upitnik2

Zabrana selama

Piše: Haris ef. Hasičić

Ovih dana je aktuelna tema zabrane nošenja hidžaba nakon što je VSTV donio zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama. No, ovaj pokušaj gušenja vjerskih sloboda, nije prvi, čak i u postkomunističko vrijeme kojeg živimo. Ako na internetu potražimo termin zabrane selama, naći ćemo slučaj koji se desio u Maglaju 2000-te. godine. No, i bez interneta, na perosnalnom planu, vjerujem da je veliki broj muslimana naišao na neku vrstu pokušaja zabrane selama. Prije desetak godina, kada sam radio kao vjeroučitelj, pojedini direktori, branili su djeci da međusobno nazivaju selam na hodnicima tih škola. Nisu to mogli braniti vjeroučiteljima, ali kako vrijeme prolazi, možda, vrlo brzo, budu i imali potrebnu zakonsku regulativu. Jučer je moj kolega, Ismet Bašić, na svom facebook profilu objavio informaciju da je jedan službenik suda u Zenici, nakon što je nazvao selam pokrivenoj kolegici, upozoren od sudije da to više ne čini.

U situaciji kada nam brane osnovna ljudska prava, trebamo se upitati dvije stvari: kako se protiv toga boriti, te koliko smo mi tome doprinijeli? Oba ova pitanja imaju jedan odgovor.

U prvome redu, valja znati da je selam, kao imperativ, naveo Uzvišeni Allah:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَدْخُلُوا بُيُوتًا غَيْرَ بُيُوتِكُمْ حَتَّىٰ تَسْتَأْنِسُوا وَتُسَلِّمُوا عَلَىٰ أَهْلِهَا ۚ ذَٰلِكُمْ خَيْرٌ لَّكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ

O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne zatražite i dok ukućanima selam ne nazovete, to vam je bolje, poučite se!“ (Kur’an, Nur, 27)

Selam nije samo puki pozdrav, mada, među muslimanima, ima i onih koji selam ne smatraju toliko bitnim ili suštinskim, no selam je i bitniji nego mnogi od nas to mislimo. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete biti potpuni vjernici sve dok jedni druge ne zavolite. Želite li da vam ukažem na nešto čega ako se budete pridržavali, tada ćete se međusobno i zavoljeti? Širite selam među sobom!“ (Muslim, 54) Allahov poslanik, s.a.v.s., je, u ovom hadisu, ulazak u Dženet uvjetovao imanom, a iman je uvjetovao širenjem selama. Što govori da je selam, u međumuslimanskoj komunikaciji, suštinski. Imam Buhari u svom Sahihu od Ammara ibn Jasira, r.a., bilježi da je rekao: „Ko bude posjedovao tri vrline, takav je obuhvatio i upotpunio iman: da bude pravedan prema svima, da širi i naziva selam svakome i da udjeljuje i pomaže drugima iako je i sam u oskudici:’“ U ovome hadisu, Allahov poslanik, s.a.v.s., nas obavještava da je potpunog imana onaj koji širi i svakome naziva selam. No, ako analiziramo naše stanje, vidjet ćemo da naša praksa odudara od Poslanikovog, s.a.v.s., savjeta. Ovdje prvenstveno, mislim na način nazivanja selama, a sekundarno na samo širenje selama.

Od Ebu Umame, r.a., se prenosi: „Neko je upitao: ‘Allahov Poslaniče, kada se dvojica ljudi susretnu, koji će od njih dvojice prvi nazvati selam?; a on odgovori: ‘Onaj koji je odabraniji kod Uzvišenog Allaha.“ (Ebu Davud, 5197; Tirmizi, 2694; Tirmizi i Hilali – hasen) Iz hadisa je vidljivo da pri nazivanju selama postoji i segment količine imana, pa ko ima veći iman, taj će nastojati selam nazvati prvi. Suprotno ovome je da onaj koji nema jak iman, njemu i nije stalo do nazivanja selama, barem to neće nastojati činiti prvi. U prvome redu, selam je dova za našeg, brata, sestru, porodicu itd. No, kada dovimo za neku svoju potrebu, imamo tendenciju svog sebe unijeti u dovu. Gorimo od čežnje da nam Uzvišeni Allah tu dovu ili potrebu ispuni. Kada, s druge strane dovimo, kroz selam, za svoga brata, kojeg možemo a i ne moramo poznavati, imamo tendenciju da nam se selam „otme iz ruku.“ Enes, r.a., pripovijeda da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Sinko moj, kada uđeš među svoju porodicu, nazovi im selam. To će donijeti blagoslov i tebi i tvojim ukućanima.“ (Tirmizi, 2698; Tirmizi i Hilali – hasen) Selam donosi dobro, ne samo onome kome je nazvan, već i onome koji naziva. Ako dalje razradimo, gornju tezu o intimnoj dovi i dovi za našeg brata kroz selam, možemo reći da selam nazivamo, čisto radi ispunjavanja forme. Selam postaje, i kod onih koji vjeru ne djele na suštinu i formu, ironično je, formalan. Kada ovome dodamo i načine nazivanja selama, npr. zbrzamo ga kroz zube, izgovaramo ga polovično, smrknuti smo kao da kunemo a ne da donosimo dovu, mašemo rukama kao išaret itd. Ne treba zaboraviti i tendenciju našega naroda da izbjegava selam. U mome mjestu, iako nema nemuslimanskog življa, kada se uđe u kakvu trgovinu ili market, pozdravlja se kao u pola Beograda: zdravo, dobar dan, ćao, doviđenja itd.

Iz priloženog je sasvim jasno da za odumiranje selama nisu krivi samo oni koji ga, formalnopravno, brane, već i mi što ga nekvalitetno i suviše malo nazivamo! Jer kako bi neko branio nešto što je općeprihvaćeno na svim nivoima? S druge strane, vrlo je lahko braniti nešto što prakticira vrlo mali dio stanovništva, koji je većinom vezan za džamiju. Da li se to planski radi, je sasvim druga tema.

Ako bismo tražili rješenje ovog problema, mogli bi ga naći u hadisu Tufejla ibn Ubejja ibn Ka’ba koji pripovijeda: „Običavao sam doći kod Abdullaha ibn Omera, r.a., pa bih se zajedno sa njim zaputio na pijacu. Kada bismo došli na pijacu, Abdullah ibn Omer ne bi prošao ni pored prodavača slabovrijedne robe, ni pored trgovca, ni pored siromaha, niti pored bilo koga drugog a da mu ne bi nazvao selam. Jednom sam došao kod Abdullaha ibn Omera pa je zatražio od mene da zajedno s njim krenem na pijacu. Ja ga upitah: ‘Šta ti ustvari radiš na pijaci, jer ti niti šta kupuješ, niti se o robi raspituješ, niti se cjenkaš, niti sijeliš po sijelima na pijaci? Sjedi ovdje da malo porazgovaramo!’ Na sve to, Abdullah ibn Omer, r.a., reče mi: ‘Poslušaj me, trblati!’ – jer je Tufejl bio trbušast – ‘na pijacu idemo radi selama, da ga nazivamo onome koga sretnemo.“ (Malik, 2/961-962; Nevevi – sahih) Abdullah ibn Omer, r.a., je išao na pijacu da bi svoju braće i sestre, trgovce i kupce, upozorio, kroz selam, na dunjaluk. Naime, ljudi imaju tendenciju na pijacama, ili kod nas u tržnim centrima, biti zaslijepljeni dunjalukom.

Problem kod ovog rješenja jeste što bi mnogi, osobu koja bi se danas ponašala na opisani način, proglasili radikalom, vehabijom ili u najmanju ruku zatucanim. Ovakvo gledište sasvim dovoljno govori o nama. Govori koliko je imana imao ibn Omer, r.a., a koliko mi!

Na kraju, odgovor, na pitanja s početka, bi bio: rješenje svakog problema mora krenuti sa radom „ispred svojih vrata“, te ako mi ne promijenimo naše stanje, neće niko.

Podijelite ovaj sadržaj…

Print Friendly  Zabrana selama pf button both



X