ISTAKNUTORazličite teme

Tekst ugovora između Omera i stanovnika Kudsa

2.43Kpregledi

Već desetljećima svjedoci smo okupacije, torture i nepravde koju Izrael, uz podršku i odobrenje zapadnog svijeta, čini nad stanovništvom Palestine i Kudsa. Ali, ovo je samo ponavljanje onoga što se svaki put desi kada nepravednici dobiju priliku i zauzmu muslimansku zemlju.

S druge strane, mnoštvo primjera iz historije govori o plemenitosti i pravednosti islama. Jedan predivan primjer iz tog blaga jeste ophođenje drugog pravednog halife Omera b. Hattaba prema stanovnicima Kudsa, nakon što je grad predat muslimanima.

Ugovor koji je halifa Omer sklopio sa stanovnicima Kudsa istinski svjedoči o tome da je islam vjera tolerancije, a ne vjera prisile. Taj dokument je pravedni svjedok koji nam govori da su se muslimani prema kršćanima u Kudsu ophodili na način o kojem kršćani nisu ni sanjali. Omer, koji je osvajač, mogao je da im nametne šta je htio, da ih prisili na šta je htio, ali to nije uradio, jer je on predstavljao islam, vjeru koja ljude štiti i daje im potpuna prava, ma koje oni vjere bili.

Tekst ugovora koji je Omer, radijallahu anhu, sklopio sa stanovnicima Kudsa glasi:

“U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Ovo je sigurnost koju Allahov rob, Omer, vladar pravovjernih, daje stanovnicima Kudsa. Dajem im sigurnost za njihove živote, imetke, crkve, vjerske relikvije, njihove bolesnike i zdrave ljude i sve stanovnike, uz garanciju da se njihove crkve neće pretvarati u stambene objekte, da se neće rušiti, da se neće uništavati ni same crkve, ni njihova okolina; da se neće oduzimati njihove vjerske relikvije, da se neće uzimati njihov imetak, da se neće prisilno odvraćati od njihove vjere, i da se neće nikakva šteta nanijeti nekom od njih, kao i da Kuds pored njih neće nastanjivati niko od jevreja (to je bio zahtjev tadašnjih kršćana u Kudsu koji je Omer uvažio, jer su jevreji činili nasilje kršćanima u Perziji). Stanovnici Kudsa imaju obavezu davati džizju kao što je daju i stanovnici Medaina, kao i da otjeraju Bizantince i lopove iz grada. Ko god od Bizantinaca izađe iz grada, zagarantirana mu je sigurnost života i imetka sve dok ne stignu do svog odredišta, a ko ostane u gradu, također je siguran, s tim da je obavezan plaćati džizju kao i ostali stanovnici Kudsa. Stanovnici Kudsa koji budu htjeli da odu sa Bizantincima i ponesu svoj imetak, a ostave svoje crkve i vjerske relikvije, bit će sigurni, i bit će im sačuvane crkve i vjerske relikvije dok ne stignu do svog odredišta. Svaki zemljoposjednik koji je ranije bio tu, može da ostane na svom posjedu uz iste obaveze kao i ostali stanovnici Kudsa, a ko želi, može otputovati sa Bizantincima, ili se vratiti svojoj porodici, i ništa im neće biti uzeto sve dok ne požanju svoje usjeve. Ovom ugovoru svjedoči Allah i On predstavlja zaštitu koju daju Allahov Poslanik, njegovi nasljednici i svi vjernici ukoliko druga strana plati džizju. Svjedoci: Halid b. Velid, Amr b. As, Abdurrahman b. Avf i Muavija b. Ebu Sufjan. Napisano: petnaeste godine (po Hidžri).” (Vidjeti: Tarihut-Taberi)

Časopis Asr

X