AkidaISTAKNUTO

Vjerovanje ehli-sunneta u pogledu dužnosti i obaveza prema ehlul-bejtu i islamskim učenjacima

88pregledi

Priredio: Amir Durmić

U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice i o njihovom stavu o učenjacima i dužnosti prema njima:

  1. U ehlul-bejt – Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu, ubrajaju se svi oni iz njegove rodbine kojima je bilo zabranjeno uzimanje sadake, a to su porodice i potomci Alije, Džafera, Akila i Abbasa, radijallahu anhum, kao i potomci Harisa b. Abdulmuttaliba, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njima.

Komentar: Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je pokorni rob. Nije nas (Poslanikovu porodicu) izdvajao od ostalih ni po čemu, osim po tri propisa: obaveza nam je upotpunjavati abdest, zabranjeno nam je primati milostinju i zabranjeno nam je da parimo magarca s kobilom (kako bismo dobili mazgu).” (Tirmizi, Sunen, br. 1701; Ebu Davud, Sunen, br. 808, i drugi, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.) Zejd b. Erkam, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ja vas Svevišnjim Allahom opominjem da pazite na moju porodicu!”, pa je to ponovio tri puta. Kada je Zejd, jedan od prisutnih ashaba, upitao ko je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, porodica i da li se i njegove supruge smatraju dijelom njegove porodice, tj. da li su i one ehlul-bejt, on je odgovorio: “Da, i njegove supruge dio su njegove porodice, međutim, pod pojmom ehlul-bejt prvenstveno se misli na one članove njegove porodice (s kojim je u krvnom srodstvu i) kojima je strogo zabranjeno uzimati sadaku, milostinju, a to su Alijina, Akilova, Džaferova i Abbasova porodica.”  (Muslim, Sahih, br. 2408.)

  1. U ehlul-bejt ubrajaju se i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, uzorite, čiste i neporočne supruge, koje su bile njegove životne saputnice na dunjaluku, a s njim će biti i na najuzvišenijim džennetskim stepenima na ahiretu. One su majke vjernika od kojih je Uzvišeni Allah otklonio svaku neprimjerenost i sačuvao ih i zaštitio od svih poroka. Najodabranije Poslanikove supruge su Hatidža, radijallahu anha, sa kojom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njenog života živio u monogamnom braku, i Aiša, radijallahu anha, kojom se oženio kao djevicom, a Aiši je to bio prvi i jedini brak.
  2. Ehlul-bejt su i oni koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ogrnuo pokrivačem, a to su Alija, Fatima, Hasan i Husejn, kao i njihovi potomci, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njima. Komentar: Ummu Selema, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, radijallahu anhum, zaogrnuo crnim ogrtačem, a potom rekao: ”Allahu moj, oni su moj ehlul-bejt (tj. moja porodica)…” (Ahmed, Musned, 6/292, br. 26551, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.)
  3. Svi pripadnici ehlul-bejta su čestiti i neporočni, najplemenitijeg su roda i najčasnijeg porijekla.
  4. Sljedbenici sunneta ljubav prema ehlul-bejtu smatraju dobrim djelom kojim se približavaju Allahu, a štititi ih i čuvati njihovu čast i dostojanstvo, smatraju svojom vjerskom obavezom. Sljedbenici sunneta mrze i javno iskazuju mržnju prema onima koji mrze ili vrijeđaju i omalovažavaju pripadnike ehlul-bejta, dosljedno time sprovodeći u praksu Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, oporuku da se članovi ehlul-bejta vole i cijene.
  5. Sljedbenici sunneta vole, uvažavaju i cijene ehlul-bejt, i odriču se nasibija i njihovog pravca. Komentar: Izraz nasibije koristi se za one koji mrze Aliju, radijallahu anhu, i članove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, ili one koji umanjuju njihovu vrijednost i položaj u islamu. Shodno mišljenju mnogih učenjaka, ova skupina već vijekovima više ne postoji, već je nestala. Zato treba napomenuti da šiije i rafidije ovaj termin koriste na potpuno pogrešan način te nasibijama zovu sve one koji se u potpunosti ne slažu s njima i njihovim krivim uvjerenjima u pogledu Alije, radijallahu anhu, i članova Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice. Drugim riječima, oni nasibijama nazivaju sve sljedbenike sunneta jer oni, za razliku od šiija, jednoglasno smatraju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, najbolji i najodabraniji od svih ashaba te da je odluka ashaba da njega izaberu za halifu odluka kojom su zadovoljni Allah i Njegov Poslanik, o čemu su islamski učenjaci detaljno govorili, dok šiije tvrde da je Ebu Bekr uzurpirao vlast i silom i prevarom oteo je od Alije, radijallahu anhu.
  6. Ne pretjeruju u pogledu ehlul-bejta i ne smatraju ih bezgrješnim, te se odriču rafidija i njihovog pravca.
  7. Sljedbenici sunneta cijene i uvažavaju one pripadnike ehlul-bejta čije je vjerovanje i ponašanje bilo uzorito, a o onima između njih koji su se u nekim situacijama eventualno neprimjereno ponašali, govore onako kako je rekao Polanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onome koga njegova loša djela odvrate od činjenja dobrih, njegovo porijeklo (na Sudnjem danu) neće koristiti.” (Hadis bilježi Muslim, Sahih, br. 699.)

Stav ehli-sunneta o učenjacima i dužnosti prema njima

  1. Istinski islamski učenjaci jesu oni koji su pobožni i dobri, koji odgajaju generacije ummeta i koji iskreno rade na promoviranju i širenju vjere islama.
  2. Istinski učenjaci se Allaha najviše boje i najbolje poznaju Njegovu vjeru i šerijat. Oni su Allahovi štićenici i nasljednici vjerovjesnika; sljedbenici hadisa i predaja, vrli su poznavaoci vjerskih propisa i oštroumni su. Oni dosljedno slijede Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Allahovu Knjigu; mnogo Allaha spominju i oni su, shodno ispravnom mišljenju, vođe muslimana i njihovi predstavnici.

Komentar: Uzvišeni je Allah rekao: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (En-Nisa, 59). Učenjaci imaju više tumačenja na koga se odnose riječi “predstavnicima vašim”, pa neki kažu da se misli na vladare, a drugi na učenjake, dok neki opet kažu da se misli i na jedne i na druge. Autor smatra da se te riječi prvenstveno odnose na učenjake.

  1. Učenjaci su, nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preuzeli brigu o njegovom ummetu i prenijeli im sunnet, a one sunnete čije se prakticiranje zapostavi i zanemari, oni opet među svijetom prošire. Učenjaci zalutale pozivaju na Pravi put i strpljivo podnose sve neprijatnosti na koje nailaze se na tom putu.
  2. Allah je Svoju Knjigu sačuvao preko učenjaka i oni su je dosljedno slijedili i njene propise praktično primjenjivali. Široke narodne mase upoznavali su sa Kur’anom i njegovim propisima i smjernicama, jer su oni Kur’an učili i njemu druge podučavali.
  3. Uzvišeni je Allah muslimanima naredio da slijede učenjake u svemu što je dobro, te da ih poštuju i vole. Gospodar svjetova opunomoćio je učenjake da u Njegovo ime ljudima odgovaraju na pitanja o islamu i vjerskim propisima.
  4. U nevoljama i poteškoćama za savjet se treba obratiti učenjacima i za svako važno pitanje od njih treba tražiti fetvu – šerijatskopravno rješenje.
  5. O vrlinama i pozitivnostima učenjaka treba govoriti, a njihove eventualne greške i negativnosti ne treba spominjati. Na prava učenjaka treba paziti i uvijek na umu imati da je njihovo “meso otrovno” i da je Allah obećao da će raskrinkati i otkriti one koji ih nastoje omalovažavati.

Komentar: Ovim autor aludira na poznatu izreku Ibn Asakira, koji je, upozoravajući na opasnost omalovažavanja islamskih učenjaka, rekao: “Znaj, dragi moj brate, Allah uputio i mene i tebe ka onome čime je On zadovoljan, i učinio nas obojicu od onih koji od Njega strepe i boje Ga se istinskom bogobojaznošću, da je meso islamskih učenjaka otrovno i da je Allah obećao da će raskrinkati i otkriti one koji ih nastoje omalovažavati, a pored toga, onoga ko svoj jezik usmjeri ka učenjacima, grdeći ih i klevećući, Allah će iskušati mrtvilom srca, prije nego što preseli sa ovoga svijeta.” (Ibn Asakir, Tebjinu kezibil-mufteri, str. 28.)

  1. Najbolji i najodabraniji učenjaci jesu učenjaci iz prvih generacija muslimana, a to su ashabi, tabiini i tabi-tabiini, a zatim imami ehli-sunneta iz prva tri odabrana hidžretska stoljeća, od kojih se posebno ističu četverica imama koji se smatraju utemeljiteljima poznatih i priznatih pravnih škola, i čije su riječi i mišljenja i dan-danas aktuelne i prihvaćene.
  2. Svi ti učenjaci u globalu su imali ista mišljenja i stavove u pitanjima islamskog vjerovanja i akide, a kada je riječ o fikhskim, pravnim pitanjima, u tom su domenu ponekad zauzimali različite stavove.
  3. Muslimani nipošto ne smiju slijediti učenjake u pitanjima u kojima su pogriješili ili su zauzeli iznimne i čudne stavove. Također, ne smiju ih degradirati i omalovažavati, ali ih ne smiju ni smatrati nepogrješivim.
  4. Posebno se treba čuvati onih učenjaka koji su vjeru uzeli kao vrstu zanimanja i profesije, a ne kao vid ibadeta kojim se približava Allahu. To su oni koji drugima naređuju da čine dobro, a sami ga ne čine, i oni koji druge odvraćaju od zla, a sami ga čine. Oni laž i zablude uljepšavaju i tako ih šire i promoviraju, dok istinu ili kriju ili miješaju sa lažima i zabludama.

 

X