Mesdžidul-aksa – vakuf svih muslimana

Preveo: Abdulvaris Ribo

Neka je hvaljen Uzvišeni, Najuzvišeniji Allah,“Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidul-harama do Mesdžidul-aksaa” (El-Isra, 1), i Onaj koji je “objavio robu Svome ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio” (En-Nedžm, 10–11), Onaj koji “…zna ono što drugom tajno kažemo i ono što pomislimo. Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!” (Ta-ha, 7–8), Njega hvalimo, jer samo Njemu pripada sva hvala na oba svijeta. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, koji nema sudruga, i svjedočim i da je Muhammed, Njegov rob i poslanik, kojeg je poslao sa uputom i istinskom i pravom vjerom, pa je njome otvorio naša nemarna srca, uši kojima nismo čuli i oči koje su bile slijepe. Neka je Allahov mir i spas na njega, njegovu porodicu i ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana.

 

Bojte se Uzvišenog Allaha i budite Mu pokorni, čvrsto se prihvatite vaše vjere, jer ona je istina od vašeg Gospodara i uzrok vašeg spasa i uspjeha! Neka vas ne plaši mnoštvo onih koji posustaju na Pravom putu i neka vas ne obmanjuju propagande nevjernika i licemjera, jer Istina je istina, pa makar njeni sljedbenici bili nejaki, a neistina ostaje neistina, pa makar bilo mnoštvo njenih sluga i pomagača.

 

Istina zrači svjetlost koju primjećuje samo onaj koga Allaha želi uputiti. Teško onome ko izgubi uputu i zapostavi Istinu, nakon što ju je upoznao i spoznao. “Onima koji postanu nevjernici, a bili su vjernici, i koji postanu još veći nevjernici, kajanje im se doista neće primiti, i oni su zbilja zalutali.” (Alu Imran, 90)

 

Draga braćo, mjesta na kojima se čine vjerski obredi (ibadeti) zavređuju posebnu pažnju i imaju iznimnu važnost i značaj u svim religijama, na njih se odnose posebni Božanski propisi i od ljudi ustanovljeni zakoni.

 

Muslimanske bogomolje ili džamije po mnogo čemu se odlikuju nad bogomoljama drugih religija, a najvažnije od tih odlika jesu sljedeće:

 

– Skoro da ne postoji nijedno mjesto i naselje a da u njemu nema džamije.

 

– Ni jedna druga bogomolja nije posjećena kao što su posjećene džamije, a to je iz razloga što se kod muslimana namaz – molitva u džamijama obavlja svakodnevno pet puta i što se za svaki farz-namaz sa munara na molitvu poziva ezanom.

 

– Džamije se odlikuju nad drugim bogomoljama i po tome što su džamije vakuf – zadužbina, kojom se ne može svojevoljno i slobodno postupati, nego samo na način koji donosi direktnu korist i koji je u interesu samog vakufa ili u interesu muslimana, kao što je proširenje ili izmještanje džamije iz nenaseljenog u naseljeno mjesto i tome slično. Često možemo čuti da je neka crkva prodana ili preuređena i pretvorena u objekat za druge namjene, ali nećemo čuti da je neka džamija prodana ili pretvorena u objekat za druge namjene, osim ako je bilo potrebe da se sruši zbog nenaseljenosti i umjesto nje izgradi druga džamija na drugoj lokaciji.

 

O muslimanskom čuvanju i brizi o džamijama imamo zaista neobične, ali istovremeno fantastične primjere. Poznato je da je komunizam vladao na Balkanu dugi niz godina i silom nametnuo ateizam. U tom periodu mnoge su džamije porušene, dok su druge zatvorene, međutim, i pored toga, muslimani su na tim prostorima desetljećima čuvali mjesta na kojima su bile sagrađene te džamije. S generacije na generaciju prenosili su da su na tim mjestima nekada bile džamije, da je ta zemlja vakufska i da se ne smije prodavati ili na njoj nešto graditi. Kada je pao komunizam i kada su muslimani počeli uživati slobodu, na tim brižno čuvanim mjestima ponovo su izgrađene džamije. Ovo su vijesti i primjeri kojima se islamski ummet treba ponositi. Historija ne bilježi i ne pamti da su sljedbenici neke religije tako brižno čuvali svoju vjeru i vjersko naslijeđe kao što su to čuvali muslimani, koji su vijekovima i desetljećima čuvali i pamtili čak i mjesta na kojima su bile sagrađene džamije, da bi ih kasnije ponovno obnovili i izgradili.

 

Najveće džamije i bogomolje u islamu jesu tri poznate džamije (mesdžidi) u svrhu čijeg je posjećivanja dozvoljeno poduzimati posebna putovanja, a to su: Mesdžidul-haram, zatim Poslanikova džamija, pa Mesdžidul-aksa. Mesdžidul-aksa, što znači Najudaljeniji mesdžid, nazvan je tako zato što je najudaljeniji od Mesdžidul-harama u Meki. Uzvišeni je rekao: “Slavljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidul-harama do Mesdžidul-aksaa.” (El-Isra, 1)

 

Ova džamija u mnogim hadisima naziva se još i Bejtul-makdis. Tako se u jednom hadisu prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada su me Kurejševići u laž utjerivali, molio sam se u Hidžru (zidom ograđeni dio Kabe), pa mi je Uzvišeni Allah pokazao Bejtul-makdis, a ja sam im počeo nabrajati njegova znamenja, kao da ga očima gledam.” (Buhari i Muslim)

 

Džamije su Allahove kuće: “…u džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime.” (En-Nur, 36) Ko god izgradi džamiju i dopusti muslimanima da u njoj klanjaju, ona više nije njegovo vlasništvo, nego postaje vakuf, odnosno, vlasništvo svih muslimana.

 

Mesdžidul-haram u Meki prvi je vakuf – zemlja svih muslimana na Zemlji, a nakon njega dolazi Bejtul-makdis ili Mesdžidul-aksa, koji je drugi po redu vakuf muslimana na Zemlji, što potvrđuje hadis koji prenosi Ebu Zerr, radijallahu anhu, a u kojem kaže: “Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koji je mesdžid (džamija) prvi sagrađen na Zemlji?’, a on je rekao: ‘Mesdžidul-haram.’ Upitao sam: ‘A nakon njega?’ Rekao je: ‘Mesdžidul-aksa.’ ‘Koliko je vremena prošlo između njihove gradnje?’, opet sam upitao, a on je odgovorio: ‘Četrdeset godina.’” (Muttefekun alejhi)

 

Većina historičara smatra da je prvi koji je zakoračio na zemlju svetih i časnih harema bio Adem, alejhis-selam, koji je i sagradio ova dva mesdžida, dok ih je Ibrahim, alejhis-selam samo obnovio, nakon što su se bili urušili.

 

Mesdžidul-haram i Mesdžidul-aksa dvije su Allahove kuće (hramovi) koji su uvakufljeni od Adema, alejhis-selam, do Sudnjega dana, odnosno, učinjeni vlasništvom svih muslimana da na njima Allahu čine ibadet. Ove tri spomenute džamije ni u kojem slučaju nije dozvoljeno premještati sa mjesta na kojima su izgrađene i podignute, što je njihova posebna odlika i specifičnost, po čemu se razlikuju od svih drugih džamija i vakufa. Jedan od razloga ove zabrane ogleda se u tome što se sva vrijednost ovih džamija veže za mjesto na kojem su sagrađene, a ne za samu građevinu. Tako, ako bi, ne dao Allah, došlo do njihovog rušenja, pretvaranja u objekte druge namjene ili okupiranja od neprijatelja, propisi koji su za njih vezani ostaju da važe za zemlju na kojoj su bili izgrađeni. Muslimani su dužni da te zemlje vrate i objekte dovedu ih u prvobitno stanje, tj. da budu Allahove kuće i vakuf muslimana na kojemu će činiti ibadet Allahu.

 

Šiitske aspiracije prema Mesdžidul-haramu i Poslanikovoj džamiji, o kojima otvoreno govore, i židovske nakane u pogledu Mesdžidul-aksaa, svakome su poznate. Jevreji žele srušiti džamiju El-Aksa kako bi na njenom mjestu sagradili Solomonov hram i kako bi mjesto na kojem se ispovijedala vjera samo Jednom i Jedinom Allahu pretvorili u mjesto na kojem će Mu se širk činiti. Jevreji su odavno izmijenili svoju vjeru i Allahu sudruga pripisali, zbog čega im je Uzvišeni Allah oduzeo privilegiju odabranog naroda i podario je ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ummetu istinske vjere i čistog monoteizma (tevhida), koji je sačuvao čistu i nepatvorenu vjeru s kojom su došli svi poslanici i u džamijama koje su oni podigli uspostavili obrede čiste monoteističke vjere.

 

Pitanje Bejtul-makdisa i Mesdžidul-aksaa od vremena kada je njegove ključeve od kršćanskih svećenika i poglavara preuzeo drugi halifa Omer b. Hattab, radijallahu anhu, pitanje je koje je dva puta u historiji izmorilo i iscrpilo muslimane. U petom hidžretskom stoljeću džamiju El-Aksa prvo su okupirali krstaši, nakon čega se u njoj devedest godina nije čuo ni ezan, niti se obavljao namaz, sve dok je muslimani nisu ponovo oslobodili pod vodstvom Salahudina Ejjubija.

 

Nakon toga, u novije doba, Mesdžidul-aksa je ponovo postao gorući muslimanski problem, kada je pao u ruke i dominaciju jevreja, nakon okupacije Palestine prije otprilike sedamdest godina. Jevreji imaju podli plan rušenja Mesdžidul-aksaa, u kojem se obožava Uzvišeni Allah i obavljaju islamski obredi, i žele da na njegovom mjestu sagrade idolopokloničku bogomolju, koju nazivaju Solomonov hram.

 

Cionisti su ozbiljni i odlučni u svojim namjerama da sruše Mesdždul-aksa i da nije njihovog straha od reakcije muslimanskog ummeta, oni bi ga davno srušili. Osnovali su mnogobrojna udruženja i organizacije koje nose naziv “hejkel – hram”, s ciljem da u srca svojih potomaka i svoje djece duboko usade da se cionistički san mora ostvariti. Muslimanima stalno šalju poruke da će se hram sigurno izgraditi na ruševinama Mesdžidul-aksaa i da u to nema nikakve sumnje. Jevreji koji su bili raseljeni u šezdeset zemalja svijeta, ostavili su udobne evropske domove i blagodati koje su uživali i nastanili se u Palestini, samo radi toga da bi ostvarili svoj vjekovni san: izgraditi Hram na ruševinama Mesdžidul-aksaa, i samo zbog toga su i osnovali državu Izrael.

 

Jevreji su ranije pokušavali da svojim imetkom kupe palestinsku zemlju, pokušavajući iskoristiti ekonomsku slabost i pad osmanske države, nakon čega je uslijedila i njena politička propast. Međutim, tadašnji osmanski sultan prekinuo je njihova nadanja da će moći kupiti Bejtul-makdis, obrazlažući svoju odluku činjenicom da to nije njegovo vlasništvo pa da ga može prodati. Kao rezultat stalnih pokušaja cionista da se dokopaju Jerusalema, osmanski halifa napisao je pismo tadašnjem predsjedniku cionističke organizacije Herclu, u kojem je, između ostalog, pisalo: “Poručite doktoru Herclu da ne poduzima nikakve ozbiljne korake o ovom pitanju. Ja nisam u mogućnosti da se odreknem nijednog pedlja zemlje. Ona nije moje vlasništvo, nego vlasništvo islamskog ummeta koji se radi nje borio i krvlju je svojom natopio. Neka jevreji sačuvaju svoje milione, pa kada se jednog dana islamski hilafet raspadne, tada će moći uzeti Palestinu bez novca. A što se mene tiče i dok sam ja živ, lakše bi mi bilo da mi se otkine jedan dio moga tijela nego da se Palestina otcijepi od islamske države. To se neće desiti. Ja ne mogu da se složim s tim da se cijepa naše tijelo dok smo mi još u životu.”

 

Allahu moj, oprosti mu i smiluj mu se zbog ovog veličanstvenog stava, i smiluj se svakom iskrenom vjerniku iz ovoga ummeta, vrati muslimane njihovoj vjeri na najljepši mogući način, oslobodi ih poniženja i slabosti i dadni da poniženje zadesi Tvoje i naše dušmane! Amin!

 

Druga hutba

 

Neka je hvaljen Uzvišeni Allah, hvalom punom dobra i blagoslova, onako kako voli naš Gospodar i kako je zadovoljan. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema saučesnika. I svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov, mir i spas, i na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njihov put i pravac do Sudnjega dana.

 

Bojte se Uzvišenog Allaha i budite Mu pokorni i poslušni: “I bojte se dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kad će se svakome ono što je zaslužio isplatiti – i nikome krivo neće učinjeno biti.” (El-Bekara, 281)

 

Braćo muslimani, pitanje Bejtul-makdisa pitanje je koje je teško pogodilo muslimanski ummet u petom hidžretskom stoljeću, kada su ga krstaši okupirali. Nakon toga, pa sve dok ga nisu vratili i oslobodili od krstaša u šestom hidžretskom stoljeću, kada su položili ogromne žrtve, muslimani nisu mogli osjetiti slast ni hrane ni vode ni sna.

 

I danas je Bejtul-makdis bolna rana islamskog ummeta koju osjeća više od šest desetljeća i koju treba osjećati sve dok ponovo ne bude oslobođen i vraćen muslimanskom ummetu.

 

Mnogi muslimani su za pitanje Bejtul-makdisa položili velike žrtve. Neki su žrtvovali svoje živote, neki, svoj imetak, neki ugled i vlast, neki svoje najmilije, dok su neki radi toga proveli duge godine u teškim zatvorskim uvjetima. Bejtul-makdis je pitanje sa kojim su mnogi trgovali, pitanje na kojem su pali mnogi trgovci dostojanstvom, imetkom, krvlju i politikom: neki od njih su izdali, neki su se povukli, a neki su se opet obogatili. Ali, svako od njih će na Sudnjem danu naći ono što je radio i za to pravedno biti nagrađen ili kažnjen. Izdajnici će naći postavljen svoj bajrak izdaje, kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada Uzvišeni Allah na Sudnjem danu sakupi i one prve i posljednje, svakom će izdajniku biti uzdignut bajrak, pa će biti rečeno: ‘Ovo je bajrak izdaje tog i tog.’” (Buhari i Muslim)

 

Mesdžidul-aksa je oduvijek bio i ostao dodatna snaga muslimanima u otporu okupaciji, nekada davno kršćanskoj, a danas židovskoj. Vjerski tekstovi koji govore o vrijednosti ove džamije, a posebno o vrijednosti namaza u njoj, iz dana u dan duhovno hrane i jačaju tu snagu. Koji to musliman ne sanja da jednom posjeti Mesdžidul-aksa i klanja u njemu, ko to od muslimana ne žudi da vidi mjesto sa kojeg je na nebesa uzdignut naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da svojim očima vidi mjesto na kojem su Allahu ibadet činili poslanici: Ibrahim, Ishak, Jakub, Davud i Sulejman, i na kojem su molili Zekerijja i Jahja, i na kojem je neporočno živjela čestita Merjem, i na kojem je odgajan Isa, neka je na sve njih Allahov mir i blagoslov!

 

Ko to ne žudi za svetom zemljom koju je osvojio Omer el-Faruk, radijallahu anhu, i u čijoj je džamiji klanjao! Ko ne bi žudio za zemljom u kojoj su živjeli mnogi ashabi, radijallahu anhum, zemljom koju je oslobodio Salahuddin i u kojoj se širilo znanje uvaženog imama Ahmeda b. Hanbela!

 

Jevreji i njihovi saveznici i pomagači pokušali su da kod muslimana umanje značaj pitanja Bejtul-makdisa i da ga izbace iz njihovih srca, kako bi dovršili svoj podli projekat. Kako bi to ostvarili, pokušali su se boriti protiv muslimana podmećući im nacionalizam i patriotizam, ali su u tome doživjeli potpuni poraz, jer je slučaj Mesdžidul-aksaa poprimio vjersku dimenziju i karakter, koji će ga sačuvati od istapanja i nestajanja. Imajući to u vidu, sa sigurnošću možemo reći da ovaj slučaj nikada neće biti zatvoren za pregovaračkim stolovima, niti će biti bačen u tamni politički labirint, jer pitanje Mesdžidul-aksaa je pitanje svakog muslimana, koji zna njegovu vrijednost i žudi da ga posjeti i njemu namaz obavi.

 

Naša braća koja žive na svetoj zemlji dovoljno su brojčano jaka da ponesu kolektivnu odgovornost islamskog ummeta, da sačuvaju Mesdžidul-aksa od rušenja i jevrejskog prisvajanja i da odbiju svaku cionističku agresiju. Iza njih su njihova braća muslimani iz cijelog svijeta, koji za njih mole i pomažu ih onako kako znaju i umiju. Allah će sigurno odbiti dušmanske spletke i spletke njihovih pomagača i okrenuti ih protiv njih, a njihove zavjere učiniti uzrokom njihove propasti, a Mesdžidul-aksa i one koji ga održavaju i posjećuju sačuvati od njihovog zla. On, zaista, sve može!

 

 

 

 

06.02.1436. h. g.

 

 

Print Friendly  Mesdžidul-aksa - vakuf svih muslimana pf button both



X