U centru pažnje

Piše: Mithad R. Ćeman

Moderna sredstva komunikacije i javne mreže omogućavaju nam da ispoljimo nešto čemu je uglavnom sklon svaki čovjek a to je da budemo u centru pažnje. Vremenom prag ove potrebe se pomjera i sve se teže zadovoljava i te iz imaginarnog svijeta prelazi u realni, stvarni. Prošle sedmice imali smo priliku vidjeti ekstremni stadij ove bolesti i to kod izvjesnog Imrana Husejna koji je otišao kod vukova da bi negirao njihov zločin nad jagnajdi. Nekada je bila izreka “Prodao vjeru za večeru” a za ovaj slučaj se može reći da je prodao vjeru za slavu (ili neku slavicu).

Ova bolest je jako opasna i može nas natjerati da uradimo razne stvari. U našem vremenu nerijetko se srećemo sa takvim osobama i pojavama kao kada neko nag protrči stadionom tokom utakmice, ili kada osoba sa bradom obuče džak-suknju, ili muškarac sa bradom izađe na Evroviziju obučen kao žena ili slično tome. Sve ovo je karakteristično za nevjernike ili bezbožnike.

Kod muslimana se simptomi ove bolesti manifestuju na drugi način. U staro vrijeme nalazimo ono što je prenio Ibnu-l-Dževzi o čovjeku iz njegovog vremena koji se u danima hadždža pomokrio u Zem Zem bunar jer je htio na sebe na skrene pažnju. Prisutni su reagirali na taj njegov postupak i pretukli ga toliko da su ga zamalo ubili. Kada je završio pred sudijom svoj postupak je opravdao time što je želio da ga ljudi zapamte po nečem unikatnom, tj. da je bio jedina osoba koja se pomokrila u bunar Zem Zem. U modernom vremenu se ova želja i taj dio ljudske “potrebe” manifestuje na nešto drugačiji i često daleko opasniji način.

Lično smatram da pucanje ispred Američke ambasade spada u ovu bolest, a primjeri nošenja crnih majica sa znakovima i obilježjem koji iako su univerzalni i tiču se svih muslimana ipak danas zloupotrebljeni od strane sektaša, ili mahanje zastavama iste prirode ispred Predsjedništa samo simptomi navedene bolesti i ekstremne želje da se za nas čuje.

Kada je El-Hatīb El-Bagdādi napisao svoju knjigu Historija Bagdada već je bilo očigledno da će ta knjiga biti referentna kako u vremenu pisanja tako i u budućnosti pa je Ibnu-l-Kafti, jedan od velikih fakiha hanbelijske pravne škole, upitao da li ga je El-Hatīb spomenuo u kategoriji pouzdanih ili slabih prenosilaca? Rečeno mu je da ga nije spomenuo nikako na šta je prokomentarisao: “Da me je pomenuo makar među lažove! Da me je pomenuo makar među lažove!” (Sijer ’e‘alāmi-n-nubelā’, 18/381)

Ljudima nije bitno kako će skrenuti pažnju na sebe i kako će steći pozornost već je bitno da bude tema i vijest pa makar njegov postupak nemao nikakvo objašnjenje ili realne koristi za pojedinca i zajednicu.

Skretanje pažnje na sebe suprotno je islamskom moralu i o tome je progovoreno u šerijatskim tekstovima. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko obuče odjeću popularnosti Allah će ga na Sudnjem danu obući odjećom poput te.”, a u dodatku kod Ebu Avāna stoji: “…a zatim će njime biti raspaljena Vatra.” (Bilježi Ebu Davud a šejh El-Albani ga je ocjenio vjerodostojnim)

Islamski učenjaci, poput Eš-Ševkanija i drugih, objasnili su da se pod ovim smatra odjeća koja se razlikuje bojom ili stilom od onoga što je uobičajno da se nosi u određenom mjestu i čime se želi skrenuti pažnja na sebe.

Ibrāhīm b. Edhem je rekao: “Nije iskren prema Allahu onaj rob koji voli (priželjkuje) popularnost.”

Najbolji pokazatelj odnosa prve generacija prema popularnosti je taj što je njih bilo oko 100.000 (koliko ih je bilo na Oproštajnom hadžu) a Ibn Hadžer el-Askalani, i pored svoje dobre memorije i studioznog pristupa, u svojoj knjizi El-Isāba nije uspio da sakupi imena više od 8.000 ashaba, pa gdje su ostali!? Oni su se vladali po savjetu: “Doista Allah voli roba koji je bogobojazan, neovisan (el-ganijj) i neprimjetan (el-hafijj).” (Bilježi Muslim)

Zar nije bilo preko 100.000 vjerovjesnika među kojima preko 300 poslanika a opet nam je Kur’anskim tekstom prenešen spomen na njih 25!?

Ez-Zehebi je rekao: “Učenjak mora govoriti sa iskrenim namjerama i radi plemenitog cilja, pa ako mu se svidi sopstveni govor onda treba ućutati, a ako mu se svidi njegovo ćutanje onda treba da se udalji, i ne smije se odustati od preispitivanja svoje duše jer ona voli popularnost i pohvale.” (Sijer ’e‘alāmi-n-nubelā’, 4/494)

Ovo je jako opasna bolest koja hvata maha sve više i koja ugrožava vjeru onome ko je obolio a može biti upotrebljena i zloupotrebljena protiv šire zajednice, te joj se trebamo suprostaviti i njene simptome ne smijemo tolerisati. Ne dozvolimo da ljudi svoje bolesti pravdaju vjerom i da se zbog učinjenih gluposti kriju iza islama.

Print Friendly  U centru pažnje pf button both



X