ISTAKNUTORekaik

Uporni…

1.3Kpregledi

Sudjelovao sam na jednoj konferenciji: bilo je bučno, omladina je bila u stalnom pokretu, bez mirovanja, sve je bilo ispunjeno druženjima, predavanjima i međusobnim razgovorima. U jednoj ovakvoj atmosferi čovjek osjeti efikasnost, spremnost da učestvuje u svemu što je potrebno i pozitivno, kao da izvršamo jedan temeljni zajednički zadatak, pa sam se sjetio riječi koje su ashabi, radijallahu anhum, ponavljali tokom gradnje mesdžida:

Nisu isti oni koji se o džamijama brinu

Što stojeći i sjedeći trud svoj u njih ulažu

I oni koje vidiš kako prašinu izbjegavaju.[1]

Kao što u svakom stambenom objektu, bez obzira koliko bio zaštićen, besprijekoran i uredan, ima prašine, isto tako je i u životu, poslu, ostvarenjima: u svemu postoje teškoće na koje je potrebno da se naviknemo i prihvatimo kao njihove popratne dijelove.

Nakon svečanog završetka konferencije, vratio sam se kući. Pored mene nije bilo nikoga i osjetih samoću.

Sjetio sam se da se jedna od tajni uspjeha u poslu nalazi u prilagođavanju različitim uvjetima i promjenama.

Jedan je čovjek govorio: “Uspjeh je put od neuspjeha do neuspjeha, bez gubljenja ambicija.”

Koliko mi je samo podrške dala ova izreka nakon što sam proživio nekoliko takvih iskustava!

Da bi daija, koji kvalitetno radi, obavlja svoj zadatak obraćajući se i djelujući u masama ljudi, i jačajući svoj dušu i ambicioznost ljudi oko sebe, nastavio da uspješno radi svoj posao, treba da vježba daleko od reflektora, kako bi bio u stanju da svoj moral drži visoko, bez obzira da li se obraćao milionima, hiljadama, desetinama ili pojedincima.

Rad je kao govornik: dok si u njegovoj blizini, ti si kao čitalac, pisac ili mislilac. Rad je kao otac, supružnik, prijatelj…, to je neodvojivi dio života, izvor nade, zadovoljstva i  samopouzdanja.

Nekim se ljudima povećavaju ambicije kada se desi nešto ili u kriznim trenucima i tada postaju nesebični, aktivni, komentiraju novinske članke, postavljaju postove, učestvuju na forumima, prate dešavanja, igraju razne uloge, osjećajući u svemu tome veliko zadovoljstvo. U tim trenucima izražava svoje slaganje ili neslaganje s nekim, nekog podržava, a nekog ne, zahtijeva i nadgovara se s drugima, pod utjecajem dešavanja ostaje budan dokasno u noć dijeleći svoju zabrinutost s drugima. Ali, nakon smirivanja i stabiliziranja situacije, bez novih zbivanja i učestvovanja u bilo čemu, ostaje zaokupljen svojim brigama i samim sobom. Tada slobodno vrijeme radi svoje. A kako je slobodno vrijeme ubitačno!

Prolaze mjeseci i godine, a on čeka pravu priliku, kao što je bila prošla, da bi uplivao u njene izazove, a kada je konačno dočeka, žestoko se aktivira…

Opet, nakon nekoliko godina, od njega ni traga ni glasa. Možda se ozbiljno posvetio nekom poslu, makar bilo i nešto jednostavno, završio školu, unaprijeđen na poslu, zaradio dosta trgujući, oženio se i dobio dijete…

Ako je postigao bilo šta od navedenog, to je napredak, jer time je ušao u okvir rada u normalnim okolnostima, a ne izvanrednim, Ali, ne želimo ga izgubiti na istom onom mjestu gdje smo ga pronašli.

S druge strane postoje ljudi koji u kriznim situacijama preuzimaju lidersku ulogu i oko kojih se okuplja veliki broj sljedbenika, ali nakon smirivanja situacije, povlače se i nastavljaju raditi u tišini.

Za ovakve osobe karakteristično je da grade, osnivaju, razmišljaju i planiraju, tako da su i njihove reakcije blage i umjerene. Ovakvi ljudi shvataju da na druge najviše utječu uporni, strpljivi i oni koji imaju kontinuitet u ostvarenju svojih ciljeva, a ne ljudi poput onih koji se skupljaju na mjestu saobraćajnih nesreća, pa se nakon uviđaja rasprše bez ikakvog cilja.

Neki se koncentriraju samo na krizne situacije u kojima sve svoje potencijale stavljaju na raspolaganje, očekujući od drugih da postupaju na isti način i misleći da ustvari time rade za budućnost nadolazećih generacija. Oni pokušavaju usmjeravati dešavanja na samo jedan način, zauzimajući paničan stav bez sagledavanja suštine dešavanja. Nakon smirivanja situacije, ovakvi ne sagledavaju i ne sumiraju rezultate i ne preispituju stavove. Najpogodniji opis za takvog mladića jeste da on funkcionira samo u segmentima i zadovoljava se osjećajem unutarnjeg zadovoljstva i spokojstva zbog svega što radi.

Nekada kažemo: Na nama je da radimo, a rezultat je od Allaha.

Ovo su riječi koje treba malo pojednostaviti. Naime, Allah je vladar svega, od Njega sve potječe, ali On je postavio povode, zakone i pravila po kojima se odvija život, kao što se navodi u Njegovim Riječima:

“…onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to…” (En-Nisa, 123)

“…Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni…” (Er-Ra‘d, 11)

“…Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije.”  (Junus, 81)

“…a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Et-Talak, 2)

A ukoliko se desi propust u ostvarenju rezultata, to znači da postoji manjkavost u radu, nerazumijevanje i pogrešno razmišljanje.

Ostvarenje koje postigne neki pojedinac ili narod, na Istoku ili Zapadu, kao što je to slučaj s revolucijama u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i Siriji, nije prolazna slučajnost, nego je dio Božanske milosti i mudrosti prema čovječanstvu. Onaj ko na ispravan način radi određena djela na dunjaluku, takav popravlja stanje i uspjeh mu je zagrantiran, a onaj ko ne postupa po pravilima, takav neće uspjeti, pa makar bio bogobojazni, skromni pobožnjak u svom privatnom životu. Božanski zakoni nikome ne daju privilegije, niti nekog zapostavljaju.

Vjerovatno je velika većina ljudi posvećena sadašnjosti, pa ne razmišljaju niti planiraju za budućnost i prema svakodnevnim okolnostima odnose se s jednostavnošću i spontano, zaboravljajući šta su uradili i šta su rekli, pa prelaze na nešto drugo.

Ne traži se da se ummet pretvori u elitu genijalaca, niti u skupinu mudraca.

Ne treba misliti da će neki mudraci, ako ih uopće ima u jednom narodu, moći da rade s tim narodom šta žele.

____________________

Iz knjige: Stazama egoizma

Autor: dr. Selman el-Avda

Preveo: Muhamed Ikanović

_______________________

[1] Mislio je na to da nisu isti oni koji rade na izgradnji džamije i oni koji ne rade, već iz prikrajka posmatraju izvođenje radova, ne želeći se zaprljati. (op. prev.)

X