Veliki mufesir Dželaluddin es-Sujuti

Piše: dr. Emir Demir

Njegovo puno ime i mjesto rođenja

Imam, hafiz Ebu Fadl Dželaluddin Abdurrahman b. Kemaluddin Ebu Menakib Ebu Bekr b. Nasiruddin Muhammed b. Sabikuddin Ebu Bekr b. Fahruddin Osman b. Nasiruddin Muhammed b. Sejfuddin Hidr b. Nedžmuddin Ebu Salah Ejjub b. Nasiruddin Muhammed b. Eš-Šejh Hemmamuddin el-Hemmam el-Hudajri El-Esjuti[1] rođen je u Kairu[2] poslije akšama, u noći nedjelje, početkom 849. h. g., odnosno u oktobru 1445. h. g.[3] Živio je i djelovao u Kairu. [4]

Djetinjstvo i odgoj

Dželaluddin es-Sujuti bio je potomak ugledne porodice poznate po znanju i religioznosti. Njegov je otac bio učenjak visokoga ranga, te su kod njega mnoga djeca drugih učenjaka i uglednika stjecala znanje. Imam Sujuti imao je šest godina kada mu je preselio otac. Odrastao je kao siroče (jetim), a odmah nakon smrti oca posvetio se memorisanju Kur’ana, tako da je već sa nenavršenih osam godina postao hafiz.[5] U tom ranom periodu memorisao još neke knjige poput djela: El-Umda, Minhadžul-fikhi vel-usuli, Elfijjetu Ibn Malik i dr. Njegovo znanje i spoznaja polahko su se proširivali. Sujutija su posebno pazili učenjaci koji su bili prijatelji njegovoga oca, a neki su čak preuzeli starateljstvo nad njim, poput Kemala b. Humama el-Hanefijja, jednog od najvećih autoriteta u islamskom pravu (fikhu) toga vremena. Imam Sujuti bio je pod velikim utjecajem ovog velikoga alima, a naročito kada je bilo u pitanju udaljavanje od vladara i vlastodržaca.[6]

Ako pogledamo u njegovo djetinjstvo, uočit ćemo krajnju posvećenost traženju znanja još od prvih dana djetinjstva. U to vrijeme postojala je opća svijest o važnosti i vrijednosti znanja u procesu odgoja. Dijete bi se prvo upućivalo na hifz Kur’ani-kerima, a zatim na memorisanje primarnih tekstova iz različitih naučnih disciplina. Isto tako, jako je bila uočljiva težnja roditelja da svoju djecu potaknu na učenje i izučavanje.

Imam Sujuti živio je u vremenu kada je bilo mnogo poznatih učenjaka koji su dostigli vrhunac u islamskim naukama u različitim naučnim disciplinama, pridajući, također, pažnju nauci o jeziku sa svim njenim ograncima, kao i području književnosti. Na Sujutija je utjecala ova odabrana elita učenjaka, tako da se 864. h. g. / 1459. godine posvetio stjecanju znanja. Studirao je fikh, gramatiku i feraiz (propise nasljeđivanja). Nisu ni prošle dvije godine od početka studija, a već je dobio idžazu (diplomu) za podučavanje arapskog jezika. Te iste godine, sa sedamnaest godina života, napisao je svoju prvu knjigu pod naslovom Komentar e‘uze i bismille. Njegov šejh Alemuddin el-Belkini naročito ga je pohvalio i napisao uvod za ovu knjigu. Sujuti je bio stalni pratilac šejha Belkinija sve do njegove smrti, a poslije toga slijedio je njegovog sina.[7]

Moralne i naučne odlike imama Sujutija

Imam Sujuti imao je opsežno znanje i veoma bogatu spoznaju. Jednom prilikom o sebi je rekao sljedeće: “Hvala Allahu, dato mi je znanje iz sedam naučnih disciplina: tefsira, hadisa, fikha, gramatike, semantike, retorike i književnosti.”[8] Uz to, još je poznavao: usuli-fikh (metodologiju islamskog prava), diskusiju, morfologiju, filologiju, feraiz (nasljedstvo), kur’anske kiraete, koje je sam naučio, te medicinu. Nije imao doticaja sa matematikom i dijalektikom.[9]

Imam Sujuti živio je u vremenu kada se na prijestolju izmijenjalo dvanaest mamelučkih sultana.[10] Sujuti je izbjegavao da im se približava, a u većini slučajeva izbjegavao ih je i bojkotirao. Ako bi i bio prinuđen da se s njima susretne, onda bi i naglasio svoju dostojanstvenu poziciju koju je i zasluživao. Prema vladarima se odnosio onako kako su to činili bogobojazni učenjaci. Ako ne bi bio zadovoljan njihovim postupcima, bojkotirao bi ih i ignorirao. Namjesnici i bogataši dolazili bi mu u posjetu i nudili mu obilne poklone i imetke, a on bi sve to odbijao. Tadašnji vladar Guri jednom prilikom poklonio mu je hiljadu zlatnih dinara i jednog roba, pa je Sujuti vratio hiljadu dinara, a zadržao roba, kojeg je potom oslobodio i zaposlio ga kao slugu i čistača Poslanikove, sallalahu alejhi ve sellem, hudžre – sobe. Sultanovom izaslaniku govorio bi: “Nikada mi više ne dolazi sa poklonima. Allah nas je učinio neovisnim o tome.” Sultan ga je pozivao u nekoliko navrata, ali se Sujuti nije odazivao.[11] Čak je o tome napisao i knjigu pod naslovom Ma verae el-esatini fi ademi el-medžii ila es-selatini (Skrivena opravdanja velikana za neodlazak kod sultana).[12]

 Sujutijevi učitelji

 Sujutijev metod stjecanja znanja od šejhova – učitelja bio je da u isto vrijeme ne uči kod više njih, već samo kod jednog. Ako bi dotični šejh preselio, Sujuti bi tek tada prešao kod drugoga. Njegovi glavni učitelji bili su: Muhjiddin el-Kafidži (s kojim je Sujuti proveo četrnaest godina i od kojeg je uzeo većinu znanja iz tefsira, usula, arapskog jezika i semantike). Sujuti mu je dao nadimak Ustazul-vudžud – Učitelj svega što postoji. Također, učio je kur’anske znanosti i fikh kod Šerefuddina el-Munavija, a kod Tekijjuddina eš-Šiblija četiri je godine učio hadis. Znanje je uzimao i od hanefijskih učenjaka poput Aksaranija, te hanbelijskih ‘Izza, Merzebanija, Idžaluddina el-Mehallijja, Tekijjuddina eš-Šumunnija, Alemuddina el-Belkinija i dr.[13]

Imam Sujuti nije se ograničio na uzimanje znanje samo od šejhova muškaraca, već i od žena koje su dosegnule vrhunce znanja, poput Asije bint Džarullah b. Salih et-Taberi, Kemalijje bint Abdullah b. Muhammed el-Asfahani, Ummihane bint El-Hafiz Tekijjuddin Muhammed b. Muhammed b. Fehd el-Mekki i Hadidže bint Feredž ez-Zejlei, te mnogih drugih.[14] 

Sujutijevi učenici

Sujutijevi učenici su mnogobrojni, a najviše su se po inteligenciji i učenju isticali: Šemsuddin ed-Davudi, autor knjige Tabekatul-mufessirin (Generacije tumača Kur’ana), koju je napisao uz asistenciju samoga Sujutija. Također, isticao se i Šemsuddin b. Tulun, autor knjige Mufakehetul-hullan (Oraspoloženje prijatelja), te Šemsuddin eš-Šami, autor knjige Es-Siretuš-Šamijje (Šamska biografija), kao i Ibn Ijas, autor knjige Bedaiuz-zuhur (Endemsko cvijeće).[15]

Pisana djela Dželaluddina es-Sujutija

Sujutijeve knjige i brošure prelaze cifru od tristo. Brokleman mu je nabrojao preko 415 djela, a Hadži Halifa u Kešfuz-zununu oko 576 djela, a neki, poput Ibn Ijasa, čak i šesto.

 Najvažnija Sujutijeva djela iz kur’anskih znanosti i tefsira:

1. El-Itkanu fi ulumil-Kur’an
2. Mutešabihul-Kur’an
3. El-Iklil fi istinbatil Et-Tenzil
4. Mefatihul-gajbi fit-tesir
5. Tebakatul-mufessirin
6. El-Elfijjetu fil-kiraatil-ašri
7. Et-Tahbiru fi ulumit-tefsir
8. En-Nasihu vel-mensuhu fil-Kur’an
9. Et-Tefsirul-musned (Terdžumanul-Kur’an)
10. Ed-Durrul-mensur fit-tefsiri bil-me’sur.

Kada se radi o hadisu i hadiskim naukama, onda je potrebno spomenuti da je Sujuti znao napamet preko dvjesto hiljada hadisa, kako je već sam o tome govorio. Bio je opčinjen sakupljanjem i ocjenom hadisa i zato je u ovom naučnom području iza sebe ostavio desetine knjiga, a neke broje i po desetak tomova, dok neke imaju samo nekoliko stranica. Neke od njih su:

11. Is’aful-mubetta fi ridžalil-Muvetta
12. Tenvirul-havaliki fi šerhi Muvettai el-imami Maliki
13. Džem’ul-dževami
14. Ed-Durerul-muntesire fi el-ehadisil-muštehire
15. El-Munteka li šuabil-imani lil-Bejheki
16. Esmaul-mudellisin
17. Adabul-futja
18. Tabekatul-huffaz.

Sujuti je iz fikha (islamskog prava) napisao sljedeća djela:

19. El-Ešbahu ven-nezairu fi fikhi el-imami Eš-Šafiijji
20. El-Havi fil-fetava
21. El-Džami‘ fil-feraid.
22. Tešniful-esmaa bi mesailil-idžmaa.

Sujuti je u domenu arapskog jezika i njegovih nauka napisao preko stotinu djela, a neka od njih jesu sljedeća:

23. El-Muzhiru fi ulumil-lugati
24. El-Ešbahu ven-naziru fil-lugati
25. El-Iktirahu fin-nahvi
26. Et-Tevšihu alet-tevdih
27. El-Muhezzebu fima verede fil-Kur’an minel-muarreb
28. El-Behdžetul-merdijje fi šerhi elfijjeti Ibn Malik.

Iz oblasti filologije napisao je sljedeća djela:

29. Ukudul-džemman fil ilmil-meani vel-bejan
30. El-Džem‘u vet-tefriku fi šerhin-nazmi el-bedi‘
31. Fethul-dželil lil-abdiz-ezlil. 

Iz područja historije i generacija islamskih učenjaka napisao je preko 55 knjiga i brošura, a najodabranije su:

32. Husnul-muhadare fi ahbari Misre vel-Kahire
33. Tarihul-hulefa
34. Eš-Šemarihu fi ilmit-tarih
35. Tarihul-melikil-ešref Kajtebaj
36. El-Isabetu fi ma‘rifetis-sahaba
37. Bugjetul-vuati fi tabekatin-nuhati
38. Nazmul-ikjan fi eajanil-eajan
39. Durrus-sehabeti fimen dehale Misre mine-sahaba
40. Tabekatul-usulijjin.

Od njegovih izuzetnih djela mogu se spomenuti i sljedeća:

41. Munhelul-letaifi fil-kenafeti vel-katajifi

42. Er-Rahmetu fit-tibbi vel-hikmeti

43. El-Fariku bejnel-muellifi ves-sariki

44. Elfettaš alel-kaššaš

45. Er-Reddu ala men ahlede ilel-erdi ve džehile ennel-idžtihade fi kulli asrin fardun.[16]

Uzvišeni Allah htio je da se većina pisanih djela imama Sujutija sačuva u arapsko-islamskim bibliotekama, te da se većina njih, također, štampa. S izvora imama Sujutija mnogi još danas-dan uzimaju znanje. Profesor Ijad Halid et-Tabbaa kaže da je velika većina djela imama Sujutija spomenuta u njegovoj knjizi Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti.

 

Sujutijeva metodologija u tefsiru

Sujutijev tefsir najviše se odlikuje nad drugima po sljedećem:

– spominje se mjesto objave dotičnog ajeta, te da li je mekanski ili medinski,

– spominju vrijednosti i odlike koje su navedene u dotičnoj suri,

– podijelio je suru na više dijelova, pa tako navodi ajet ili dva u dugim medinskim surama ili skupinu ajeta u kratkim mekanskim surama,

– tumači riječ ili rečenicu u kojima pojašnjava sljedeće:

a. povod objave ajeta, ako se navodi,

b. načine čitanja, ako ima više kiraeta,

c. derogirajuće i derogirane ajete,

d. komentar manje poznatih riječi i nejasnih sintagmi,

e. ako ajet sadrži neke fikhske propise, on te propise i navodi.[17]

 

Sujutijeva metodologija pisanja historijskih knjiga

Sujuti, Allah mu se smilovao, imao je posebnu metodologiju u pisanju historijskih djela, što se jasno može vidjeti iz njegovih knjiga:

– Sujuti je nastojao da spominje izvore iz kojih je preuzimao informacije, jer u bereket znanja spada i spomenuti ko je rekao ili napisao određene navode. Zapravo, kada se radi o historiji kao nauci, tu je nužnost navođenja izvora podataka daleko veća s obzirom na to da je u historijskim djelima potrebno navoditi izvore kako bi se spomenuti događaji ovjerodostojili i prihvatili kao istiniti.

– Određenu historijsku problematiku Sujuti tretira tako što iznosi sve navode o njoj i replike koje su upućene onima koji su problematizirali određene navode, a sve to je bilo moguće s obzirom na to da je Sujuti imao opsežan uvid u historijske fakte i predaje.

– Sujuti je koristio metodologiju učenjaka u hadisu kada se radi o praćenju, provjeri i kritici informacija.[18]

Mišljenja učenjaka o Sujutiju

Sujutijev učenik Davudi rekao je: “Bio je najučeniji u svom vremenu u hadisu i hadiskim naučnim disciplinama, kao što je naučna disciplina o prenosiocima, o manje poznatim hadisima, tekstovima i lancima prenosilaca i o načinu uzimanja propisa iz njih.” Za sebe je rekao da poznaje dvjesto hiljada hadisa, a u tom kontekstu navodi se i da je rekao: “Da ima još hadisa, ja bih ih upamtio. Vjerovatno na Zemlji sada nema više od tog broja.”[19]

Njegov učenik Abdulkadir b. Muhammed eš-Šazili rekao je: “On je veliki i cijenjeni učitelj, kojem gotovo da nema sličnog u svim ovim desetljećima. On je šejhul-islam, nasljednik nauka vjerovjesnika, neka je na njih Allahov mir i spas. Bio je jedinstven i neponovljiv u svom vremenu. Uništavao je novotarije i oživljavao sunnet. Bio je veliki učenjak s opsežnim znanjem i shvatanjem. Muftija svih ljudi, ljepota dana i noći, objedinio je sve raštrkane vrednote i znanosti i ujedinio sve islamske učenjake. Bio je predvodnik svih razboritih i učenih ljudi, iskorjenjivao je novotariju i nevjeru. Bio je sultan svih učenjaka i jezik svih mudraca. Bio je imam svih muhadisa svog vremena.”[20]

Njegov učenik Ibn Ijas, poznati historičar i istraživač, rekao je: “Imao je opsežnu spoznaju koja se teško mogla naći kod nekoga drugog u njegovo vrijeme. On je zaostavština dobrih prethodnika i okosnica njihovih nasljednika. Napisao je preko šesto djela. Bio je na stepenu mudžtehida u znanju i njegovoj primjeni.”[21] Ibn Imad el-Hanbeli za njega je rekao: “Bio je valorizator i recenzent. Iza sebe je ostavio nenadmašna i korisna naučna djela.”[22]

Smrt imama Sujutija

Imam Sujuti obolio je od teškog tumora na lijevoj podlaktici, te je nakon sedam dana preselio na ahiret, i to u praskozorje u noći petka 19. džumadel-ula 911. h. g. / 11. oktobra 1505. godine u svojoj kući u Revdatul-Mikjasu. Tada je napunio 61 godinu, 10 mjeseci i 18 dana. Prenosi se da je na samrti proučio suru Jasin. Dženazu mu je poslije obavljene džume klanjalo mnogo ljudi u džamiji El-Ebariki u spomenutoj Revdi. U drugom navratu dženazu mu je klanjala nepobrojiva skupina ljudi. To je uistinu bio veliki skup i prizor, kao što je njegov učenik Šazili rekao: “Zbog prevelike gužve niko nije mogao klanjati blizu njegovog tabuta.” Ukopan je u dvorištu Kosona izvan Babul-Karafe. Također, dženazu u odsustvu klanjali su mu i u Damasku u Emevijskoj džamiji, i to u petak 8. redžeba iste godine.[23]

 

IZVORI

 

1. Ajderus, En-Nuru es-safir an ahbaril-karnil-ašir, izdavač: Daru Sadir, Bejrut, 2001. god.

2. Ibn Imad el-Hanbeli, Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zeheb, izdavač: Daru Ibn Kesir, Damask, 1986. god.

3. Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, izdavač: Darul-kalem, Damask, 1996. god.

4. Muhammed Jusuf eš-Šurejhi, El-Imamus-Sujutijju ve džuhuduhu fi ulumil-Kur’ani, izdavač: Darul-mektebi, Damask, 2001. god.

5. Nedžmuddin el-Gazzi, El-Kevakibus-saire fi eajanil-mietil-ašire, izdavač: Darul-kutubil-ilmijja, Bejrut, 1997. god.

6. Sujuti, Et-Tehaddusu bi niametillahi, izdavač: El-Matbeah el-arabijjetul-hadisetu, Kairo, 1975. god.

7. Sujuti, Tabekatul-mufessirin, izdavač: Mektebetu Vehbe, Kairo, 1976. god.

 

[1] Sujuti, Et-Tehaddusu bi ni‘ametillahi, str. 5.

[2] Sujuti, Et-Tehaddusu bi ni‘ametillahi, str. 16; Ajderus, En-Nuru es-safir an ahbaril-karnil-ašir, str. 29.

[3] Ajderus, En-Nuru es-safir an ahbaril-karnil-ašir, str. 29; Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 29.

[4] Sujuti, Et-Tehaddusu bi ni‘ametillahi, str. 16.

[5] Sujuti, Et-Tehaddusu bi ni‘ametillahi, str. 63; Ajderus, En-Nuru es-safir an ahbaril-karnil-ašir, str. 29; Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 32–33.

[6] Ajderus, En-Nuru es-safir an ahbaril-karnil-ašir, str. 29.

[7] Sujuti, Tabekatul-mufessirin, str. 5.

[8] Sujuti, Et-Tehaddusu bi ni‘ametillahi, str. 203.

[9] Ibid., str. 203–204.

[10] Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 15.

[11] Ibn Imad el-Hanbeli, Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zeheb, 10/76.

[12] Ibn Imad el-Hanbeli, Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zeheb, 10/76.

[13] Sujuti, Tabekatul-mufessirin, 1/1.

[14] Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 65–68.

[15] Ibid, str. 410–424.

[16] Ajderus, En-Nuru es-safir an ahbaril-karnil-ašir, str. 29; Ijad Halid Et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin Es-Sujuti, str. 314–405.

[17] Muhammed Jusuf eš-Šurejhi, El-Imamus-Sujutijju ve džuhuduhu fi ulumil-Kur’ani, str. 277; Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 115–116.

[18] Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 274.

[19] Ibn Imad el-Hanbeli, Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zeheb, 10/76.

[20] Ijad Halid Et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 5.

[21] Ibid., str. 5.

[22] Ibn Imad el-Hanbeli, Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zeheb, 10/74.

[23] Nedžmuddin el-Gazzi, El-Kevakibus-saire fi eajanil-mietil-ašire, 1/231; Ijad Halid et-Tabbaa, Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti, str. 436–437.

Print Friendly  Veliki mufesir Dželaluddin es-Sujuti pf button both



X