Vjernici koji jedni druge optužuju i koji se jedni drugih odriču?

Pitanje: Šta savjetujete u vezi sa omladinom koja se pridržava vjere, a koja je često u međusobnom sukobu i koji se odriču jedni drugih? Odgovor: Nema sumnje da je to što se dešava omladini koja je odana vjeri, u smislu razilaženja i međusobnog proglašavanja zabludjelim, te podsticaja neprijateljstva i mržnje protiv onih koji se ne slažu s njihovim pravcem i metodom, veoma žalosno i tužno, i to će možda odvesti do potpunog kolapsa. Ovakvo razilaženje je ono čemu se najviše raduju šejtani iz reda džinna i ljudi, jer oni ne vole da se dobri ljudi ujedine oko bilo čega. Oni ustvari žele njihovo razjedinjavanje, jer dobro znaju da to razbija snagu kojom se ostvaruje dosljednost u vjeri i predanost Allahu, dž.š. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: ”I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (El-Enfal, 46) Također Uzvišeni kaže: ”I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili, kada su im već jasni dokazi došli.” (Ali Imran, 105) Također kaže: ”Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.” (El-En’am, 159) Uzvišeni također kaže: ”On vam propisuje u vjeri ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.”’ (Eš-Šura, 13)

Uzvišeni Allah zabranio nam je da se razilazimo i pojasnio nam je tragične posljedice toga. Obavezno nam je da budemo jedan ummet, da nam riječ bude zajednička, i da budemo svjesni da razilaženje nosi nered, uništava jedinstvo i neminovno utječe na slabljenje islamskog ummeta. Ashabi, r.a., su se razilazili, ali to nije odvelo do njihovog cjepkanja, neprijateljstva i mržnje. Suprotna mišljenja postojala su čak i u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Primjer za to je kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa bitkom El-Ahzab, pa mu je Džibril došao naređujući mu da krene na pleme Benu Kurejza zato što su prekršili ugovor. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao ashabima: ”Neka niko od vas ne klanja ikindiju osim po dolasku u Benu Kurejzu.”  

Krenuli su iz Medine ka Benu Kurejzi, a već je bilo nastupilo vrijeme ikindije. Jedni su rekli: ”Nećemo klanjati osim kada dođemo u Benu Kurejzu, makar sunce zašlo jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tako rekao, pa zato kažemo: ‘Čuli smo i pokoravamo se.”’

Drugi su rekli: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, time je samo htio ubrzati polazak, a nije želio odgađanje namaza. Kasnije je vijest o tome došla Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nikoga od njih nije prekorio, niti izgrdio zbog načina na koji je shvatio njegove riječi. Ashabi se, dakle, nisu cjepkali u tabore i dijelili u stranke zato što su ponekad na različite načine shvatali Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor. Tako je i nama obaveza da se ne razilazimo i da budemo jedan ummet.
Primjer razilaženja koje se danas može vidjeti jeste da se kaže za određenog čovjeka da je selefija, a za drugoga da je ihvanija, za sljedećeg da je tebligija, sunnija, tradicionalista itd., a sve je to cjepkanje koje za sobom povlači veliku opasnost. Ovakvim postupcima i kategorisanjima nestat će nade koju gajimo u pogledu islamskog buđenja i osvješćivanja, posebno kada se pojave razjedinjene skupine koje jedne druge proglašavaju zabludjelima i neuračunljivima.
Rješenje za ovaj problem je da idemo putem kojim su išli ashabi, r.a., i da znamo da je dotično razilaženje proizašlo iz idžtihada, a idžtihad je tu shvatljiv i opravdan. Također, moramo znati da ovakvo razilaženje ne donosi negativan utjecaj, već u suštini predstavlja saglasnost. Kako?

Naprimjer, ja imam suprotno mišljenje od tebe u određenom pitanju, jer argument koji imam nalaže mi da zastupam stav koji je suprotan tvom stavu. Ti mi se suprotstavljaš u ovom pitanju, jer tvoj argument nalaže da imaš suprotno mišljenje od mene. U stvarnosti mi se ne razilazimo, jer svako od nas uzeo je ono što misli da je ispravno na osnovu dokaza. Stoga, ono što argument nalaže je pred nama svima. Svako od nas zastupa mišljenje samo na osnovu onoga što, po njegovom uvjerenju, nalaže argument. Zato ću ti ja zahvaliti i pohvaliti te pred drugima, jer mi se argumentirano suprotstavljaš u mišljenju, a ja sam tvoj brat i tvoj prijatelj. Ovo suprotstavljanje proizlazi na osnovu tvoga argumenta, te pred mene stavlja obavezu da u svojoj duši o tebi ne osjećam ništa loše, već da te hvalim zbog onoga što misliš, a ti u suštini i jesi toga vrijedan.
Ukoliko bismo nekoga od nas prisilili da prihvati mišljenje onog drugog, u tom slučaju, moje naprimjer prisiljavanje nekoga da prihvati ono što ja zastupam, nema prioritet nad njegovim prisiljavanjem mene da uzmem njegovo mišljenje. Zato je potrebno da ovo razilaženje koje je zasnovano na idžtihadu, ne uzimamo kao raskol, već kao saglasnost kako bi se ukazala zajednička riječ i ostvarilo dobro.

Ali šta ako neko kaže: Ovakvo rješenje nije baš lahko sprovesti među običnim ljudima, pa šta je, onda, stvarno rješenje?
Rješenje je u sljedećem: Da se okupe vodeći ljudi iz svake skupine i da sagledavaju pitanja oko kojih se razilaze da bi na takav način pokazali svoje jedinstvo i međusobno zbližavanje.
Jedne godine desio se čudan događaj na Mini, kojem sam prisustvovao ja, a i još neka braća. Došle su dvije skupine, od kojih je svaka brojala po tri ili četiri čovjeka. Međusobno su se optuživali za nevjerstvo i proklinjali jedni druge, a svi su bili hadžije! Razlog ovakvoj situaciji bio je u sljedećem: Jedna od dvije skupine rekla je da druga, kada stane da klanja namaz, stavi desnu preko lijeve ruke na prsa, a to je negiranje sunneta (tj. nevjerovanje u sunnet) jer je sunnet kod prve skupine bio da se ruke spuste prema butinama. Druga skupina je rekla: Opuštanje ruku ka butinama bez stavljanja desne preko lijeve je nevjerstvo kojim se dozvoljava proklinjanje onoga ko to čini. Oštro su se sporili. Međutim, zahvaljujući Allahu, a potom zalaganjem braće, nakon pojašnjenja kakav islamski ummet treba da bude u pogledu međusobnog zbližavanja, svi su zajedno otišli zadovoljni jedni drugima.

Pogledaj kako se šejtan sa njima poigrao oko ovog pitanja u kojem su se razišli, pa su čak jedni druge počeli proglašavati nevjernicima, a pitanje držanja ruku u namazu je jedan od sunneta, a ne temelj islama, niti je jedan od njegovih farzova, niti vadžiba. Najviše što su učenjaci rekli o stavljanju desne preko lijeve ruke na prsa jeste da je to sunnet. Drugi učenjaci kažu da je sunnet opustiti ruke, ali je ispravno ono na što ukazuje vjerodostojni sunnet, a to je stavljanje desne ruke preko lijeve podlaktice, kao što kaže Sehl b. S’ad, r.a., prema predaji koju bilježi imam Buhari: ”Ljudima je bilo naređeno da se stavi desna ruka preko podlaktice lijeve ruke u namazu.”

Molim Allaha, dž.š., da našoj braći koja tragaju za metodama da’ve podari međusobnu bliskost, da zavole jedni druge, te da im srca učini ispravnim. Ukoliko su namjere ispravne, lahko je doći do rješenja, a ukoliko nisu, svako će biti zadivljen svojim mišljenjem i druga ga mišljenja neće zanimati. Tada će uspjeh biti isuviše daleko.
Napomena: Ukoliko se radi o razilaženju u pitanjima vjerovanja, obavezno se moraju ispraviti i usaglasiti sa onim na čemu su bili ispravni prethodnici. Obaveza je negirati i upozoravati na one koji se suprotstavljaju pravcu ispravnih prethodnika u ovoj tematici.

Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

Preveo: Mr. Emir Demir

Print Friendly  Vjernici koji jedni druge optužuju i koji se jedni drugih odriču? pf button both



X