136

Uloga zoroastrijanizma u razvoju šiizma (Pogled iz ugla ehli-sunneta Irana)

Preveo: Adnan A. Međedović

Kao pripadnici ehli-sunneta Irana izjavljujemo ono što svaki iskreni iranski istraživač već zna, bilo da se radi o muslimanu ili nemuslimanu, sunnitu ili šiitu: današnji je šiizam pod snažnim utjecajem kasne safevijske vladavine i kao takav sadrži mnoge predislamske perzijske elemente. U takvoj vrsti historijskog i religijskog naslijeđa nema ničega čime bi se trebalo ponositi, jer naslijeđe samo po sebi ne predstavlja dobrobit ukoliko nije utemeljeno na istini, a pogotovo ako se temelji na nacionalizmu, rasizmu (mržnji prema Arapima), superiornosti rase, a pogotovo na izmišljotinama.

Uistinu su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odbacili sva pogrešna vjerovanja, počevši od arapskog idolopokloništva njihovog vremena, pa sve do izopačenog kršćanstva, judaizma i zoroastrijanizma – vatropokloništva. Nazvati stvar njenim pravim imenom nije zločin, niti napad na vlastito naslijeđe, stoga kažemo da je šiizam (duodecimalni) nakon vladavine safevija najizopačenija forma šiizma, koja je nedvosmisleno prožeta paganskim perzijskim elementima. Prvobitni šiizam nije nastao kao potpuno zasebna sekta, nego se manifestirao nakon bitke na Siffinu kada je došlo do podjele ashaba u dvije skupine u pogledu postupanja prema Osmanovim ubicama. Alija, radijallahu anhu, i sam je posvjedočio da su oni sa kojima se razišao nakon ove bitke bili ljudi potpuno istog vjerovanja, a razlika se ogledala samo u jednom mišljenju: kako postupiti prema Osmanovim ubicama. Jedna skupina smatrala je da Osmanove ubice trebaju biti odmah kažnjene, dok je druga skupina smatrala da kažnjavanje treba odgoditi dok se islamska država ne ustabili.

Prvobitne pristalice Alije, radijallahu anhu, bili su muslimani, koji se od ostalih muslimana nikad nisu odvojili u temeljima vjerovanja kao što se to desilo sa ekstremistima šiija-rafidija. Zbog toga su u knjigama ehli-sunneta zastupljeni i prenosioci između Alijinih, radijallahu anhu, (šiija) pristalica, jer su oni u tom vremenu zagovarali prednost Alije nad drugim ashabima, što je i prvobitna forma šiizma, dok je današnji šiizam odvojena sekta, odnosno odvojena vjera koja je tokom stoljeća doživjela mnoge promjene, a posebno nakon safevijskog utjecaja.

Vjera čovječanstva je islam, koji je utemeljen na Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je rafidijsko-safevijski šiizam perzijski kult u kojem će utočište naći svi oni koji traže i štite nacionalizam i neistinu. Oni uvijek štite laž, nebitno kolika ona bila, dok će oni koji čeznu za istinom laž odbaciti, kao što su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ime istine odbacili paganstvo svojih očeva i djedova.

Ashabe koji su osvojili Perzijsko carstvo nazivaju primitivnim beduinima

Ihkaki navodi: “Katastrofe koje su pogodile Perzijsko i Rimsko carstvo u oba su slučaja uzrokovane muslimanskim invazijama i arapskim postupcima. Novi konvertiti koji u sebi nisu gajili mnogo islamskog duha, u svojim srcima usadili su mržnju prema Arapima i njihovim običajima. Razlog za to nalazi se u činjenici da su osvajači bili necivilizirani beduini koji su opustošili i uništili lijepe gradove i kultivirana polja, kako na istoku tako i na zapadu. Žedni obožavatelji tjelesnih strasti koji su napali na čistoću i čast ove dvije imperije.” (Mirza Hasan el-Hairi, Risaletul-emaan, str. 323)

Prema šiitu Ihkakiju, časni ashabi, radijallahu anhum, osvajači Perzije i supersila tog vremena, bili su beduini koji su obožavali svoje tjelesne strasti i širili pustoš i uništenje. Ovo je, naime, i glavni razlog zbog kojeg mnogi šiiti Iranci gaje mržnju prema Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, koji je pregazio moćno i arogantno Perzijsko carstvo.

U iranskom gradu Kejšan ulica nosi ime Firuzi. U istoj ulici na zemljišnom posjedu Firuzija napravljeno je turbe Ebu Lu’lu’u el-Medžusiju, ubici Omera, radijallahu anhu. Šiiti ga nazivaju “Baba Shujahudeen” ili “Hrabrost u vjeri”, očitujući poštovanje i žaljenje na dan kada je umro. Iz činjenice da mu daju svojstvo “hrabrosti u vjeri”, proizlazi sljedeće: prvo, da je Ebu Lu’lu’a duhovni otac šiita i, drugo, da epitet “hrabrost u vjeri” pokazuje da je zoroastrijanizam za njih uistinu prava religija jer je i sam Ebu Lu’lu’a bio vatropoklonik!

Isti razlog stoji i iza veličanja Husejnovih, radijallahu anhu, potomaka, dok sa Hasanovim, radijallahu anhu, potomcima to nije slučaj. Razlog za ovo nalazi se u činjenici da su Husejnovi, radijallahu anhu, potomci, njihova “perzijska braća”, jer je Husejn, radijallahu anhu, oženio Shahrbano, kćerku Yazgarda, vladara zadnjeg Perzijskog carstva (Medžlisi, Biharul-envar, 45/329). Zapanjujuće je da šiiti žale zbog ubistva Husejna, radijallahu anhu, dok to nikad ne čine zbog ubistva njegovog brata Ebu Bekra b. Alije b. Ebu Taliba i njegovog sina Ebu Bekra! Zašto se na ceremonijama žaljenja tokom Ašure ne spominju imena sljedećih šehida koji su zajedno sa Husejnom, radijallahu anhu, na Kerbeli položili svoje živote: Omer b. Alija b. Ebu Talib, Ebu Bekr b. Alija b. Ebu Talib, Osman b. Alija b. Ebu Talib, Ebu Bekr b. Hassan b. Alija, Omer b. Hassan b. Alija, Ebu Bekr b. Husejn b. Alija, Omer b. Husejn b. Alija, Osman b. Husejn b. Alija?

Da li je razlog sasanidska oholost koja je zbrisala sve naklonosti prema Ebu Bekru i Omeru, radijallahu anhuma, pa je i sam spomen tih imena postao nepodnošljiv? Muhammed Ali Mu’zi, iransko-šiitski istraživač, ponosno je izjavio: “Osnovni temelji zoroastrijanizma prisutni su u šiizmu čak i kod trivijalnih pitanja. Vjenčanje imama Husejna sa kćerkom zadnjeg sasanidskog (perzijskog) vladara simbol je drevnog Irana onog trenutka kad je Shahrbano postala prva majka ili dama za iransku naciju. Ova je veza označila bratstvo između šiizma i drevnog vatropokloničkog Irana.”

Mržnja prema Omeru, radijallahu anhu

Omer je bio “Fatih” Perzije, stoga su ga oni (nacionalisti kojima je nacionalizam bio iznad istine islama) prezirali. Šiiti nikoga ne mrze kao Omera, radijallahu anhu, i svaku krivicu pokušavaju prebaciti na njega. Razlog mržnje isključivo je zbog poraza Perzijskog carstva u vrijeme hilafeta Omera b. Hattaba, radijallahu anhu. Uloga Omerovog ubice također je misterija. Bio je Perzijanac koji je u samoubilačkom pohodu usmrtio Omera. U svoju odjeću skrio je dvoglavi bodež. Dok je Omer, radijallahu anhu, na sabah-namaz budio one koji su spavali u ćoškovima džamije, Ebu Lu’lu’a je skočio i nožem ubo Omera, radijallahu anhu, šest puta (tri puta, prema Sa‘du). Namjeravao je pobjeći iz džamije, ubadajući nožem one koji su bili prisutni, ali na kraju nije uspio. Nadjačan, okrenuo je bodež prema sebi i počinio samoubistvo. Uloga Perzijanaca u ovoj zavjeri je očigledna, budući da su ubici Ebu Lu’lu’u el-Medžusiju dali titulu “hrabrosti u vjeri”.

Kerbela

Perzijanci nemuslimani bili su zainteresirani da Husejn, radijallahu anhu, postane halifa jer je za suprugu uzeo perzijsku princezu Shahrbano. Perzijski urotnici i njegove pristalice doveli su ga do Kufe i kada je izdaja postala očigledna, Husejn, radijallahu anhu, nastojao je da dođe do Jezida, ali su ga oni ubili. Nije logično da Husejn, radijallahu anhu, svjesno ugrožava svoju porodicu kako bi se borio protiv cijele vojske. Stoga, komemoracija na dan Ašure nikako ne može biti u svojstvu stvarnog žaljenja. Samopovređivanje je kajanje zbog velikog grijeha koji su počinili, a koji grijeh može biti veći od ubistva Imama i njegove cijele porodice.

Neka od ubjeđenja koja su šiiti prihvatili od zoroastrijanskih sasanida:

– Sasanidi su tvrdili da su Bogom dati (božanski). Današnji šiiti tvrde da imami imaju božanska svojstva sa natprirodnim snagama i sveobuhvatnim znanjem.

– Sasanidi su se smatrali svetim kraljevima, od Boga odabranim da upravljaju svijetom. Današnji šiiti vjeruju da su imami od Boga, odabrani da upravljaju islamskom zajednicom.

– Sasanidi su bili ljutiti protivnici halifa, posebno Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, koji je islamu otvorio vrata Perzije. Današnji šiiti nastavljaju sa ispoljavanjem mržnje prema halifama, posebno prema Omeru.

– Ni u jednom drugom islamskom društvu, sejjidi (šiitski vjerski autoriteti) nemaju više autoriteta kao u Iranu ili u drugim dijelovima “iranskog svijeta” (Centralna Asija i Afganistan, gdje su šiiti prisutni).

Ipak, mnogi iskreni perzijski muslimani dali su veliki doprinos u islamu. Imam Buhari i mnogi drugi iskreni Perzijanci najbolji su primjer za to. Međutim, u Omerovo doba postojali su i oni Perzijanci koji su postali muslimani iako to u stvarnosti nisu priželjkivali. Oni su željeli uništenje islama, jer je islam uništio njihovo nikad neprežaljeno carstvo. Prvobitni šiizam, originalne pristalice Alije, radijallahu anhu, nisu bili odvojena sekta sa nastranim akaidskim ubjeđenjima. Međutim, savremeni šiizam nema nikakve veze sa originalnim pokretom Alijinih pristalica. Danas je to mješavina drevnih iranskih vjerovanja i arapske politike od prije 1400 godina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Print Friendly  Uloga zoroastrijanizma u razvoju šiizma (Pogled iz ugla ehli-sunneta Irana) pf button both



X