brzina

Učenjaci hanefijskog mezheba o skrušenosti u namazu

Piše: Elvedin Pezić

Gledajući u stanje i ponašanje našeg naroda prilikom obavljanja namaza, vjernik ne može a da ne osjeti bol i tugu. Obavljanje namaza izgubilo je svoju stvarnu svrhu, a to je da čovjeka odvrati od loših djela. Rekao je Uzvišeni Allah: “Doista namaz odvraća od loših djela i razvrata.”

Svakodnevno se uvjeravamo u činjenicu da su ljudi, kako obični muslimani, tako i oni koji trebaju biti uzor, zaboravili na to da je obavljanje namaza direktan razgovor sa Uzvišenim Allahom i direktno stajanje pred Stvoriteljem.

Prve generacije muslimana najveći rahatluk i najbolje trenutke doživljavali su onda kada su bili u namazu. Islamska literatura prepuna je primjera koji kazuju o tome kako su oni doživljavali namaz i o tome su pisana čak i posebna djela. Čak su i djela islamskog prava (fikha), koja su pisana eksplicitno sa ciljem pojašnjavanja islamskih propisa i čiji primarni cilj nije spominjanje odgojnih informacija, prepuna citata koji jasno ukazuju na to da je glavni cilj obavljanja namaza – odgoj vjernika, povećanje bogobojaznosti, što se postiže onda kada čovjek skrušeno i potpuno obavi svoj namaz, a ne namaz koji se sveo samo na puke pokrete, bez ostavljanja bilo kakvog traga na čovjekovom srcu.

Knjige islamskog prava, koje su pisane po standardima hanefijskog mezheba, kao i knjige drugih mezheba, prepune su citata koji ukazuju na to da su prvi muslimani veoma dobro shvatali da je u namazu najbitnija skrušenost i da je skrušenost duša namaza, bez koje on nema nikakvu vrijednost.

Pošto se zvanično na našim prostorima prakticira hanefijski mezheb, u nastavku teksta navest ćemo samo nekoliko citata iz kojih ćemo vidjeti da su učenjaci hanefijskog mezheba prilikom pisanja svojih djela izrazito mnogo pažnje posvećivali skrušenosti u namazu, da su u poglavlju o namazu mnoge propise zasnivali upravo na toj osnovi i, shodno tome da li određeni postupak povećava ili umanjuje čovjekovu koncentraciju i skrušenost prilikom obavljanja namaza, samim tim smatrali su ga ili dopuštenim ili pokuđenim ili zabranjenim.

Govoreći tome šta je pohvalno, a šta pokuđeno činiti u namazu, imam Kasani el-Hanefi kaže: “Osnova ovog poglavlja jeste da klanjač treba skrušeno klanjati namaz, jer je Uzvišeni Allah pohvalio one koji namaz klanjaju skrušeno. (Kako bi to postigao), pogled klanjača bit će usmjeren u mjesto činjenja sedžde. Prenosi se da je Allahov Poslanik (u početku islama) klanjao skrušeno gledajući u nebo, pa kada su objavljeni ajeti: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju’ (El-Mu’min, 1–2), Poslanik je tokom namaza počeo gledati u mjesto činjenja sedžde.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Govoreći o dokazima da glasno smijanje u namazu kvari abdest i namaz, i odgovarajući na stav šafijskog mezheba koji se nisu slagali s tom konstatacijom i koji su kazali da je kontradiktorno da smijanje u namazu kvari abdest, a da ga izvan namaza ne kvari, poznati hanefijski pravnik Bedrudin el-Ajni kaže: “Ja kažem da je razlika i više nego očita zato što klanjač u toku namaza priziva Gospodara, a cilj namaza jeste iskazivanje skrušenosti, pokornosti i veličanstvenosti Uzvišenog Allaha. Stoga se glasno smijanje u namazu smatra velikim prijestupom i smatra se da smijanje uzrokuje gubljenje abdesta (samo u namazu) kako bi se na taj način zastrašio počinilac.” (El-Binaja, 1/294)

Komentirajući dio teksta u kojem se navodi da je klanjanje dobrovoljnih namaza prioritetnije u kući nego u mesdžidu, poznati hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Ovaj se propis odnosi na dobrovoljne namaze prije i poslije farza, zbog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim i u kojem se navodi: “Najbolji namaz jeste namaz koji se obavi u kući osim obaveznih namaza (koji se klanjaju u džamiji).” U predaji imama Ebu Davuda navodi se: “Namaz koji čovjek obavi u svojoj kući bolji je od namaza u ovom mom mesdžidu (džamiji Allahovog Poslanika u Medini) osim obaveznih namaza.“ Pošto se radi samo o prioritetnijem postupku, tako će se postupati uvijek izuzev ako se čovjek boji da će se posvetiti nečemu drugome u slučaju da ode kući ili ako se u kući nalazi nešto što ga ometa i što negativno djeluje na njegovu skrušenost, i u tom slučaju bolje mu je da dobrovoljni namaz klanja u džamiji, zato što je vrijednost skrušenosti prioritetnija.” (Reddul-muhtar, 2/22)

Govoreći o postupcima koji kvare namaz, mnogi učenjaci hanefijskog mezheba spominju plakanje u namazu koje je popraćeno izgovorom nekog od glasova, osim ako se radi o osobi koja plače radi spominjanja Dženneta ili Džehennema, i tada to ne kvari namaz, jer je to, kako kažu, pokazatelj skrušenosti klanjača.

Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “U slučaju da (klanjač) zaplače i njegovo se plakanje poveća, ako to bude iz razloga što se spomenuo Džennet ili Džehennem, to neće pokvariti njegov namaz, jer to ukazuje na njegovu povećanu skrušenost u namazu, ali ako je plakanje nastalo kao posljedica bolova ili neke nedaće koja ga je zadesila, to će pokvariti njegov namaz.” (El-Hidaja, 1/62)

Kada je u pitanju zatvaranje očiju u namazu, to je pokuđeno zbog postojanja jasne zabrane o tome i preporuke da klanjač u toku namaza treba da gleda u mjesto činjenja sedžde. Poznati hanefijski učenjak Ibn Nudžejm el-Masri iz ove pokuđenosti izuzima situaciju u kojoj se pred klanjačem nalazi nešto što umanjuje njegovu koncentraciju, pa kaže: “Ako bi se klanjač bojao da će viđenje određene stvari utjecati na smanjenje njegove koncentracije u namazu, tada mu neće biti pokuđeno da zažmiri u namazu, čak se može kazati da je tada prioritetnije da zatvori oči, kako bi postigao potpunu skrušenost.” (El-Bahrur-raik, 2/27)

Veliki hanefijski pravnik Kasani, govoreći o radnjama koje su pokuđene u namazu, kaže: “Klanjač neće činiti ništa što ga odvraća od namaza, neće se igrati odjećom niti bradom, jer se time udaljava od skrušenosti, što se zaključuje na osnovu hadisa koji se prenosi od Poslanika i u kojem se navodi da je Poslanik vidio čovjeka koji se u namazu igrao bradom, pa je rekao: ‘A što se tiče ovoga, da mu je srce skrušeno, njegovo bi tijelo također bilo skrušeno.’ Isto tako, u toku namaza neće pucketati prstima, što se zaključuje iz riječi koje je Poslanik uputio Aliji, radijallahu anhu: ‘Ja volim tebi ono što volim i sebi, i zato u namazu nemoj pucketati prstima.’ (Ovo mu je rekao) jer taj postupak ukazuje na nedostatak skrušenosti.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Komentirajući pokuđene postupke u namazu, kao što su igranje odjećom i dijelovima tijela, poznati hanefijski pravnik Širniblali, kaže: “Igranje odjećom i dijelovima tijela pokuđeno je zato što to isključuje skrušenost, koja je u osnovi duša namaza. Stoga je igranje odjećom i tijelom u namazu pokuđeno, na osnovu riječi Uzvišenog: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju.’” (Merakil-felah, 1/127)

Pojašnjavajući teoriju da stopala u namazu treba raširiti i da je pokuđeno stajati na jednoj nozi, velikan hanefijskog mezheba Ibn Abidin kaže: “Pokuđeno je bez opravdanog razloga stajati u namazu na jednoj nozi, kao što bi trebalo da razmak između stopala bude četiri ručna prsta, zato što je to bliže postizanju skrušenosti u namazu.” (Reddul-muhtar, 1/444)

Poznati hanefijski učenjak Ebu Bekr ez-Zubejdi, govoreći o propisima namaza prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, te o tome da je pohvalno odužiti učenje i dovu u namazu sve dok se ne završi pomračenje, kaže: “Dozvoljeno je odužiti učenje Kur’ana, a skratiti učenje dove, kao što je dopušteno odužiti učenje dove, a skratiti učenje Kur’ana. Ako oduži jedno od toga, produžit će drugo, zato što je pohvalno da klanjači ostanu u stanju skrušenosti i straha sve dok se Sunce ne pojavi.” (El-Dževheratun-nejjira, 1/96)

Isto tako, djela hanefijskog mezheba prepuna su citata u kojima se govori o tome šta bi se i koliko trebalo učiti u namazu, što ponovo potvrđuje činjenicu da su oni veoma dobro shvatali da je glavni cilj namaza odgoj čovjeka, jačanje imana, jačanje svijesti o Gospodaru.

Govoreći o tome koliko dugo treba da se uči na teravih-namazu, veliki broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je pohvalno da se tokom teravih-namaza u ramazanu prouči cijeli Kur’an, što znači da se svake večeri prouči dvadesetak stranica, tj. na svakom rekatu po jedna stranica ako se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, kao što je praksa u BiH.

Govoreći o teravih-namazu i dužini učenja u njemu, poznati hanefijski učenjak Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “Većina naših učenjaka smatra da je sunnet tokom klanjanja teravih-namaza proučiti jednu hatmu i da se ne izostavlja zbog lijenosti ljudi.” (El-Hidaja,1/70)

Nakon što je konstatirao da bi imam koji predvodi ljude u namazu minimalno trebao da na sedždi tri puta izgovori “Subhane rabbijel-e‘ala” i da je pohvalno da to izgovori pet, sedam ili više puta, imam Mula Husro kazao je: “Imam bi trebao da te riječi izgovori pet puta, kako bi ljudi koje predvodi u namazu to mogli izgovoriti tri puta.” (Durarul-hukkam, 1/73)

Nakon što čovjek vidi i pročita spomenute citate, a koji su samo jedan mali dio onoga što se u vezi s tim navodi u djelima hanefijskog mezheba, s pravom se može zapitati koga slijede oni ljudi za koje je pojam skrušenosti velika nepoznanica, koji od početka namaza pa do kraja razmišljaju o svemu i svačemu osim da tog momenta stoje pred Allahom i da u tom trenutku direktno razgovaraju sa Svevišnjim Gospodarom. Žalosna je činjenica što se veoma rijetko govori o stanju našeg naroda u namazu.

Isto tako, s pravom se možemo zapitati koga i koji mezheb slijede oni imami koji se natječu u tome da u što kraćem vremenu klanjanju teravih-namaz, do te mjere da vjernik nema vremena da upotpuni ono što mu je obaveza u namazu, a da ne govorimo o pohvalnim radnjama. Najblaže što bi se moglo kazati za njihov teravih-namaz jeste da je to ismijavanje sa vjerom i ismijavanje sa onima koji su došli da u tom vremenu obožavaju Allaha.

Također, pitamo se zar nije došlo vrijeme da institucije i pojedinci koji imaju ingerencije zabrane takvu praksu? Do kada će nam hanefijski mezheb biti paravan iza kojeg se krijemo i poštapalica kojom se poštapamo samo onda kada se stav mezheba poklapa sa onim što nam odgovara?

Allah se smilovao našim učenjacima koji su toliko truda uložili da bi nam pojasnili vjeru!

Allaha molim da nam omili činjenje dobrih djela, da nam omili slijeđenje istine i da nam olakša njeno slijeđenje!

 

 

 

Print Friendly  Učenjaci hanefijskog mezheba o skrušenosti u namazu pf button both



X