Vlast – veliki emanet (odgovornost), ne privilegija

Hatib: Nezim Halilović Muderris
Braćo i sestre u islamu! Danas 28. safera 1431.H., 12. februara 2010. godine, uz Allahovu, subhanehu ve te’ala, pomoć govorim na temu Vlast – veliki emanet (odgovornost), ne privilegija. Odabrao sam upravo ovu temu u vremenu u kojem je više nego očigledna zloupotreba vlasti od velikog broja onih koji svjesno ili nesvjesno prelaze sve granice zakona i morala.  
Vlast je braćo i sestre ogromna odgovornost i te odgovornosti su se plašile dobre generacije naših predaka. Zbog toga su oni izbjegavali prihvatanje odgovonih funkcija, jer je to emanet, koji treba ispuniti i valja za njega odgovarati.
Na početku hutbe podsjećam i sebe i vas na 58. ajet Sure En-Nisa’:
Allah vam naređuje da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite! Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.

Prema citiranom ajetu Allah, subhanehu ve te’ala, nam naređuje da odgovorne poslove povjeravamo samo onima koji su dostojni tih poslova i koji su svjesni te odgovornosti, a kada Allah, subhanehu ve te’ala, nešto naređuje, onda tu nema kompromisa. Zato nikada nemojmo podržati zulum (nasilje) u bilo kojem obliku, od bilo koga i prema bilo kome! Podršku dajimo samo onima koji su dostojni da nas predstavljaju i vode!
A kako su vlast doživljavali naši dobri preci, vidimo iz nekoliko poučnih situacija vezanih za Omera ibn El-Hattaba, radijallahu ‘anhu, drugog halifu Hulefair-rašidina (Pravednih halifa) i njegova unuka Omera ibn Abdul-Aziza, radijallahu ‘anhu, jednog od najvećih velikana i vladara ovog časnog ummeta, za kojeg neka ulema kaže da je bio 5. halifa Hulefair-rašidina.
Jednom je Omeru ibn El-Hattabu, radijallahu ‘anhu, neki čovjek rekao: „Boj se Allaha, Ibn El-Hattabe!“ Prisutnima je zbog tih riječi bilo neugodno, a Omer, radijallahu ’anhu, na to reče: „Pustite ga! Tako mi Allaha, neće biti dobra u vama sve dok ne budete ovako govorili, niti će biti dobra u nama sve dok ih ne budemo slušali!“

Omer ibn El-Hattab, radijallahu ‘anhu, bi sa minbera govorio: „Neka se Allah smiluje onome ko mi ukaže na moje mahane!“
Pored toga što je Omer, radijallahu ’anhu, bio veoma strog i principijelan kada je u pitanju vjera i njeni propisi, u isto vrijeme je bio veoma odgovoran i milostiv prema svima koji su to zaslužili. Kada bi stanovnici Medine pospali, Omer, radijallahu ’anhu, bi neprimijećeno izlazio iz svoje kuće, u potrazi za onima koji su slabi kako bi im pomogao, za onima koji su siromašni kako bi im  udijelio sadaku ili za onima koji griješe kako bi ih opomenuo i savjet im uputio. Jedne noći dok je šetao medinskim ulicama, iz neke kuće začuo se dječiji plač. Približio se kućnim vratima, pokucao, nazvao selam i upitao: ”Allahova robinjo, zašto ti plaču djeca?” ”Plaču jer su gladna”, odgovori žena. Omer, radijallahu ’anhu, tada zaplaka i plačući se zaputi u Bejtu-l-mal (Državnu haznu), u kojoj je bilo imetka namijenjenog za milostinju. Veliku vreću je napunio brašnom i uz to uze masla, hurmi, odjeće i nešto kovanog novca. Potom reče svome slugi Eslemu: ”Natovari mi ovo na leđa!“ A Eslem reče: ”O halifo mu’mina, ja ću odnijeti vreću umjesto tebe!“ Omer, radijallahu ’anhu, energično odbi i reče: ”Ja ću za njih biti pitan na ahiretu”, pa uze vreću i zaputi se kući uplakane djece. Svojim rukama im je skuhao omak i svakom djetetu sipao hrane sve dok se nisu zasitili. Njegov sluga Eslem, pripovijedajući kako je Omer, radijallahu ’anhu, kuhao omak i puhao u vatru kako bi je rasplamsao, rekao je: ”Vidio sam kako dim izlazi iz vršaka njegove brade.”

Jedne prilike u Medinu je došao izaslanik Kisre, cara Perzije, te se počeo raspitivati gdje se nalazi halifin dvorac. Kada mu rekoše da on nema dvorca, izaslanik upita: ”Gdje je onda njegova kuća?” Nakon što su mu pokazali kuću od opeke oko koje, na veliko izaslanikovo čuđenje, nije bilo čuvara, a da ne govorimo specijalaca, video-nadzora, prislušnih uređaja, službi za borbu protiv terorizma, betonskih zidova, za nijansu manjih od onih Gazi.., on pokuca na vrata koja otvori Abdullah, sin Omerov, te ga obavijesti da njegov babo nije kod kuće i reče mu da ga potraži u džamiji ili nekoj od medinskih bašči. Pošto ga nisu našli u džamiji, potražiše ga u medinskim baščama i nađoše ga kako spava ispod jednog drveta. Bio je u skromnoj odjeći koja se izlizala od mnogog nošenja, a ispod glave je umjesto jastuka stavio svoju ruku, te je mirno spavao. Kisrin izaslanik se čudom čudio i samog sebe pitao da li je moguće da pred njim mirno spava Omer, vladar velike islamske države kojoj po snazi i moći tada u svijetu nje bilo ravne. Da li je ovo Omer koji je osvojio dunjaluk i koji važi za najmoćnijeg vladara tog doba? Izaslanik tada reče nekoliko riječi kojima iskaza svu mudrost Omerovog životnog uspjeha: ”Mudro i pravedno postupaš, pa zato mirno spavaš, Omere.” Ovako skromno živio je Omer, radijallahu ’anhu, koji da je htio, svoju kuću je mogao sagraditi od čistoga zlata i put od kuće do džamije svilom zastrti, a medinske zidove od skupocjenih materijala sazidati. Međutim, ništa od toga nije učinio, već se imanom i skromnošću ogrnuo i po tome sve do današnjeg dana upamćen ostao.
Jednom se Omer, radijallahu ’anhu, popeo na minber da održi hutbu pa mu se iz stomaka začulo krčanje, jer je bio gladan. Omer, radijallahu ’anhu, se tada obrati svome stomaku riječima: ”Krčao ti ili ne krčao, ja te neću napuniti sve dok se ne zasite gladna muslimanska djeca.”
Halifa Omer ibn Abdu-l-Aziz se nakon preuzimanja hilafeta, popeo na minber i održao muslimanima prigodan govor, u kojem je kazao: „O ljudi! Iskušan sam ovom stvari bez moga pitanja, moje želje za njom i bez dogovora s ostalim muslimanima. Ja odbacujem vašu prisegu datu meni, pa potražite nekoga drugog za svog halifu!”

Prisutni povikaše u jedan glas: „Mi smo tebe izabrali, vođo vjernika i zadovoljni smo tobom, pa prihvati se vođstva s Allahovim blagoslovom!” Omer nastavi: „Onda, znajte da nema vjerovjesnika poslije vašeg Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i da nema knjige nakon Knjige koja je njemu objavljena! Uistinu, ono što je Allah dozvolio, to ostaje dozvoljeno do Sudnjeg dana. Zaista, ja nisam sudija, već samo onaj koji sprovodi. Uistinu, ja nisam onaj koji uvodi novine, već sam onaj koji slijedi. Nikome se ne pokorava u griješenju prema Allahu, subhanehu ve te’ala. Doista, ja nisam najbolji od vas, već sam jedan od vas, s tim da mi je Allah odredio da nosim najveći teret. O ljudi! Ko se bude družio s nama, neka se druži radi pet stvari, a ako ne može radi njih, neka nam se onda ne primiče: 1) da nas upozna o potrebi onoga koji nije u stanju, da nas upozna sa svojom potrebom; 2) da nas svojim zalaganjem potpomogne u dobru; 3) da nas uputi na dobro kako bismo se poveli za njim; 4) da ne ogovara pred nama nikoga od muslimana i 5) da ne zalazi u stvari koje ga se ne tiču! Oporučujem vam bogobojaznost, jer je bogobojaznost iza svake stvari, dok ničega nema iza bogobojaznosti. Radite za svoj Ahiret! Doista, ko bude radio za svoj Ahiret, Allah će ga sačuvati dunjaluka! Popravite svoju unutrašnjost, Allah će popraviti vašu spoljašnjost! Često se sjećajte smrti i dobro se pripremite za nju prije nego li vam dođe! Doista, smrt prekida sve slasti. Doista, ovaj ummet nikada se nije razilazio oko svoga Gospodara, niti svoga Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, niti Knjige koja im je dostavljena, već su se razišli oko dinara i dirhema. Zaista neću dati nikome pravo koje ne zaslužuje, niti ću uskratiti nekome njegovo pravo!”
Zatim je povisivši glas kako bi ga svi ljudi čuli, rekao: „O ljudi! Ko se bude pokoravao Allahu i njemu je obavezno pokoravati se, dok onaj koji bude griješio prema Allahu, ni njemu se ne pokorava. Pokoravajte mi se sve dok se budem pokoravao Allahu, pa ukoliko budem nepokoran i vi se nemojte pokoravati meni! Ako oni koji su oko vas, iz naselja i gradova, budu se pokoravali meni kao što se i vi pokoravate, onda ću biti vaš vođa, ali ako prekinu prisegu i ja ću prestati biti vaš vođa.” Zatim je sišao s minbera.

Ovo su samo mali fragmenti iz života ove dvojice velikih halifa i lekcije za one koji su svjesni šta znači emanet vlasti.
Braćo i sestre, čuvajmo se preuzimanja emaneta, koji ne možemo ispuniti, izvršavajmo sve naše obaveze, natječimo se u dobru i pripremajmo se za Dan polaganja računa, kada će se gledati samo dobra djela!

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas učini od onih koji slijede sunnet Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, I izvršavaju preuzete obaveze, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i u Džennetu nas počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!    

 
Sarajevo: 28. safer 1431. god. po H.    12. februar 2010. god.                              
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
Nezim Halilović Muderris
 
Print Friendly  Vlast – veliki emanet (odgovornost), ne privilegija pf button both



X