Vrijeme u kojem će ološ voditi glavnu riječ u društvu

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Vrijeme u kojem će ološ voditi glavnu riječ u društvu sehadetPrenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pred Sudnji dan doći će godine prevare i obmane, kada će se lažovi smatrati istinoljubivim, a istinoljubivi ljudi lažovima, kada će ljudi vjerovati prevarantima, a neće vjerovati povjerljivim ljudima, kada će govore držati ruvejbida.” Upitali su: “Allahov Poslaniče, a ko je ruvejbida?” Odgovorio je: “To je glupak (prezren čovjek) koji će nastupati i govoriti u ime općenarodnih interesa.” (Ibn Madže, Hakim i Ahmed).

U ovom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je vrijeme koje će doći pred Sudnji dan, kao godine prevare i obmane, jer će se tada u potpunosti poremetiti mjerila vrijednosti i ljudi će, u većini slučajeva, odustati od principa koji čovjeka podižu na pijedestal ljudskosti i vrline.

Pokvarenost će biti prisutna u svim strukturama društva i svim vidovima međuljudskih odnosa, u politici, ekonomiji, obrazovanju, kulturi itd. U društvu će dominirati laž, nepravda, kriminal, korupcija, nemoral i razni oblici ekstremizma i devijantnog ponašanja. Prezreni ljudi će steći “ugled”, jer će se domoći vlasti i narodnog bogatstva, a pošteni, iskreni, sposobni i moralni ljudi, bit će omalovažavani i odbačeni.

Kad zlo postane dobro, a dobro postane zlo

Ne treba biti puno pametan, pa zaključiti kako opis vakta iz hadisa, odgovara upravo našem vremenu. Mi upravo živimo u vremenu poremećenih mjerila vrijednosti, u vremenu kada najveći bjelosvjestki hohštapleri i varalice, ljudi bez pameti, mudrosti, samilosti i morala, upravljaju svijetom, koji, osim političke vlasti i moći, te uzurpiranog i pokradenog svjetskog bogatstva, u svojim rukama drže medije kao moćno sredstvo za kreiranje javnog mnijenja, za održavanje na vlasti i kvarenje i zabluđivanje širokih narodnih masa.

Dakle, vrijeme koje je opisano u hadisu, nije vrijeme u kojem će lažov postati istinoljubiv, pa će mu ljudi vjerovati, niti će istinoljubivi postati lažac, pa će tako izgubiti kredibilitet. Nikako!, već će lažov iskoristiti svoju moć i poziciju i moć medija kako bi plasirao svoje zabludjele ideje i laži i predstavio ih kao nepobitnu istinu i općeljudsku vrijednost. Zbog toga će mediji biti dostupni (kao što su u naše vrijeme), i putem njih će uglavnom moći govoriti razni ruvjebide, ahmaci i pokvarenjaci koji će na sva zvona promovirati zabludu i nemoral, dok će pametnim i moralnim ljudima biti uskraćeno da govore i promoviraju istinu i stvarne moralne vrijednosti. Zato nije čudo što u našem vremenu, naprimjer, skoro niko ne smije cioniste nazvati pravim imenom – fašisti, teroristi i okupatori, već se oni nazivaju legitimnim i legalnim političkim vođama, na terorizmu utemljene države Izrael, a njihova teroristička armada, regularnim vojnim snagama, dok se palestinske oslobodilačke snage, u skoro svim svjetskim medijima, nazivaju militantima i teroristima.

Kao što nije čudo što se muslimanski borci za slobodu u Iraku, Afganistanu, Čečeniji itd., nazivaju militantima i teroristima, a okupatori i teroristi koji su im spalili zemlju, opljačkali bogatstvo, ubili milione civila, žena, djece i staraca, nazivaju se regularnim vojnim snagama, američkim, ruskim, engleskim, izraelskim itd. Danas, oni koji siju smutnju na Zemlji, nazivaju sebe čuvarima sigurnosti i mira, a one koji šire istinu i koji se istinski zalažu za mir, pravdu i moral, nazivaju smutljivcima i rušiteljima mira. Njihovo ponašanje i propaganda najviše liče ponašanju zloglasnog faraona koji je, pred zabludjelom i obmanutom svjetinom, sebe nazvao pravednim vođom, reformatorom i dobročiniteljem, a Allahovog poslanika, Musaa, a.s., nazvao je smutljivcem, rekavši im: “Pustite vi meni da ubijem Musâa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove.” (El-Mu’min, 26.).

I nije čudo što se putem današnjih medija, reklamira i promovira zlo svake vrste, od alkohola do najgorih oblika razvrata i nemorala kao što je homoseksualizam, koji se u iole normalnim okolnostima, smatrao i smatra najgorim oblikom ljudske izopačenosti, moralnog sunovrata, pomračenjem uma, dok je danas, u ovom predapokaliptičnom vremenu, to najviši izraz ljudske slobode i pravo koje se slavi kao vrlina.

Treba kazati da hadis s početka hutbe ima opće značenje, i Poslanikove, sallallahu alejhi ve selelm, riječi da će vođstvo u društvu preuzeti i u ime naroda govoriti najprezreniji među njima, ne odnose se samo na političke vođe i moćnike, već i na one muslimane koji govore o islamu bez znanja, one koji su krenuli putevima ekstremizma i koji siju smutnju među muslimanima, koji svojim ponašanjem skrnave ljepotu i savršenost islamskog ahlaka i na najsvirepiji način ruše zgradu islamskog bratstva i obezvrjeđuju njegova divna značenja.

Uistinu, danas svako može pričati o vjeri, svako vazi, govori, pametuje, i, štaviše, izdaje fetve i predstavlja se kao učenjak. I što je najgore, svaki taj ruvejbida-govornik,  ima svoje muride, svoje sljedbenike i slušatelje.  Kako je samo bio u pravu šejhu-l-islam Ibn Tejmijja, kada je rekao: “Dunjaluk upropaštavaju tri skupine ljudi: polupismeni islamski pravnici, polupismeni ljekari i polupismeni gramatičari. Polupismeni islamski pravnici upropaštavaju vjeru, polupismeni ljekari upropaštava ljudsko tijelo, odnosno život i zdravlje, a polupismeni gramatičari skrnave i upropaštavaju jezik.”

Spas je u iskrenom ibadetu

Kako onda da vjernici sačuvaj svoj iman, moral, prisebnost i dosljednost na putu dobra u vremenu svekolike smutnje u društvu? Odgovor na ovo pitanje je jednostavan. Nema spasa čovjeku, općenito, a posebno u vremenima fitne i smutnje, osim u dosljednom slijeđenju Kur’ana i Sunneta i traženja utočišta kod Allaha, dž.š., kroz iskreni ibadet i pobožnost.

Ukoliko malo pažljivije iščitavamo životopise ashaba, r.a., vidjet ćemo da su oni, iako su kucali na sva vrata dobra i dobročinstva, jednoj stvari posebno posvetili pažnju i koristili je kao sredstvo koje najbolje približava Allahu, dž.š., a to je upravo ibadet.

Na samom početku poslaničke misije i pozivanja ljudi u islam, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem je, kako stoji u vjerodostojnim predajama, cijelu godinu dana prakticirao noćni namaz sa svojim ashabima, prvim muslimanima, i toliko dugo su stajali u namazu, učeči ajete koji su netom objavljivani, da su im noge oticale. Među prvim ajetima koji su objavljeni Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bili su ovi ajeti: O ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo, Mi ćemo ti doista teške riječi slati, tă ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju imaš, doista, mnogo posla. (El-Muzzemmil, 1.-8.).

Noć jeste predviđena za odmor i ashabi su je koristili za odmor, ali su u zadnjoj trećini noći ustajali i vrijeme provodili u ibadetu koji im je život značio i koji im je donio ogromnu i višestruku korist. Zbog ove činjenice neki islamski učenjaci savjetuju da putnik ka Allahu, svoje putovanje počne upravo ibadetom, potpunim, iskrenim ibadetom, kako bi bio spreman za dugo i naporno putovanje koje je puno prepreka, neizvjesnosti, iskušenja. Naravno, ovdje govorimo o ibadetu nakon znanja i spoznaje istine. Spoznaja i razumijevanje vjerskih istina su na prvom mjestu, međutim, često puta se desi, a naše vrijeme je najbolji svjedok i dokaz za to, da oni koji su se posvetili znanju više nego ibadetu (dobrovoljnom namazu, postu itd.), na kraju budu upropašteni, jer znanje donosi ugled, poziciju u društvu, ali donosi i samoobmanu i umišljenost i tako upropasti čovjeka. To se odnosi i na one koji su se posvetili isključivo da’vi, prije ibadeta i vlastite pripreme duše za taj izuzetno odgovoran zadatak. Oni steknu ugled, dobiju sljedbenike koji ih hvale, veličaju, ali ih to, sačuvao nas Allah od toga, upropasti i udalji od Allaha.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naučio je ashabe noćnom namazu u tajnosti još dok su bili u kući Erkama ibn Ebi Erkama. Na taj način oni su osjetili slast ibadeta, slast munadžata, razgovora i bliskosti sa Allahom, i to je ono što je unijelo smirenost u njihova srca i učvrstilo ih na putu islama. Oni su bili svjetla slika islama u svakoj situaciji i ostali su postojani onda kada su bili izloženi najgorem mučenju. Osjećali su da su njihovi dunjalučki gospodari nemoćni da dođu do njihovih srca, pa su bili ponosni. Nevjernički vođa, Ummejje ibn Halef bio je poražen pred snagom imana Bilala, koji je, dok ga je silnik bičevao na vrelom pustinjskom pijesku, ponavljao riječi: “Ehadun, Ehad! – Jedan je, jedan Allah!” I kada više nije znao šta će, odlučio je da ga proda, a kupac je bio Ebu Bekr, r.a., koji je za Bilalovu slobodu dao ogromnu svotu novca. Nakon što ga je prodao, Umejje ibn Halef je rekao Ebu Bekru: “Da si mi ponudio novca koliko vrijedi jedno obično uže, dao bih ti ga.” Na to mu je Ebu Bekr r.a., odgovorio: “Da si tražio tovare zlata za Bilala, dao bih ti.”

Ibadet i noćni namaz u Mekki ostavio je traga na njih i onda kada su uspostavili državu u Medini, tako da su noći provodili  u ibadetu kao i onda kada su bili potlačeni.

Prenosi se da je Hind, r.a., nakon oslobađanja Mekke izašla navečer iz svoje kuće da vidi ashabe, da vidi ko su ti ljudi koji su porazili Kurejšije i osvojili Mekku. Kad je došla pred Ka’bu vidjela je te neustrašive mudžahide kako klanjaju namaz i kako grcaju u suzama, skrušeno moleći Allaha za oprost i milost. Toliko je bila dirnuta i ushićena da se sva uplakana vratila mužu Ebu Sufjanu i rekla mu: “Čovječe, idi i daj prisegu na vjernost Muhammedu! Tako mi Allaha, nikada nisam vidjela veličanstveniji prizor kod Ka’be, kao večeras.”

Zbog svega toga kažemo da mi muslimani nemamo veće potrebe od potrebe za iskrenim ibadetom, posebno u današnje vrijeme, vrijeme fitne i smutnje čiji valovi sa svih strana zapljuskuju lađu života na kojoj plovimo. Na to nas je upozorio i Muhammmed, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: “Ibadet u vrijeme smutnje je kao hidžra meni.”

Imam Gazalija, govoreći o dunjaluku kao najvećoj fitni i iskušenju i vrstama ljudi i njihovom odnosu prema dunjalučkim izazovima i iskušenjima, spomenuo je primjer ljudi koji su putovali na lađi. Kada su došli do ostrva koje je bilo bogato zelenilom, prekrasnim vrtovim, raznovrsnim cvijećem i ukusnim plodovima, kapetan lađe je odlučio da se tu odmore. Obavijestio je putnike da je vrijeme ponovnog polaska u zoru drugog dana i upozorio ih da se ne udaljavaju puno od lađe kako ne bi zakasnili. Putnici su se podjelili u tri skupine. Jedna skupina je ostala blizu lađe. Uživali su u lijepom pogledu, jeli su plodove koji su bili na dohvat ruke, ali su im oči stalno bile uprte u lađu. Kada je ujutro kapetan pozvao da se krene, oni su bili prvi koji su se ukrcali u lađu. Druga skupina je, zanesena ljepotom i plodovima ostrva, otišla malo dalje od lađe, ali su im srca bila prisebna, bojali su se da im lađa ne ode i da ne ostanu na ostrvu. Čim su ujutro čuli glas kapetana, oni su požurili da se ukrcaju u lađu i stigli su u posljednji čas. Treća skupina je, opijena ljepotom i plodovima ostrva, otišla u dubinu ostrva, potpuno zaboravljajući na lađu. Kada je kapetan pozvao da se krene, niko od njih nije čuo njegov poziv. Tako je lađa otišla, a oni su ostali i stradali na ostrvu zajedno sa varljivim plodovima koje su bili ponijeli.

Mi muslimani moramo biti svjesni iskušenja, smutnji i prepreka koje se nalaze na našem putu ka Allahu. Zato se iskreno moramo posvetiti ibadetu kako nas ta iskušenja ne bi shrvala i kako nas dunjaluk ne bi obmanuo i zaveo toliko da se zaboravimo ukrcati na lađu spasa koja putuje ka vječnom prebivalištu u Džennetu.

Saff br. 327.

 

Print Friendly  Vrijeme u kojem će ološ voditi glavnu riječ u društvu pf button both



X