Ubistvo Husejna, 14. vjekova poslije, historijske činjenice i ideološke zloupotrebe (4 dio) – Izdajnici i pokajnici

Priredio: mr. Semir Imamović

Ubistvo Husejna, 14. vjekova poslije, historijske činjenice i ideološke zloupotrebe (4 dio) - Izdajnici i pokajnici Historija 02Šemrov prijedlog učinio se prihvatljivim ‘Ubjedullahu ibn Zijadu, te je stoga odlučio da ga provede u djelo. Svojim ljudima je naložio da mu odmah dovedu Husejna, kako bi mu, on lično, saopćio svoju presudu. Teško je bilo očekivati da će Husejn, radijallahu ‘anhu, koji se prije toga usprotivio prvom čovjeku u državi, Jezidu ibn Mua’viji, tek tako prihvatiti presudu drugorazrednog emevijskog službenika, kakakv je bio ‘Ubjedullah ibn Zijad, ali je prema mišljenju Ibn Zijada i njegovih savjetnika, bez obzira na sve to, vrjedilo pokušati, pogotovo kada se zna da je Husejn, radijallahu ‘anhu, došao u Irak sa ozbiljnim namjerama da preuzme vlast nad ovim djelom islamske države i da bi se svaki korak, kojim bi se sprječile takve njegove ambicije, smatrao velikim uspjehom i jedna stepenica više u njegovoj političkoj karijeri. A da stvar neće ići glatko, znalo se nakon prvog razgovora Ibn Zijadovih izaslanika sa Husejnom. Naime, Husejn im je jasno dao do znanja da bi svaka odluka, koja ne bi uzela u obzir njegove zahtjeve, za njega bila neprihvatljiva, a naročito je neprihvatljivo da svoju sudbinu prepusti čovjeku sumnjivih namjera i još sumnjivijeg ljudskog i moralnog kredibiliteta. Štaviše, način na koji je Ibn Zijad, po nalogu svojih loših savjetnika, odlučio okončati spor sa Husejnom, više je ličio na razbojništvo, nego li na ozbiljnu političku inicijativu koja ima za cilj uspostaviti mir među muslimanima. Otuda je Husejnova reakcija bila potpuno razumljiva i očekivana. ”Prenesite Ibn Zijadu”, govorio im je dok su napuštali njegov tabor, ”da nikada neću prihvatiti njegovu presudu, bez obzira na posljedice”[1], svjestan da je time praktično objavio rat Ibn Zijadu a sebi potpisao smrtnu presudu. Upravo svjestan ove činjenice, Husejn, radijallahu ‘anhu, svojim pratiocima na putovanju (porodici, rođacima i prijateljima), koji su zajedno sa njim došli u Irak, daje mogućnost da napuste vojni logor i vrate se svojim kućama, i oslobađa ih bilo kakve odgovornosti koju su prema njemu, kao svom vođi, imali. Oni to naravno nisu prihvatili, nego su naprotiv izrazili otvornu spremnost, da se zajedno sa njim bore do posljednje kapi krvi[2]. A nije ni ljudski ni moralno bilo da mu sada, nakon svega što su zajedno prošli, okrenu leđa. Sukob između Ibn Zijadove i Husejnove vojske bio je neminovan. I jedan i drugi su bili spremni ići do kraja, s tom razlikom što je Husejn, radijallahu ‘anhu, tražio šehadet na Allahovom putu, a Ibn Zijad dunjalučku slavu i ugled i ljudsku naklonost.

Borba Davida i Golijata

U Kerbeli se desila nezapamćena tragedija – Husejn i njegovi ljudi, njih 72 (32 konjanika i 40 pješaka), su pobijeni, u klasičnoj zasjedi. Od tog broja, njih osamnaest je pripadalo ehlul-bejtu (Poslanikovoj porodici), a šestorica su bili ‘Alijini sinovi! Ubijeni su Husejn i njegovih petorica braće: Dža’fer, Abbas, Ebu Bekr, Muhammed i Osman[3]; dvojica Husejnovih sinova: Ali el-Ekber i ‘Abdullah; trojica Hasanovih unuka: ‘Abdullah, El-Kasim, i Ebu-Bekr; trojica ‘Akilovih sinova: Dža’fer, ‘Abdullah i ‘Abdurrahman (još jedan ‘Akilov sin, Muslim i njegov sin ‘Abdullah su ubijeni ranije u Kufi) i dvojica sinova ‘Abdullaha ibn Dža’fera: ‘Avn i Muhammed[4].

Islamski ummet je još jednom doživio poraz. Posljedice ovog poraza osjećaju se do današnjih dana. Zašto su Husejn i njegovi ljudi doživjeli poraz? Istina je da oni nisu doživjeli poraz, ustvari borili su se na Allahovom putu do poslednjeg daha. El-Hurr ibn Jezid et-Temimi[5], došao je sa svojom konjicom kod Husejna i rekao mu: ”O Husejne, podsjećam te na Allaha, i pozivam te za svjedoka, da ćeš ukoliko se budeš borio biti ubijen, i ukoliko svoje ljude povedeš u boj, doživjeti totalni poraz.” Husejn mu je na to odgovorio: ”Zar me plašiš smrću? Uostalom, da li ste uopće, ti i tvoji nalogodavci, u takvoj poziciji da mi možete postavljati ultimatume i prijetiti mi ubistvom? Jedino smisleno što mi u ovom trenutku naumpada su stihovi koje je Evsov brat kazao, kada ga je njegov amidžić pokušao odvratiti od nauma da pomogne Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u borbi, jer bi ga to, navodno, moglo koštati života: ”Idem, jer smrt za mladića nije nikakva sramota, / ako je u njegovom srcu istina i bori se kao musliman, / i ako pomaže čestitim ljudima a nije na strani loših ljudi i zločinaca, / ako budem živio, neću se kajati, a ako poginem, neću spavati, / dovoljno ti je poniženja da on živi mimo tvoje volje.[6] Husejnu i njegovim ljudima, kao što vidimo, nije nedostajalo hrabrosti. Šta je onda dovelo do toga da ih Ibn Zijad porazi? Jedan od presudnih faktora Ibn Zijadovog trijumfa bio je mnoštvo: na njegovoj strani borilo se 4000 ratnika, dok je Husejnova vojska brojala samo 72 čovjeka.

Porazu je u značjnoj mjeri doprinjela i izdaja stanovnika Kufe, koji se nisu udostojili pomoći Husejnu, i ignorisali sve ono što su u svojim pismima zdušno obećavali. Naredni citati će nam u potpunosti rasvjetliti prave razmjere njihove izdaje. Ebu-Mihnef pripovijeda: ”Pričao mi je Muhammed ibn Kajs da je Husejn, na putu za Irak, zastao u mjestu Rumme i odatle poslao svoga izaslanika Kajsa ibn Mushira es-Sajdavija stanovnicima Kufe sa porukom: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Husejna, sina Alijinog, njegovoj muslimanskoj i muminskoj sabraći. Esselamu ‘alejkum. Zahvaljujem Allahu, pored Kojeg drugog Boga nema. Muslim ibn ‘Akil me je ranije, putem pisma, obavijestio o lijepom mišljenju kojeg gajite prema nama, i kolektivnoj spremnosti da nam pomognete i borite se za naše pravo. Molio sam Allaha da nam podari ono što je najbolje za nas, a vas, zbog svega spomenutog, obraduje obilatom nagradom. Na put sam krenuo u srijedu, 8. zul-hidžeta, na Dan pojenja (hadžija, jevmu-t-tervije). Kada vam dođu moji izaslanici, budite spremni i ne oklijevajte. Dolazim uskoro, ako Allah bude htjeo. Esselamu alejkum va rahmetullahi ve berekatuhu.”[7] I, jesu li stanovnici Kufe ispunili svoja obećanja? Evo kako je bilo. Sa’d ibn ‘Ubejde priča: ”Jedna grupa starijih mještana Kufe popela se na obližnji brežuljak, i kroz plač molila Allaha: ”Allahu naš, pomozi Husejna, podari mu svoju pomoć.” Rekao sam im: ”Allahovi neprijatelji, zašto vi ne siđete dolje i ne pomognete ga.”[8]

Abdullah ibn Sulejm i El-Muzri ibn el-Miš’al, obojica iz plemena Esed, dočekali su Husejna na samom ulazu u Kufu i rekli mu: ”Zaklinjemo te Allahom, da, radi svoga i dobra svoje porodice, odmah napustiš ovo mjesto, jer u Kufi, nemaš ni pomoćnika ni pristalica. Prije će biti, da će se svi oni okrenuti protiv tebe, nego ti biti od pomoći.”[9]

Također, prenosi se da je Husejnu dok je boravio u Zubali[10], došlo pismo, kojeg su mu poslali neki njegovi rođaci, a u kojem je pisalo: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Do nas su došle strašne vijesti: Muslim ibn ‘Akil, Hani’ ibn ‘Urve i Abdullah ibn Buktur su ubijeni. Izdale su nas naši ”prijatelji” i ”simpatizeri”. Ko god od vas može pobjeći, neka bježi.”[11]

Prenosi Lu’zan, čovjek iz plemena Benu ‘Ikrime, da je jedan od njegovih amidža pitao Husejna kuda je krenuo, a kada ga je on upoznao sa detaljima svoje misije, rekao mu je: ”Zaklinjem te Allahom da se vratiš, u Kufi te očekaju samo isukane oštrice sablji. Da su oni koji su te pozvali, pripremili sve za tvoj dolazak i obezbjedili ono što je potrebno za borbu i da si ti pod takvim okolnostima prihvatio njihov poziv, mogao bih to nekako i shvatiti, ali u okolnostima kakve trenutno vladaju u Kufi, ne bih ti nipošto preporučio da ideš tamo.”[12]

Ja sam vaš, a moja porodica vaša je porodica

Husejn, radijallahu ‘anhu, obratio se stanovnicima Kufe sljedećim rječima: ”O ljudi, svojim dolaskom u Kufu, ja sam se opravdao pred Allahom i pred vama. Nisam došao dok me niste pozvali i dok me vaši izaslanici nisu izvjestili da nemate vođu i da od mene očekujete da ću vas ja ujediniti na uputi. Ako ste još uvjek pri svom prvobitnom stavu, evo me, došao sam kod vas i stavljam vam se na raspolaganje. Ako ste spremni ispuniti obećanja, ugovore i zavjete koje ste mi dali, ostaću ovdje, u suprotnom, ako niste spremni na to i ako se protivite mom ostanku, vratit ću se tamo odakle sam došao.”[13]

Kakav je bio njihov odgovor? Šta su mu rekli? Ništa. Jednostavno su šutjeli.

Husejn im je također rekao: ”Stigla su mi vaša mnogobrojna pisma podrške. Vaši izaslanici, koji su me posjetili u Mekki, prenijeli su mi da ste spremni dati mi prisegu, pružiti utočište i zaštitu i ne ostaviti me, nipokoju cijenu, na cjedilu. Ako ispunite vaša obećanja, to će biti dokaz da ste na pravom putu. Ja sam Husejn, sin Alijin i sin Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ja sam vaš, i moja porodica je vaša porodica. Vi u meni imate uzora. Ukoliko postupite suprotno od toga, prekršite ugovor kojeg ste dali i s vaših vratova strgnete omču prisege koju ste se svojevoljno prihvatili, to, za ljude poput vas, neće biti nikakva novina, jer ste to ranije uradili mome ocu, mome bratu i amidžiću Muslimu. Zaveden i obmanjen je onaj ko vama povjeruje. Vi ste prokockali svoju priliku, i izgubili nešto što je bilo dragocjeno. Onaj ko iznevjeri, iznevjerio je na svoju štetu. Allah, dželle šenuhu, će me učiniti neovisnim o vama. Esselamu ‘alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.”[14] Jednu grupu ljudi koja se vraćala iz Kufe, Husejn je pitao o stanju u mjestu iz kojeg dolaze, a oni su mu rekli: ”Što se uglednih ljudi tiče, dato im je veliko mito i ispunjene su njihove prizemne ambicije i prohtijevi, a sve to kako bi se stekla njihova naklonost i kako bi, svojim mišljenjem, stali na stranu oficijelnih vlasti.  Svi oni, bez izuzetka, su protiv tebe. Što se ostalih ljudi tiče, oni su svojim srcima uz tebe, ali nisu siguran da sutra neće okrenuti svoje sablje protiv tebe.” Da bi stvar bila gora, stanovnici Kufe su negirali da su ikada pisali Husejnu, a on je njihova pisma vjerno čuvao i nosio ih je sa sobom gdje god je išao. ‘Umer ibn S’ad je rekao ‘Azretu ibn Kajsu da ode kod Husejna i upita ga šta nosi sa sobom, i šta želi”, a kako je ‘Azre bio jedan od onih koji su pisali Husejnu, on to jednostavno nije mogao učiniti, jer mu od stida, ne bi mogao pogledati u oči. Pisma su predočena i kufljanskim prvacima, ali su svi oni odbili da se susretnu sa Husejnom.[15]

Husejn, radijallahu anhu, bez ikakve sumnje, bio je žrtva veleizdaje. Izdali su ga oni, koji su srcima bili uz njega, a sabljama uz Benu Umejje (umejeviće). Srca su im žudila za Husejnom, ali su ipak svoje sablje okrenuli protiv njega. Husejnova glava, zajedno sa njegovom porodicom, među kojima je bio i njegov maloljetni sin Alija, predata je Jezidu. Kada ih je Jezid vidio, zaplako je i rekao svojim vojnicima: ”Svoju odanost mogli ste dokazati i bez toga da ubijete Husejna. Allah prokleo Ibn Summeju, ‘Ubejdullaha ibn Zijada, da sam ja bio tamo, oprostio bih Husejnu, Allah mu se smilovao.”  A onda ih je uveo u svoj dvorac, gdje su ih, u plaču i kuknjavi, dočekale Jezidove žene. Plač i naricanje za Husejnom nisu prestajali ni naredna tri dana. Jezid se toliko zbližio sa Husejnovim sinom Alijom, da je zajedno s njim objedovao. Nakon izvjesnog vremena provedenog u Jezidovoj kući, Husejnova porodica, je, po Jezidovom nalogu, premještena u Medinu. Obezbjeđna im je pratnja koja će se brinuti o njima cijelo vrijeme putovanja. Jezid je do kraja svoga života, brinuo o Aliji ibn Husejnu i oporučivao je drugima da s njim lijepo postupaju.[16]

Allah se smilovao Husejnu: svojim ličnim primjerom je pokazao kako se istinski vjeruje u Božije određenje, strpljivo podnose teškoće, uzda u Allahovu nagradu i hrabro bori za istinu. Allah se smilovao članovima njegove porodice i prijateljima koji su ostali uz njega i u najtežim trencima, pomažući ga, žrtvujući za njega ono najdragocjenije, prezirući život nakon njega, boreći se uz njega i pokazujući hrabrost kakva nije zapamćena. Kufljanima neće biti od koristi kajanje kojeg su naknadno pokazali, nakon što su, prije toga, ignorisali sve Husejnove vapaje za pomoć i podsjećanja na ugovore koje su dali, pa iznevjerili. Neće im koristiti kajanje nakon što su pronevjerili svoje obaveze prema Husejnu, okrenuli mu leđa, uskratili mi neophodnu pomoć i dozvolili njegovim dušmanima da ga, na njihove oči, ubiju. Istina je da su oni 65. H.g., pod vođstvom Sulejmana ibn Sureda, oformili grupu poznatu kao ”Pokajnici”, javno se pokajali zbog svoje izdaje i obavezali se da će osvetiti Husejna, i boriti se protiv njegovih ubica, i da će na tom putu založiti svoje imetke i živote, ali šta je to koristilo Husejnu? Šta je za Husejna i njegove ubijene rođake i prijatelje značilo njihovo pokajanje? Kakav je bio njegov stvarni efekat?[17] Allah će suditi onome ko se na nešto obaveže a zatim iznevjeri dato obećanje. Uzvišeni, u prijevodu značenja kaže: ”Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?”[18]

 

Saff br. 333



[1] – Tarihu-t-taberi, 6/342.

[2] – Tarihu-t-taberi, 6/346.

[3] – Alija, radijallahu ‘anhu, imao je ukupno 31 dijete, četrnaest sinova i 17 kćeri. Četvoricu svojih sinova nazvao je po imenima pravovjernih halifa, dva njegova sina nosila su ime Omer, a po jedan Ebu-Bekr i Osman. Zašto ovo navodim? Iz prostog razloga što i danas postoje grupacije koje, koristeći se raznim malverzacijama i krivotvorenjem historijskih činjenica, na razna načine, žele ubijediti islamski ummet da su između ‘Alije i ove trojice halifa vladali krajnje rivalski pa i neprijateljski odnosi, do kojih je, prije svega dovela njihova pohlepa za vlašću. Zar bi ‘Alija, radijallahu ‘anhu, svojim sinovima, izdancima svoga srca, dao imena svojih neprijatelja? Naravno, takvi vješto, prikrivaju ove informacije, kao i mnoge druge informacije koje do kosti razgolićuju njihove laži i zablude. Pitamo se dalje: ako su spomenuta trojica ashaba nasilu uzurpirali vlast, koja je navodno trebala pripasti Aliji, a Alija, iz straha za svoju i sigurnost svoje porodice o tome svo vrijeme njihove vladavine mudro šutio, zašto onda, u interesu istine, nije sve to lijepo objelodanio kada je, nakon njihove smrti, zasjeo na poziciju halife? Koga i čega ga je tada bilo strah? Jesu li svjesni da tako samo obezvrjeđuju Aliju, i njegovo potomstvo, a ne ukazuju im poštovanje.

[4]Tarih, Halifa ibn el-Hajjat, 234.

[5] – Čovjek koji je bio zadužen za praćenje i nadgledanje Husejna, i koji je primao naređenja direktno od Jezida i Ibn Zijada.

[6]Taberi, 5/404.

[7]Esbabu-n-nasri ve-l-hezime, 83.

[8] – Tarihu Taberi, 6/340.

[9]Esbabu-n-nasri ve-l-hezime, 84.

[10] – Zubala je mjesto na putu između Mekke i Kufe, u kojem je pleme Benu Esed sagradilo tvrđavu i džamiju. (Mu’džemul-buldan, 3/129.).

[11] – Tarihu Taberi, 6/322.

[12] – Tarihu Taberi, 6/303.

[13] – Ensabu-l-ešraf, 3/227., Mevakifu-l-mu’aride, 288.

[14]Esbabu-n-nasri ve-l-hezime, 85.

[15]Esbabu-n-nasri ve-l-hezime, 85.

[16]Esbabu-n-nasri ve-l-hezime, 86.

[17]Esbabu-n-nasri ve-l-hezime, 86.

[18] – El-Kehf, 103., 104.

 

 

Print Friendly  Ubistvo Husejna, 14. vjekova poslije, historijske činjenice i ideološke zloupotrebe (4 dio) - Izdajnici i pokajnici pf button both



X