srebrenica4

U Srebrenici krvlju obojanoj

Piše: Enisa Aganović

Na radiju se čuje pjesma. Pjesma koja poziva u Kosovski boj. Još uvijek se ovdje slavi nešto što je bio očiti poraz. Ne mogu je zaustaviti, ne nalazim se u svom autu. Danas je Vidovdan, njihov praznik. Zar baš danas da se nađem u ovom gradu, u ovoj zemlji? Taksista me pita odakle sam, ne odgovaram. Vožnja se nastavlja pod tenzijom, izlazim iz taksija ranije nego što je trebalo. Žurim kako bih pozavršavao obaveze. A nakon toga, pravo u hotel. Jedva čekam povratak kući.

Pogled iz hotelske sobe zaustavlja se na skupini mladića. Sa bijesnim izrazima lica i tri podignuta prsta marširaju i viču: ’’Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo, ko da mi otme iz moje duše Kosovo! Vidovdan! Ubi Šiptara! Srbija!’’
 Hoću li moći mirno spavati? Ne vjerujem. Ipak, polahko me hvata prvi san. Dječak u bijelom, tužan i uplašen, svijetloplave kose, vuče me za rukav. Gdje me to vodi? Kroz polje puno krvi, ostataka tuđih kostiju i mesa. Ne mogu dalje. Ne, ne vodi me ponovo tamo. Osjećaj muke i straha. I dalje, on nastavlja. Dječakova ruka čvrsto drži moju.  Čujem krike, plač, jecaje, uzdahe. Na livadi nigdje svjetla nema, a dan je. Osjećam da gubim zrak.
Ko si ti, dječače? Da ti nisi mali Senad? Tebe su jučer maltretirali i psovali. Da, sjećam se. ’’Kako smo vas klali!“, to su uzvikivali dječaci iz tvog kraja, očigledno nesvjesni težine svoga govora. Ja ti ne mogu pomoći, ni tebi ni žrtvama. Ja sam nemoćan, ja sam bespomoćan.
San izgleda isuviše realno. Da li se mogu probuditi iz njega? Ili je to samo predznak onoga što me čeka. Tu sam, pred kapijom svoje kuće. Majka sjedi ispred nje. Ruke su joj na prsima. Ne govori, samo tiho plače. Želim joj reći:

’’Majko, zagrli me. Šta su to uradili crni vuci u janjećoj koži?“

Ponovo smo na onoj istoj krvavoj livadi. Hladan i težak zrak. Senad se izgubio, moram dalje sam. Bože, šta se ovdje dogodilo! Nikoga na vidiku. Pronalazim put ka svijetloj dolini. Ali krici i užas su sve jači. Plač djece, žena. Bože, srce će mi pući. Pokolj nad našim gradom, nad našima. Svako ko je stao njima na put, stradao je. Dolazim do sunčane doline, ali tamo me čeka vuk. Visok, sa velikom šajkačom i crnim zubima. Iz njega se širi smrad. Gladan je ovaj vuk. Gladan da ubije. Uperio je pušku u mene. Gotovo je, ubiće me. Ali, ne, oni koji poginu na Allahovom putu, nisu mrtvi. Zatvaram oči, smijem se i ponavljam divne riječi:

 ’’Ešhedu en la ilahe illallah, ešhedu ene Muhammeden resullullah’’.

Budim se. Sabah je. Život se nastavlja dalje. Sjećanja iz djetinjstva ne blijede. Samo se obnavljaju. Stalno kroz ovaj san. Ne mogu pobjeći od ovog sna, on je dio mog života i realnosti. Ne želim pobjeći od ovog sna. Možda je on i blaži nego java.
Hoćemo li da halalimo? Hoćemo li da zaboravimo? Možda bih halalio, ali nemam kome, niko mi halala nije tražio. Ni za jednu silovanu majku, ni sestru, ubijene muškarce i djecu. Ni za koga. Da zaboravim, kako? Svaku večer proganja me isti san. Zar da se sve tako lahko zaboravi? Znam one koji to jesu, ali ja ne mogu, neću i nisam. Znam one koji su preko noći halalili, ali ja ne smijem. Nije mi na čast. Kome halaliti?

Opet bježim iz ovog grada, danas se stanje smirilo. Ali znam, njihova su prsa zadojena mržnjom. Ono što osjećaju sigurno je puno gore od onoga što govore. Nadam se da ću što prije stići kući. Tamo me čeka neko moj. Tražim autobus koji putuje za moj grad. U gužvi, ističe se lice lijepog mladića. Visok, u plavom odijelu. Pa, to je… to je Senad. Da li je moguće? Hvala Allahu.

 
’’Hej, Senade!“ Svi se okreću, čudno me gledaju. Šta sam to rekao? Sigurno se pitaju ko sam ja. Smrknuta lica nikako da se okane.. Jedna ruka, snažna ali i nježna zaustavlja se na mom uplašenom ramenu. To je on. Lik koji me prati kroz san. Šta da mu kažem, osim da ga odlično poznajem? Putujemo za isti grad, pričat ćemo usput, ako Bog da. Pričat ćemo o istim snovima, istim željama, o tragediji koja nas je sve zadesila. Krvava bajka o historiji našeg vremena odjekuje i svakog dana je sve postojanija. Bože, molim Te da se ne ponovi. Da se ne ponovi ono što oni priželjkuju, a naša srca boli. Rane ne zarastaju, a pokušavamo ih liječiti. Dogovorili smo se da zajedno idemo na godišnjicu Srebrenice. Kažu da je tamo sad sve drugačije, da niče nova trava, da sunce drugačije sija. Ne znaju oni kako je suočiti se sa tom dolinom, svaku noć.

Stižemo u naš grad. U našu domovinu. Miris zemlje. Osjećaj u zraku da smo tu, na svome. Manje smo napeti i uplašeni. Rastajemo se, a večeras ćemo se opet vidjeti. Ako Bog da.

Print Friendly  U Srebrenici krvlju obojanoj pf button both



X