Islam i ženaISTAKNUTO

Ustvari, problema – nema

205pregledi

Prošla su vremena kad smo se žestoko sekirale oko školskih zadaća i fleka na dječijoj odjeći. U težim slučajevima, zbog rupa na koljenima od padova u igri. Polahko ali sigurno iščezavaju i silni deveri oko rasporeda pri noćenjima rodbine koja nam dolazi u posjetu. Haman niko nikom ne ide u goste. Više nema natezanja oko daljinskog upravljača kad se babo i djeca nadmeću oko crtanog filma i prijenosa utakmice. Svak ima svoj ekran. Ne svađamo se više ni oko toga ko će ustati da se javi na telefon čija se zvonjava čuje i u komšiluku. Telefoni su nam u džepu. Sve ove tegobe su iza nas. Školske zadaće, riješili ih ili ne, nisu više faktor koji će odrediti uspjeh učenika. U osnovnoj školi ne mogu „pasti“, u srednjoj jedva čekaju da se riješe problematičnih učenika; što je veći belajsuz, prije će mu „ispoklanjat“  ocjene i opravdanja za neopravdane izostanke. Njihovo je samo da svima prisjedaju na muku što više i što češće. Djecu i omladinu učimo da takvi najlakše prolaze u životu, a onda se čudimo što ni ne pokušavaju, a kamoli da se trude da postignu više i bolje. Fleka na odjeći nema, jer djeca i omladina ne miču s mjesta. Cijeli svijet im je u šakama (a kod rijetkih koji još uvijek nisu zbavili dobar mobitel,  u tastaturi i displeju kompjutera). Ne igraju se napolju. Ne zna se jel’ opasnije il’ dosadnije. A i cuke moraju negdje imati prostor za nuždu, tako da su ljuljačke i tobogani samo podsjetnici na vremena skike i vriske razigranih vršnjaka. Klupe na kojima su nane sjedile  i heklale dok se unuci igraju odavno su opasna mjesta na kojima se možeš nabost’ na narkomanske igle. Ako uopće ima klupa, jer jadna isfrustrirana omladina mora nešto lomiti od bijesa što još jedan dan nisu imali šta raditi, osim nešto raditi. Uglavnom, problema ove vrste na dunjaluku  više gotovo niko nema. Rahat možemo na svojim mobitelima, tabletima, laptopima… gledati nešto oplemenjujuće poput indijskih serija. (Španske su dosadne, sve na isti kalup. Turske su naporne, ono dvoje nikad se poljubit’.) Dobro, to je sve riješeno. Još skuhaš kahvicu pa sama sa sobom piješ i mahalaš po fejsbuku. Ja rahatluka, majko mila! Ni pripremanja ni raspremanja od ugošćavanja kona! Nek je vala više i ta muka završila, ionako smo svi kudili  mahaluše. Samo obilaze jedna  drugu  i pričaju o receptima i djeci. Pa onda jedna drugoj pomognu krečiti ili čistiti pred Bajram, pa de sad prebaci joj jufku pite kad sebi razviješ dvije, pa de joj pošalji kolača jer i ona tebi pošalje… Užas! ‘Vako fino skineš sa gugla kakvu finu sliku pune sofre i napišeš „hajte bujrum“. Gotova stvar.

Doduše, i dalje  mi, žene, imamo one velike probleme, tipa „šta ću obući“ ili „ne znam šta ću danas kuhat’“. Eeee… lahko je bilo našim nanama. Ili, lahko je danas onim ženama u sušnoj i gladnoj Africi. Nene imale dvoje dimija i dvije bluze, vazda znale da će obuć ono što se trenutno ne suši na štriku. Nisu one kao mi morale razbijat glavu oko menija. A bome i oko tebija. Svako je jeo ono šta ima, a danas moraš ovom kupit doner, onom ćevape, onom pitu ispod saća sa čaršije… Pa kućna dostava zna biti spora, nema ih po pola sahata. I haj’ ti nemoj bit pod stresom! Moraš na pos’o, klima u autu se ispraznila a gužva kroz grad za poludit’… To zato što niko nema ni za benzin, a kamoli da auto voza. Lahko je ovima što nemaju auto. Nema im se šta ni pokvarit’. A ti se slomi’  još prije nego pođeš na posao; te de stavi veš u mašinu, de je uključi ne samo da ga opere, nego i da ga osuši. Dva tipkanja po dugmadi umjesto jednog!  De poredaj suđe u mašinu, de je upali. Utipkaj program u pekač za hljeb i pristavi brašno i vodu. I da je to bar kraj! Kad dođeš s posla, de izvadi veš, de ga pomotaj. De izvadi gotov hljeb iz pekača, a on lopov mirišeeee… vruuuućć… ode dijeta i vitka linija helać! Neka to sve, ali valja skinut’ šminku da se nakon popodnevnog odmora ne probudiš ko zombi. Mada, nije ti to toliko ni bitno, jer neće te vidjet’ niko osim muža i djece, ali tebi samoj nije duša mirna (neočišćena šminka izaziva pojavu bora).


Ima i danas žena (i muškaraca)  u onim malo drugačijim  iskušenjima. Iskušani su teškoćama umjesto blagodatima i lahkoćama. Bolesne one, bolesna djeca, vlaga na zidovima, voda neplaćena, struja isključena, krov se urušava, muž dobio otkaz, a i da nije, plate nema već mjesecima… No, takve osobe su nasmijane i strpljive. Zahvalne su što im nije gore. Svjesne da će sve proći, baš kao što i život prolazi. Kako i ne bi bile, kad nemaju svih gore navedenih „problema“. A mi, ako ih imamo, samo se trebamo sjetiti da ih se lahko možemo riješiti. Na primjer, tako da se oslobodimo 2/3 garderobe (možemo pokloniti siromašnima), automobila koji se kvari i guta benzin, te poždera pare za parking (nije haram voziti se u javnom prevozu), mašina za sve živo, interneta, usisivača (ili još bolje, tog stana  ili kuće koje moramo održavati, a da ih nemamo, ne bi bilo čišćenja svega već očišćenog. Jer,  smo mi jednostavno takve – superžene pred superženama). Moći ćemo raditi manji broj sati ili manje težak posao kad ne bude tih računa. Kad ne bude šminke, prije ćemo moći leći nakon posla; nema čišćenja sredstvima za čišćenje koja onda moramo oprati da bi se skinulo sredstvo za skidanje, pa de  hidratantnu, pa de tonik… još da se ima  para i kozmetike, svakakvog bi tu zahmeta bilo…  Pošaljimo djecu na igralište ili dvorište da igraju „gume“ i lopte. Tako nas neće ometati urlanjem zbog gubljenja života na „call of duty“. Možda uberu i neki cvjetić pa nam donesu. I ta današnja djeca, ništa ih ne zanima, samo sa uređaja na uređaj i udaraju tač po tač. Ako iziđu, rahatnije ćemo čitati knjigu (šalim se, mislim – odgovoriti na sve komentare o nama, iako nas nije briga šta ko misli o nama, ali samo da im kažemo…) Sve još može biti dobro.  I bilo bi, da nam je manje dobro. Zato što većinu stresa imamo zbog imanja svega previše; previše izbora, previše mogućnosti, previše zdravlja, previše hrane, vode, namještaja… previše vremena koje ne koristimo da bismo živjeli, već preživljavamo da bismo i dalje mogli služiti onome što treba da nam služi. A sve to ne bismo li jednog dana konačno odahnuli. U kaburu. Tamo nećemo imati ništa osim djela. A pošto za njih nemamo vremena dok imamo vremena, moguće je da nećemo imati ni njih. Imat ćemo jedno odijelo, jednu sobicu. Taman koliko čovjek i može da koristi. Mislim, ne možeš spavat’ u dvije sobe u istom trenu ili živjeti u dvije kuće odjednom.

Da se razumijemo, nije haram živjeti koristeći blagodati kojima nas je Gospodar Uzvišeni počastio. Sve dok ih upotrebljavamo, a ne zloupotrebljavamo. I još nešto što kao da ne znamo: nije nam naređeno da blagodati kojima smo počašćeni koristimo na način kojim ćemo zaboraviti da postojimo, i zašto postojimo. Sami smo sebi to nametnuli. Okrenuli rahatluk u stres, umjesto obrnuto. Zar može biti nasekiran više od trenutka neko ko je svestan da je sve od Allaha, i da će se baš sve Njemu vratiti? Isto kao što nam je i dano. Ništa nismo donijele sa sobom kad smo se rodile. Niti smo koga dovele da se imamo s kim družiti. Sve nam je darovano. I svi su nam darovani. Sve je iskušenje. Kako se budemo odnosile prema svemu, tako ćemo i živjeti. I „ovdje“ i „tamo“.

X