plače, a srce ostaje zbunjeno.

 

Srce samo što od žalosti ne pukne,

ako u njemu ima islama i vjere iskrene.

 

 

Print Friendly  Žal za Andaluzijom pf button both



X